Predsjednički kandidati na Freudovom divanu

Piše: Dževad Sabljaković

Nicolas Sarkozy je zavodnik masa, narcis čiji je jedini cilj vlast; François Hollande je lišen volje za dominacijom i pravo je čudo da je uopšte predsjednički kandidat, zaključak je devetoro eminentnih francuskih psihoanalitičara, psihologa i psihijatara.

Oni su, analizirajući biografije, posebno djetinje doba, ponašanje i držanje, navike, nevoljne geste, pa, čak i omaške u govoru petoro predsjedničkih kandidata, koji u sondažama dobijaju najviše glasova, iscrtali njihove psihološke portrete.

Objavljujući rezultate tih analiza, pariški nedjeljnik Le Point, smješta, naravno uz pomoć fotomontaže, petoro kandidata u samu ordinaciju tvorca psihoanalize Sigmunda Freuda i na onaj čuveni divan, na kojem pacijenti otkrivaju najskrivenije tajne svog bića.

Francuski eksperti kažu da su svih petoro kandidata ekstrovertni, to jest da vole biti “na sceni” i otkrivati se drugima, ali na različite načine.

Hollande izbjegava sukobe

François Hollande je pomirljiv, traži povjerenje i saradnju. Doktor psihologije i univerzitetski profesor Pascal de Sutter kaže da su mu volja za moći i ambicije manje od svih drugih predsjedničkih kandidata, i zato je pravo čudo što je s takvim osobinama uopšte dospio među njih, a pogotovo što, dvije sedmice uoči prvog kruga glasanja, vodi u ispitivanju javnog mnijenja.

Hollandeova majka bila je simpatizer ljevice, a otac veoma blizak ekstremnoj desnici. Već u ranim godinama, budući predsjednički kandidat Partije socijalista, prema analizama francuskih eksperata, umjesto da bude rastrgan i neurotičan u odnosu prema realnosti, temelji distancu i otpornost, smirenost, prilagodljivost i krajnju neagresivnost. Takav je i danas.
Izbjegava otvorene frontalne sukobe, ali dosljedno zadržava svoje stavove i duhovnu samostalnost, nastoji da ulije i učvrsti povjerenje i temeljnu saradnju.

Sarkozyjeva historija inferiornosti

Ako Hollandeovo djetinjstvo i formiranje karaktera nisu osjenčeni sukobljenošću njegovih roditelja, to se za većinu kandidata ne bi moglo reći.

Djetinjstvo Nicolasa Sarkozyja, sadašnjeg predsjednika i pretendenta za sljedeći mandat, traumatično je i bolno. Razvod svojih roditelja doživio je kao poniženje i sramotu. Osjećao se inferiornim u odnosu na svoju braću, jer su bili viši i jači od njega. Otac mu je nedostajao, a smatrao je da ga majka zapostavlja i više voli njegova dva brata.

Kad je pošao u školu, nije ga napuštalo osjećanje poniženosti i napuštenosti, kao i prijeteće dominantnosti svih oko sebe. Odrastao je tukući se i sa braćom i sa školskim drugovima, ne mareći što bi u tom odmjeravanju snaga gore prolazio. I danas su njegova oružja žestina karaktera, borbenost i jaka mjera odvažnosti. Sanjao je, još u djetinjstvu, da bude predsjednik kako bi kompenzirao poniženja koja je doživio.
Ostao je narcis koji želi zadiviti svijet i dokazati da je izuzetna ličnost, zaključak je francuskih psihoanalitičara.

Ni “treći čovjek” kampanje, kandidat Lijevog fronta Jean-Luc Mélenchon, “oličenje neobuzdanog super ega”, nikad nije prebolio razvod svojih roditelja ni drastičnu promjenu prebivališta: u djetinjstvu je iz Tangera u Maroku morao da se preseli u Normandiju.

U tome francuski psihoanalitičari nalaze korijene njegovog nezadovoljstva situacijom u društvu i njegove ogorčenosti, koji su ga učinili briljantnim govornikom, ali mu iscrpljuju svu energiju i dovode ga na ivicu gubitka samokontrole.

Bayrou kao “otac porodice”

Marine Le Pen je, po njihovom sudu, šampion istraumatiziranosti u djetinjstvu. Kad je imala osam godina, stan u kojem je bila razoren je ubačenom bombom. Samo čudom niko nije stradao. Druga teška trauma: njena majka napušta porodicu kad je Le Pen imala 15 godina.

U isto vrijeme, njen otac, Jean-Marie Le Pen, osnivač ekstremne desničarske partije Nacionalni front, biva optuživan i zatvaran zbog “apologije ratnih zločina” i rasizma. U odsustvu majke, Le Pen se potpuno priklanja ocu, prihvata njegovu ideologiju i kao studentica namjerno pravi skandale kako bi to potvrdila.

U njenom dvoličnom osmjehu miješa se Eros i Tanatos, kaže psihoanalitičar Philippe Grimbert, jer njen politički angažman i kandidatura nisu toliko motivisani ličnim ambicijama, koliko osjećanjem duga prema ocu i željom da dokaže da on nije monstrum.

Najmirniji, najharmoničniji predsjednički kandidat, pravi “otac porodice” François Bayrou, možda svoj karakter, prema analizi francuskih psihologa, duguje dubokoj i nepoznatoj “afektivnoj rani”, zbog koje je počeo da muca u osmoj godini života. Njegova strpljiva dugogodišnja borba protiv mucanja, uporno i istrajno otkrivanje svih situacija koje to prouzrokuju i konačna pobjeda nad tom slabošću, učinili su da je njegov karakter staložen i optimističan, ali i lišen drugih izrazitih osobina, neophodnih pretendentu za predsjedničku poziciju.

Značenje pozdrava

Francuski psiholozi i psihoanalitičari detaljno su analizirali smisao i značenje stotina nehotičnih gestova, tikova ili nesvjesnih činova predsjedničkih kandidata. Između ostalog i način na koji pozdravljaju svoje simpatizere na kraju govora u predizbornoj kampanji.

Sarkozy ih pozdravlja polupodignutom rukom i dlanom okrenutim prema skupu. Taj gest, tumači psiholog Joseph Messinger, autor knjige “Gesti koji izdaju političare”, odaje rigidnu politiku i netrpeljivost prema dovođenju u pitanje svojih stavova. Palac odvojen od četiri spojena prsta znak je bezmjerne ambicije, tvrdi on.

Hollande pozdravlja mase visoko uzdignutom desnom rukom, otvorenom šakom i široko raširenim svim prstima. Međutim, lijeva ruka mu je uvijek priljubljena i gotovo zgrčena uz kuk.
Psihoanalitičari to tumače kao nesigurnost, nelagodnost i raspetost između sopstvene prirode i obaveza i ponašanja koje nameće kandidovanje za predsjednika.

Le Pen na kraju svojih govora, kad se začuje aplauz, horizontalno širi ruke i zabacuje glavu unazad. Psihoanalitičari tumače da ona time sugerira raspeće, to jest spremnost da se “žrtvuje za narod”.

Izvor: Al Jazeera