Zadnja stranica sarajevske knjige

Piše: Vedat Spahović

Vjerovatno se samo u nekim zapadnim školama novinarstva uči šta su fixers i stringers. Nema prevoda. Koliko god bio neprikladan za početak jedne priče, rađene sa višestruko u svijetu nagrađenom reporterkom za ratno izvještavanje Janine di Giovanni, prevod glasi: fixers su domaći mladići i djevojke koji pripremaju materijal i mjesta u svojoj zemlji, dok bombe padaju i puca se iz snajpera, kako bi zapadni novinari dobili svojih zasluženih par minuta na stolu kod zahtjevnih urednika u Americi, Londonu ili Parizu.

Što krvavija slika, to bolji i fixer i njegov gazda, ratni reporter. Otkad je ratnog izvještavanja, to je tako, i Sarajevo nije bilo, niti će biti ikakav izuzetak. Zar se nisu svjetski ratni reporteri pred kraj rata u Bosni, u Holiday Innu, pozdravljali na odlasku kao comorades: “Vidimo se u sljedećem ratu!”

BiH je, ipak, njima najzahvalnija što su iscrpno i hrabro nosili svojim javljanjima svjetlo sve do kraja tog mračnog tunela, zvanog “naš” rat. Niko sa Zapada, k'o novinari, ne zaslužuje veću simpatiju ovog napaćenog grada.

Pod granatama i pod dugom

Možda dvosmislen početak sa mojom sagovornicom i prijateljicom Janine di Giovanni. Dijelimo nekoliko stvari još od te 1992: ratno Sarajevo, dio njenog života prije odlaska u Pariz, njenu svadbu u Tabarnaclu u Londonu, te poslijeratnu traumu koja “udara”, kad svi pa i najbliži misle – “pa valjda si više ozdravio od tog rata”.

Janine di Giovani je došla kao novinarka u Sarajevo, tu se prekalila kao ratna reporterka i mjesecima, godinama, pokušala pisati “Majoru i Mitterrandu” da zaštite civile. 

Janine me upozorava u e-mailu kako se u jednom momentu duga razvila nad onim crvenim stolicama u Sarajevu dvadeset godina poslije, a ja joj odgovaram da sam “elektronski” (zahvaljujući laptopu) bio i pod dugom i u Sarajevu. 

Nešto zamišljam, onako metaforički, jesu li mogli biti pod tom istom dugom oni u Australiji ili na Novom Zelandu, jer i tamo ima naših. Ja sam, ipak, u Londonu, dva sata od zemlje Bosne, u kojoj je Evropa dozvolila da se ponovi fašizam iz Drugog svjetskog rata.

Janine di Giovani je najmanje kriva za tu svjetsku ravnodušnost. Ona je došla kao novinarka u Sarajevo, tu se prekalila kao ratna reporterka i mjesecima, godinama, pokušala pisati “Majoru i Mitterrandu” da zaštite civile.

Kaže da je sada Sirija podsjeća na to Sarajevo i Bosnu, i opet se sprema na put, ali ne zna kako da to objasni osmogodišnjem Luki, koji stalno zapitkuje: “Zar moraš i dalje na takva mjesta?”

Od toga je oboljela.

Sjećam se vremena dijagnosticiranja posttraumatskog simptoma kod novinara od proslavljenog psihijatra Kanađanina Antonyja Feinstaina u Freedom Forumu u Londonu, gdje sam sreo Janine.

Ja sam se lako predao i “priznao” da nisam dobro. Janine nije mogla znati ili nije htjela znati šta se kod nje dešava, vrag bi ga znao. Bilo je davno. Nekad 2000-tih.

On je pitao tada: “Koliko ste leševa vidjeli?” “Nemam pojma”, odgovorila mu je. Nije izbjegavala odgovor.

Provela je puno vremena u Africi. Gledala je u mnoge masovne grobnice. Vidjela je, kaže, ukočene leševe ugurane u bunare. Zaista ponavlja: “Nisam znala.”

“Ne mislite li da je to čudan odgovor?”, pitao je psihijatar i dodao da mnogi ljudi vide samo mrtva tijela svojih baka i djedova na sahranama. Trudila se da joj je to stalno na pameti, dok je pisala Vidljivo ludilo, knjigu veoma čitanu i popularnu.

“Željela sam da ljudi o kojima pišem – među kojima je raspon likova bio od vojnika tinejdžera do masovnih ubica – govore kroz mene i kažu svoje priče.”

Janine je novinarka profesionalka. U svijetu profesionalizma ove vrste, gdje je trebalo biti izdržljiv i jak i u Čečeniji i na Kosovu i u Iraku i Afganistanu i po inim drugim mjestima ratnog izvještavanja u kojima je bila, ove slabosti se lako ne praštaju. Kaže se u ovim krugovima: “Ne guraj ruku u vatru ako ne možes podnijeti vrelinu.”

Gladovala je i plašila se. Jedina razlika između nje i njenih domaćina je bila ta što je ona faktički mogla napustiti Sarajevo kad je htjela, sa svojim američkim pasošem i statusom ratne izvjestiteljice kod UN-a. 

Ta hrabrost ili, kako se to već po nekima zove, adrenalin bio je stil Janininog novinarstva. Ona se u Sarajevu bavila “malim” ljudskim ratnim pričama. U intervjuu na koji me upućuje, a koji je dala za France 24 na engleskom jeziku sa Douglasom Herbertom, evocira svoje vrijeme u Sarajevu. 

Sa nevjerovatnim poštovanjem u tom intervjuu govori o jedinim novinama koje su živjele sa ratom u Sarajevu i BiH svaki dan – Oslobođenju i njihovim novinarima.

Boravila je na privatnim adresama, jela isti pasulj kao i njeni domaćini. Gladovala i plašila se. Tada nije bilo sina Luke. Jedina razlika između nje i njenih domaćina je bila ta što je ona faktički mogla napustiti Sarajevo kad je htjela, sa svojim američkim pasošem i statusom ratne izvjestiteljice kod UN-a.

Citiranje Marthe Gellhorn

Nije ulazila u Sarajevo sa takozvane “srpske strane”, pa je zbog toga bila persona non grata kod Srba i lako su je mogli ustrijeliti na Butmiru ili nekom sličnom mjestu na liniji razdvajanja.

Ja joj spominjem kako sam napustio Sarajevo preko tog istog Butmira i kako mi se kofer sa stvarima prosuo nasred piste pod punom paljbom sa okolnih brda i “trčim” da ovu epizodu skratimo, jer mi je u tom momentu izgledalo kao skupljanje mog života po toj sarajevskoj pisti, dvadeset godina kasnije, a ne njenog.

Janine insistira da govorimo još o Sarajevu iz jednog prostog razloga. Nakon ove “komemoracije” ili “ujedinjenja” ratnih izvještača pod krovom Holiday Inna dvadeset godina kasnije, govori mi da neće uskoro opet u ovakvu posjetu. Potresa je.

U stvari, veli mi da razmišlja da je došla na sami kraj ove epizode. Nema više snage za nešto što je u ratu toliko voljela, uprkos užasu svakog dana. Pitam je nesmotreno: “Jesi li uživala u Sarajevu na godišnjici?”, a u glavi mi tutnji što sam negdje ukrao od Peđe Kojovića, a on od Adorna: “Zar se piše poezija nakon Auschwitza?”

Tu smo našli pjesnike koji spaljuju svoje knjige da se ogriju, doktore koji operišu bez antibiotika, operske pjevače na rubu ludila i djecu koja se i dalje igraju u snijegu, uprkos neprestanim zvucima granatiranja.

Odgovara: “Taj rat u Bosni je slomio moje srce.” Mada je o ovome već negdje pisala, ponovit ćemo i ove riječi, jer su joj – veli – neobično važne. Prenosim iz e-maila:

“Martha Gellhorn je jednom napisala za španski građanski rat: ‘Možete voljeti samo jedan rat, nakon toga, pretpostavljam, samo radite svoju dužnost.’ Moje kolege i ja se jesmo, na neki strašan način, zaljubili.

Zaljubili smo se u zemlju ne tako daleko od Engleske, do koje možemo doći avionom za manje od tri sata, a potom se voziti kroz mračne šume i planine do grada koji se nalazio u srednjovjekovnoj opsadi. Tu smo našli pjesnike koji spaljuju svoje knjige da se ogriju, doktore koji operišu bez antibiotika, operske pjevače na rubu ludila i djecu koja se i dalje igraju u snijegu, uprkos neprestanim zvucima granatiranja.”

Sa Brunom i bez Brune

Pitam je ima li tog Sarajeva danas, naravno ne desperatnog, nego prkosnog. Kaže:

“Desperatan je grad, ali na neki drugi način. Promjene su očite. Moj je osjećaj da je uticaj Islama porastao, ali ne na način kako to press uveličava. I šta to uopšte znači? Bosna je izdata od Zapada nametanjem nepravednog embarga u naoružanju. Ko je priskočio u pomoć? Bosanska muslimanska braća, ne bi li se barem zaustavilo dalje prolijevanje krvi nedužnih ljudi. I pored toga, toliko djevojaka u kratkim suknjama. Duh odbrambenog ratništva je iščezao i osjeća se teška potištenost, koju sam jedva izdržala. Ova zemlja je opet bespomoćna, nakon traume koja joj se desila. A ta trauma je tu, “živa je”. Možeš je opipati. I ja sam se osjetila bespomoćnom, i ne volim više taj osjećaj, liječim se od njega. Voljela sam i volim Sarajevo, ali ne ovakvo. Htjela sam nazad, kući, sinu.”

Novi bestseller Janine di Giovanni je Ghosts by Daylight (Utvare i po danu), knjiga o Di Giovanni afektiranoj Sarajevom, ratnom izvještavanju, raspadu braka sa poznatim francuskim novinarom i kamermanom Brunom Girodonom, kojeg je navodno ratno izvještavanje odvelo u alkoholizam, i sa kojim ima sina Luku.

Janine i Bruno su se sreli u Sarajevu 1993. godine. Nisu više zajedno.

Izvor: Al Jazeera