Beznađe kao okidač novih nemira

'Da li će se neredi ponoviti? Odgovor je vrlo vjerovatno pozitivan', zaključila je istražna komisija (Al Jazeera)

Daniel, osamnaestogodišnjak iz Newhama u istočnom Londonu, žali zbog jedne stvari.

“Volio bih da je bilo više vremena. Više vremena da im pokažem šta sam zaista mogao učiniti.”
Pitala sam ga: “A šta si tačno učinio?”
“Učinio sam dovoljno, s obzirom na to koliko sam vremena imao”, kaže on polako.
Pitam ponovno: “Šta si to učinio da je bilo dovoljno?”
“Neću reći tačne detalje”, kaže on.
Odgovaram: “Zašto ne?”
“Jer neću”, kaže on. “Ako vam kažem šta sam tačno učinio, oni će me uhvatiti zbog toga, a nikada me neće uhvatiti. Ali, mogu vam reći da nisam ništa opljačkao. Nisam izašao na ulicu da bih ukrao patike ili TV – nije u tome bila stvar. Ali znajte, u krevet sam otišao sretan te noći. Dobro sam spavao.”

Daniel, naravno, nije njegovo pravo ime. On je konačno pristao na ovaj razgovor, ali samo ako njegova anonimnost bude zaštićena. Govorimo o noći 8. augusta 2011. kada je izašao na ulice, dok je ostatak svijeta gledao London u plamenu.

Sedam mjeseci od najgorih građanskih nemira u Engleskoj u proteklih više decenija, odbačena generacija ignoriranih, ljutitih mladih ljudi očajnički vapi za pomoć. Nikoga nije briga za njih, a najmanje britansku vladu, koja ih samo može izgrditi iz svoje sigurne tvrđave u Downing Streetu. Uvažena analiza premijera Davida Camerona o pobuni je bila: “Ovo je čisti kriminal.”

Depresivna egzistencija

Ne pokušavam braniti one koji su izašli na ulice kako bi uništavali i krali iz prodavnica i domova. Ova rasprava nije o tome kako bi se govorilo o onome što je očigledno u vezi sa kriminalnim ponašanjem, već o reakciji iz vladajuće elite, koja uznemirenu i frustriranu omladinu označava kao “obične kriminalce” koji se ponašaju “na jedini mogući način koji znaju”. Pitam se da li je privilegiranim školarcima unutar Broja 10 palo na pamet da izađu izvan svojih zaštićenih zidova i pokušaju razumjeti zašto naša buduća generacija ne zna ni na koji drugi način izraziti svoj bijes i ogorčenost zbog svoje mračne, depresivne egzistencije iz koje mnogi ne vide izlaz.

Daniel kaže da ne prođe dan kada je na ulici a da mu, kao mladom crncu, ne priđe policija.

Ironično, premijer je uz svoju izjavu o kriminalitetu demonstranata objavio: “Moramo se suočiti s njim i poraziti ga.” U vezi s tim je apsolutno u pravu. David Cameron nosi veliki teret na svojim ramenima, a što ga duže ignorira, to će više boli nanijeti sebi. Britanska vlada i društvo imaju hitnu odgovornost da se “suoče i poraze” destruktivni krug u kojem je zarobljen veliki dio naše buduće generacije, umjesto da ih se baca natrag na dno, u nadi da niko neće primijetiti.

U Newhamu, Daniel mi kaže da bih i ja izašla na ulicu i pobunila se kada bih morala proživjeti samo jedan dan njegovog života. Otkako je napustio školu, on je veći dio vremena nezaposlen, i kaže da tamo gdje živi nema posla. Opisao mi je svoj tipični dan koji počinje sa kasnim buđenjem bez ičega čemu bi se radovao, smucanja po ulicama kako ne bi poludio u svojoj spavaćoj sobi, te o tome koliko ga je samo puta policija zaustavila i pretražila.

Daniel kaže da ne prođe dan kada je na ulici a da mu, kao mladom crncu, ne priđe policija.

“Oni me maltretiraju, i uvijek pretpostavljaju da nosim nož. Prijete mi da će, ako im ga ne predam, ‘stvari postati gadne’.”
Pitam ga: “A da li nosiš nož?”
“Ne, nema potrebe, i zašto bih uostalom nosio nož? S obzirom na to koliko su me puta zaustavili, bilo bi prilično glupo od mene da ga nosim.”
“Dakle, jesi li poznat policiji? Hoćeš da kažeš da te maltretiraju zato što si mladi crnac?”
“Svaki dan me pretraže, dakle sigurno je da me znaju, zar ne? Nisam uvijek bio savršen. Priznajem to. Ali nije bilo ništa strašno, samo tuče kada sam bio mlađi. Činjenica je da smo mi mete. Ne tražim saosjećanje, nisam žrtva, ali je drugačije biti mladi crnac koji preživljava u surovom dijelu Londona. Teško ćete razumjeti, ako i sami ne doživite to. Preteško je to za objasniti.”

Daniel govori kako očajnički želi drugačiji život od onog kakav živi, ali priznaje da se to neće promijeniti pošto su toksičnost depresije, zajedno sa nedostatkom motivacije i mogućnosti, preteški da se prevladaju. Širom Londona hiljade ljudi poput njega bore se za opstanak.

Zloupotreba ovlasti

Prema članku 60. Zakona o kaznenoj odgovornosti i javnom redu iz 1994. policiji je dozvoljeno da zaustavi i pretraži ljude bez osnovane sumnje. Uprkos insistiranju londonske metropolitanske policije da se to “zakonsko pravo uglavnom koristi za rješavanje problema fudbalskog huliganstva i sukoba bandi”, ono se po svemu sudeći zloupotrebljava. Najnovije istraživanje, koje su proveli Londonski ekonomski fakultet i Inicijativa za pravdu otvorenog društva, pokazuje da je na osnovu članka 60, 30 puta vjerovatnije da će crnci u Velikoj Britaniji biti zaustavljeni i pretraženi u odnosu na bijelce.

Izvještaj “5 dana u augustu” koji je sastavila Komisija za zajednice i žrtve tokom nereda, ukazuje na tekuće tenzije sa policijom povezane sa praksom zaustavljanja i pretraživanja. U nekim slučajevima ove tenzije su navedene kao motivirajući faktor u neredima, uključujući i neke od napada na policiju. U izvještaju stoji: “Gdje se mladi, koji poštuju zakon, više puta nađu na meti policije, postoji vrlo realna opasnost da će praksa “zaustavi i pretraži” imati korozivan učinak na njihov odnos sa policijom. Kako ti mladi ljudi postaju budući roditelji, ta negativna iskustava će biti prenesena na drugu generaciju.”

Bivši Vladin savjetnik Peter Taylor-Gooby objavio je istraživanje u kojem upozorava da će dalji Vladini rezovi rezultirati sa još više nemira. On otkriva da su visoka stopa nezaposlenosti, porast siromaštva i privatizacija javnih službi doveli do povećanog socijalnog poremećaja.

Zanimljivo je da su, u smislu motivacije za učestvovanje u neredima, demonstranti naveli sljedeće razloge:

“Neredi su bili osveta policiji.”
“Nikada nas ne slušaju – taj dan jesu.”
“Htjeli su im (policiji) razbiti nos.”
“Nema mogućnosti, nema posla – zašto ne?”
“(Policija) je najveća banda u ulici – ali taj dan to nisu bili.”

Zapanjujuće je koliko su odgovori bili slični Danielovim komentarima, iako on nikada nije pročitao izvještaj. Tokom našeg razgovora više puta je rekao da je policija, bez sumnje, legalizirana banda.

“Oni su najveća banda; vladaju cijelim Londonom. Za nas se pretpostavlja da smo bande, jer smo crni, mladi, stojimo na ulici – i povremeno nosimo kapuljače – ali mi ne idemo naokolo terorizirajući narod kao što to oni rade. Najiskrenije Vam govorim, sigurno ne biste vjerovali s čim se sve izvuku.” 


Policija često bezrazložno zaustavlja i pretresa mladiće [AP]

Jedna stvar koja iznenađuje kod Daniela je ta da se on ne čini naročito ljutim na policiju ili Vladu. Kao da se pomirio sa činjenicom (na neemocionalan način) da mu se nikada neće pružiti pomoć ili podrška da promijeni svoj sadašnji život. U njegovom glasu osjeti se i tuga i ljutnja prema načinu na koji on takvu situaciju prihvata.

Metropolitanska policija nije odgovorila na zahtjeve za razgovor o zloupotrebi prakse “zaustavi i pretraži” i navodima o tenzijama između policije i mladih crnaca.

Nemiri “će se ponoviti”

Bivši Vladin savjetnik Peter Taylor-Gooby objavio je akademsko istraživanje u kojem upozorava da će dalji Vladini rezovi rezultirati sa još više nemira. U svom radu naslovljenom “Neredi, demonstracije, štrajkovi i program koalicije” Taylor-Gooby otkriva da su visoka stopa nezaposlenosti, porast siromaštva i privatizacija javnih službi doveli do povećanog socijalnog poremećaja.

“Trebamo samo pogledati zemlje poput Grčke, Italije i Španije i nerede koji su se dogodili tamo, pa da vidimo kako ti primjeri podržavaju najjači mogući dokaz društvenih nauka, a taj je da vrste promjena koje britanska vlada provodi stvaraju poremećaj u društvu”, rekao je on.

Ova koalicijska vlada, kojoj je Velika Britanija povjerena za naredne tri godine, svojim trenutnim mjerama štednje nije mogla učiniti više kako bi potakla mogućnosti za nove društvene nerede. Njihov glavni cilj je smanjenje deficita, a ministar finansija George Osborne očigledno se ne dvoumi u vezi sa smanjenjem javne potrošnje za osam milijardi funti (12,7 milijardi dolara) u periodu 2015-16, i dodatnih sedam milijardi funti (11 milijardi dolara) u periodu 2016-17. Dovraga s rastom i ulaganjem za sve ostalo i sve druge.

Vitalnih mreža podrške, kao što su centri za siguran početak i klubovi za mlade, više nema. U okrutnom preokretu sudbine, frustrirani tinejdžeri u sjevernom Londonu, ljuti zbog zatvaranja kluba mladih, predvidjeli su nemire samo nekoliko dana prije nego što su se desili.

Najnoviji podaci Državnog ureda za statistiku o nezaposlenosti mladih pokazuju da je 1,04 miliona osoba u dobi od 16 do 24 godine u Velikoj Britaniji sada bez posla – što je najviši nivo u 16 godina. Suprotno uobičajenom vjerovanju, glavna svrha nereda, za mnoge, nije bilo pljačkanje. Zaboravljena niža klasa vidjela je u tome priliku da pruži otpor, preuzme kontrolu i da se čuje njihov glas.

Predgovor istraživanja Komisije za zajednice i žrtve nereda, čiji su konačni zaključci objavljeni prije nekoliko dana, sadržava sljedeće pitanje koje je komisija postavila – i na njega odgovorila – a koje se čini da podržava gore navedene teorije i razgovore:

“Da li će se neredi ponoviti? Odgovor je vrlo vjerovatno pozitivan. To je razlog zašto trebamo svi raditi zajedno na razvoju ideja koje se ne bave samo simptomima nereda, već i duboko ukorijenjenim uzrocima nezadovoljstva.”

U predgovoru, također, stoji:

“Također smo primijetili kolektivni pesimizam u vezi sa budućnosti. Bili smo šokirani brojem mladih ljudi sa kojima smo razgovarali, a koji su nam rekli da nemaju nikakve nade ili snova za svoju budućnost.”

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera