Kraj eura u današnjem obliku je siguran

Piše: Douglas McWilliams, Centar za ekonomiju i istraživanje tržišta

Prije dvije godine sam u Atini grčkoj vladi rekao da nemaju drugog izbora nego da proglase bankrot i devalviraju. U to vrijeme ovo je bio neobičan pogled i tada me je šef Komunističke partije u udarnom terminu grčke televizije prozvao “‘neodgovornim”. Da budem sasvim iskren, nisam se mnogo zabrinuo – ako komunisti misle da ste neodgovorni, mora da nešto činite pravilno… Pošto se problemu eura nije pristupilo na vrijeme, sada su ti problemi puno veći, a opcije su smanjene.

Najočigledniji raskol u trenutnoj situaciji je u konfliktu između nivoa prosperiteta na koji evropsko biračko tijelo smatra da ima pravo i nivoa koji je ekonomski moguć, najviše zbog pretjeranog trošenja. Čak i ako odbace prošle dugove (što će se sigurno desiti na ovaj ili onaj način), još troše više nego što zarađuju, a to nije održivo. Međutim, važnija linija pucanja je manjak kompetencije u nekim od slabijih ekonomija eurozone. Postali su veoma nekonkurentni, jer nisu obuzdali pretjeranu inflaciju prilikom ulaska u eurozonu.

Spas eura bi zahtijevao ne samo otpisivanje dugova i refinansiranje banaka, već i to da Njemačka subvencionira slabije ekonomije najmanje 10, pa čak i 20 godina, dok ne ožive njihovu konkurentnost kroz povećanu produktivnost i smanjenje troškova rada.

Sve se ovo dešava u vrijeme kada se zapadne ekonomije bore da zadrže korak s Istokom. Brojke OECD-a pokazuju da je od 2000. godine Grčka izgubila 24 posto izvoznog tržinog udjela (koji od početka nije bio tako velik), Francuska 20 posto, Italija 18 posto, dok su neke druge države prošle bolje – špansko tržište izvoza je naraslo 24 posto, irsko 18 posto i tržište Portugala 14 posto. Ono što je još važnije, Njemački udio je skočio 23 posto. Višak na njemačkom tekućem računu bi ove godine mogao biti 180 milijardi dolara.

Spas eura bi zahtijevao ne samo otpisivanje dugova i refinansiranje banaka, ali i da Njemačka subvencionira slabije ekonomije najmanje 10, pa čak i 20 godina, dok ne ožive njihovu konkurentnost kroz povećanu produktivnost i smanjenje troškova rada. Realno, to se neće desiti. Čak i ako Nijemci nastave subvencionirati slabije zemlje – koje su esencijano neuspješne – one nemaju političku volju za ekonomske reforme. Zbog toga je kraj eura u njegovom današnjem obliku siguran.

Bolje sada nego kasnije

Valuta s imenom euro možda opstane, ali i tada će biti radikalno transformirana. Ekonomske posljedice zavise od tajminga i načina na koji će se euro podijeliti. Nema sumnje da će razlaz eura biti skup. Neke zemlje će izgubiti blizu 10 posto godišnjeg bruto društvenog proizvoda, ali to će se svakako desiti. Izbor je između perioda surovosti, koji će nastupiti nakon raspada eura, te eventualnog oporavka ili suočavanja s traumom raspada eura ranije, te započinjanja oporavka.

Kada se euro raspadne, to će biti veoma bolno; naše ranije procjene su ukazivale na početnu cijenu od dva posto BDP-a eurozone.

Recimo da će do 2025. godine, što je sigurno koliko bilo šta drugo u ekonomiji može biti sigurno, evropska ekonomija biti u boljem stanju ako se sada suoči s traumom raspada eura, nego za nekoliko godina. Međutim, kada se euro raspadne to će biti veoma bolno. Naše ranije procjene su ukazivale na početnu cijenu od dva posto BDP-a eurozone. Još mislimo da je ovo realistična procjena za planiran raspad.

Ako dođe do neplanskog raspada, što je čak i vjerovatnije, cijena može narasti i na preko pet posto BDP-a. Bez obzira na cijenu, rast će biti brži nego da se u eurozoni pokušaju zadržati slabije valute – Međunarodni monetarni fond i Ifo institut su podržali procjenu Cebra o ovome. Ovo su blijedi izbori koji su pred nama – niti jedan nije ugodan, ali neki su gori od drugih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije