Najpoznatije evropsko selo: Schengen

Piše: Almir Mehonić

Kad se danas kaže da se želi u Schengen, to za mnoge znači da se želi u EU. Ali kako izgleda to mjesto prema kojem je ovaj čuveni ugovor nazvan?

Ako pređete preko mosta na rijeci Mozel, pa skrenete lijevo, onda ste u Njemačkoj, a ako skrenete desno, već ste u Francuskoj.

Stanovnici Schengena su Luksemburžani, ali rado idu u Njemačku u jeftiniju nabavku, a u Francusku idu u restorane gdje su jela vrlo ukusna. Iako je ovo selo malo, nema onoga ko za njega nije čuo. Svi su čuli za šengenski prostor, šengensku vizu i vanjske šengenske granice. Ako Evropljani dolaze avionom iz prekomorskih zemalja, na aerodromu se redaju pred šalterima na kojima piše „Schengen“, dok ostali moraju pred šaltere sa natpisom „Non EU“.

Slučajno odabran

Ali doći u pravi Schengen, znači doći u državu Luksemburg, u istoiemni glavni grad te države, a onda još nekih dvadesetak minuta vožnje autom, cestom koja vodi preko livada i kroz šume, do na obalu rijeke Mozel. Tu gdje vinogradi rastu do pod kućne pendžere, tu se nalazi Schengen, malo, mirno selo sa blizu 500 stanovnika.

Upravo je tu, na tromeđi tri države, potpisan Šengenski ugovor koji je ukinuo granične kontrole unutar Evrope.

Šta je Šengenski ugovor?

Šengenski ugovor je sporazum kojeg je 14. juna 1985. potpisalo pet evropskih država (Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Holandija). Sporazum je potpisan na brodu „Princeza Mari-Astrid“ na rijeci Mozel, pored Schengena.

Prema Ugovoru, državljani države potpisnice mogu se slobodno kretati u bilo kojoj drugoj državi potpisnici ne pokazujući bilo kakav dokument na granici (pasoš, ličnu kartu). Cilj je bio da se ukinu i harmonizuju granični prelazi između zemalja potpisnica.

U vrijeme potpisivanja, Ugovor nije imao veze sa Evropskom unijom (tada Evropskom zajednicom), dok to danas nije slučaj.

Samo selo se oduvijek nalazilo na prostoru tri države. Čak su mnogi vinogradi dijelom u jednoj, dijelom u drugoj ili čak i u trećoj državi. Prije potpisivanja ugovora, mještani koji bi išli obrađivati zemlju morali su uvijek imati pasoš u džepu, a u novčaniku tri različite valute.

Zbog toga su uvođenje eura stanovnici Schengena dočekali kao veliko olakšanje.

Te 1985. godine pet državnih sekretara Belgije, Francuske, Njemačke, Holandije i Luksemburga ukrcali su se na brod “Princeza Mari-Astrid” i krenuli Mozelom kako bi potpisali historijski ugovor. To što se taj događaj desio baš u Schengenu, potpuna je slučajnost. Političari su htjeli da to bude neko neutralno mjesto. Zaustavili su brod u mjestu pod nazivom Schengen, jer im se ime mjesta učinilo prihvatljivim. Potpisali su ugovor, a ime mjesta uzeli kao naziv za njega.

‘Uobičajeno i normalno’

Osim reklame za svoje selo, od samog tog ugovora mještani nisu dobili ništa. Mjesto još nema hotela, a ni ugostiteljski objekti nisu vrijedni pomena. O potpisivanju ugovora svjedoči samo jedan mali spomenik na obali Mozela.

A onaj ko vjeruje da će na svakom koraku osjetiti nešto od mirisa evropske historije, ostat će razočaran. Selo i dalje živi svoj lagodni život. Turisti dođu i prođu. Stanovnici Schengena se kaju što su prodali brod “Princeza Mari-Astrid”.

“Mnogi u Evropi nisu mislili da će biti nešto od tog sporazuma, sličnog mišljenja bili smo i mi, pa je Nijemcima prodat taj brod. Kada se kasnije Schengen proslavio, probali smo ga otkupiti, Nijemci su nam rekli može, ali cijena je sada mnogo veća”, pričaju mještani.

Na kraju posjete Schengenu fotografijom pokušavamo da uhvatimo beskonačne redove šengenske vinove loze, da snimimo kadrove spomenika koji podsjeća na poznati sporazum i da osjetimo taj evropski duh Schengena.

Konstatujemo da nam sve izgleda uobičajeno, kao da nismo u nekom značajnom mjestu. Možda je to i suština Evrope, uobičajeno i normalno.

Izvor: Al Jazeere