Salim Obralić: Počiteljski tespih

Obralić: U značenju sahana ja sam prepoznao krug, zemlju, kosmos

Piše: Nada Salom

Davno je rečeno kako Počitelj izgleda kao da je tek uzeo abdest. Okupan svjetlošću i vodom Neretve, privlačio je brojne umjetnike, slikare posebno – ni naslutiti se ne može koliko je slika inspirisano njegovom neponovljivom ljepotom – a on, opet, ostao nedokučiv, zagonetan, kao da ga vidite prvi put. Zuko Džumhur je, nazvavši ga Gradom zelene brade, zapisao: 

“Sad mu u baštama srušenih starih hamama vehnu posljednje „djevojke s ibrikom u ruci“… pune mladeža, viklera i sevdaha/…Utopio se za mnom u crnom vinu nabujale bogumilske rijeke – suvišan i smiješan!/ …U pocijepanoj anteriji zaboravljenih starih kapetana – sakat i gladan!/ …Pod jorganom trešnjevog behara – mrk i dotrajao!…”

Od Maglaja do Počitelja

Ovaj Zukin doživljaj Počitelja uzima i istoričarka umjetnosti Aida Abadžić-Hodžić za moto svog teksta objavljenog u katalogu izložbe “Počitelj i ljeti i zimi od 1978. do 2011.” Salima Obralića, otvorene (trajat će, zbog svoje iznimne vrijednosti, čak tri mjeseca) u Bošnjačkom institutu Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, postavljajući pitanja da li je i na koji način „moguće jedan grad i jedan pejzaž ‘vidjeti’ nakon više od trideset godina.

Može li se slikar poistovijetiti sa odabranim motivom kao što čini glumac kada ulazi u svoju ulogu? Može li se jedan grad konačno i na kraju doista ‘vidjeti’, nakon prvotne obuzetosti bogatstvom vizualnih fascinacija, u stalnoj mijeni? Da li je uopće moguće u slikarstvu postići izraz koji bi se mogao nedvojbeno imenovati slikarskim realizmom?“

*U priči o nastanku, motivu… pred samom slikom mnogi traže „priču“, narativnost. Istovremeno, umjetnik, posebno kad „napuni dva tespiha“, svodi, sažima?

“Sve što sam stariji, a to biva i kod drugih slikara, želim da naraciju svedem, eliminišem na suštinu, tragajući za tačnošću. Ne mislim na hiperrealizam – tačnost može biti apstrakcija i bilo šta drugo, ali mora u sebi imati umjetnički doživljaj tačnosti toga što je.”

*Govoreći o potrošenim tespihima, pomenuste i treći – profesorski rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu?

“Čini mi se da je najvažnije – davanje! Svako pošteno davanje je, ustvari, bogaćenje – sve što daš drugima, to je tvoje. Moj rad sa studentima, to je moja profesija, to volim, uživam raditi. Osnovna stvar je da pokušam  da razvijem ličnost – ono što taj mladi čovjek ima u sebi, a ne da moj likovni saznajni put bude i studentov. Svaka generacija nosi svoje iskustvo, ima svoju sudbinu i kroz obrazovni proces treba joj omogućiti da se razvija, bogati. To je mnogo teži put – najlakše je vojnički: svi ovako kao ja, da svi mene oponašaju! Imam puno poštovanje prema drugačijem, čednijem, boljem…”

Izvor: Al Jazeera


Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada