Njemačka ne može sama spasiti eurozonu

Vlasti Njemačke teško da su u stanju ozbiljno olakšati život evropskih “stradalnika” – Grčke, Italije i Španije, jer, bez obzira na stabilnost njemačkog budžetskog sistema i ekonomski rast, ta zemlja ne posjeduje realne mogućnosti za spasavanje svih kojima je ono potrebno, smatra ekonomista švicarske banke UBS Amit Kara.

Previše aktivni pokušaji da se pomogne svima koji to žele mogu, osim toga, nanijeti udarac reputaciji samog spasioca, budući da bi investitori istog momenta izgubili povjerenje u Njemačku čim bi ona počela povećavati državne rashode i snižavati suficit trgovinskog bilansa radi stimuliranja uvozne tražnje.

Smanjenje trgovinskog suficita Njemačke neophodan je uslov za oporavak ekonomskog rasta članica eurozone, na čemu insistiraju mnogi evropski političari.

Ekonomija eurozone stagnira i mnogi smatraju da je za to kriva Njemačka, ukazao je Kara. Njemačka domaćinstva i korporacije više vole štedjeti nego trošiti i ta zemlja, kao rezultat, bilježi znatan suficit računa tekućih plaćanja. To znači da Njemačka, najstroži savjetnik i kontrolor problematičnih članica eurozone, praktično uzrokuje usporavanje njihovog rasta zbog smanjenja uvozne tražnje.

Postoji mišljenje da je smanjenje trgovinskog suficita Njemačke neophodan uslov za oporavak ekonomskog rasta članica eurozone, na čemu insistiraju mnogi evropski političari.

Radi ostvarenja tog cilja, Njemačka mora ispuniti nekoliko uslova. Prije svega, treba povećati domaću tražnju u tolikoj mjeri da ona nadmaši inostranu tražnju njemačke robe i usluga. Također, trebal bi da njemačka vlada poveća državne izdatke radi povećanja unutrašnje tražnje ili da domaćinstva i kompanije manje štede i da više troše. Te mjere se, međutim, mogu pokazati previše skupim i neefikasnim.

Čisto blagostanje

Njemački budžetski deficit je mali – od svega jedan posto bruto društvenog proizvoda (BDP), ali nivo državnog duga dostiže 80 posto BDP-a, dok se potencijal ekonomskog rasta procjenjuje na jedan posto godišnje. U takvim uslovima bilo kakva inicijativa za povećanje budžetskih rashoda na račun uvećanja dužničkih obaveza može izazvati opreznost investitora i postati dodatni povod za nepovjerenje u cijelu monetarnu uniju, smatra Kara.

Čak i ako bi Njemačka povećala državne izdatke kako bi pružila podstrek domaćoj tražnji, ne postoji nikakva garancija da bi taj novac pomogao rubnim ekonomijama eurozone. Složena računica pokazuje da bi rast budžetskih izdataka Njemačke za jedan posto BDP-a povećao proizvodnju u Irskoj i Grčkoj za najviše 0,1 posto. Kad je riječ o većim ekonomijama, naprimjer Italije i Španije, efekat bi bio još slabiji.

U najgorem slučaju, postoji rizik da stabilnost same njemačke ekonomije dospije pod sumnju ukoliko bi potrošnja bila stimulirana na račun znatnog povećanja državnih rashoda ili sniženja poreza.

Ukupan izvoz u Njemačku iznosi svega 2,5 posto ukupnog BDP-a Irske, Italije, Portugala, Španije i Grčke. Da bi se taj pokazatelj znatnije povećao, vlada Njemačke bi se morala odlučiti na džinovski skok izdataka, što je izvan moći čak i te najveće evropske ekonomije.

Teoretski bi izdatke mogla povećati njemačka domaćinstva koja štede 11 posto svojih prihoda, što je prilično mnogo. Ako se, međutim, gleda prema “čistom blagostanju”, terminu koji označava ukupnu vrijednost njihovog cjelokupnog imetka minus dužničke obaveze, pokazatelji Nijemaca su gori nego kod Francuza, pa čak i Italijana.

Na taj način bi Njemačka, u najboljem slučaju, povećavši domaću tražnju, uspjela ukazati sasvim neznatnu podršku članicama eurozone. U najgorem slučaju, postoji rizik da stabilnost same njemačke ekonomije dospije pod sumnju ukoliko bi potrošnja bila stimulirana na račun znatnog povećanja državnih rashoda ili sniženja poreza, upozorio je Kara.

Plan za spasavanje ‘periferije’

Sve to govori da Njemačka ne može sama spasiti eurozonu, zbog čega bi najefikasnija mjera bila osnivanje jednog fonda za pomoć problematičnim članicama, gdje bi upomoć bile pozvane zemlje s uravnoteženim budžetima, kako u samoj Evropi tako i van nje. Takav plan za spasavanje “periferije” eurozone bio bi skup i izazvao bi mnogo neslaganja, ali bi oni kojima se on ne bi svidio morali shvatiti da pitanje opstanka zone eura ostaje otvoreno sve dok postoje ta neslaganja, zaključio je Kara.

Šefovi država i vlada zemalja Evropske unije (EU) okupit će se u srijedu u Briselu kako bi se još jednom pokušali dogovoriti se o programu za stabilizaciju eura i rješavanju dužničke krize. Glavna tema neformalnog samita bit će inicijativa francuskog predsjednika Francoisa Holandea da se uvedu euroobveznice, čime bi se svi dugovi objedinili pod garancijom cijele EU.

Najefikasnija mjera bila bi osnivanje jednog fonda za pomoć problematičnim članicama, gdje bi upomoć bile pozvane zemlje s uravnoteženim budžetima, kako u samoj Evropi tako i van nje.

Ovome se do sada najviše protivila Njemačka, koja bi podnijela najveći dio troškova ukoliko bi se ta ideja ostvarila, a protiv euroobveznica izjasnio se i britanski premijer David Cameron. Njemačka kancelarka Angela Merkel je, međutim, nakon nedavnog samita G-8 u Camp Davidu, donekle popustila pod pritiskom većine ostalih članica i naznačila da bi euroobveznice pod izvjesnim uslovima bile prihvatljive.

Na dnevnom susreta u Briselu, kojim će predsjedavati predsjednik Evropskog vijeća Herman Van Rompuy je i uvođenje takse na finansijske transakcije, koje preporučuje Evropska komisija (EK), a čemu se oštro protivi Velika Britanija, koja želi zaštititi londonski Sity kao sjedište evropskih finansijskih transakcija.

Izvor: Agencije