Dvostruki aršini Izraela
Piše: Ivica Puljić
Javljao sam ovih dana iz Washingtona o američko-izraelskim razgovorima, točnije razgovorima između predsjednika Baracka Obame i premijera Benjamina Netanyahua koji su u središtu imali Iranski nuklearni program i pitanje kako ga zaustaviti?
Izraelski premijer je forsirao pravo svoje zemlje na obranu i zalagao se za vojne rješenje, točnije preventivni napad na Iran dok predsjednik Obama želi sve rješiti pregovorima i sankcijama, ali ne i ratom iako govori da su sve “opcije na stolu”.
Iranu su nametnute oštre ekonomske i financijske sankcije zbog nesuradnje s međunarodnom zajednicom. Od eventualnih nuklearnih ambicija režima u Teheranu drhte njihovi susjedi dok Zapad zazire i od same pomisli na tu mogućnost.
Iranska vlada negira sve optužbe o razvoju nuklearnog naoružanja.
Sve opcije
No, ima jedna zemlja na Srednjem istoku koja već posjeduje nuklearno oružje, koja ne dopušta UN-ovim inspektorima nikakvu kontrolu tamošnjih nuklearnih postrojenja, koja nije potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i koja nikada nije priznala da posjeduje najmoćnije sredstvo uništavanja.
Ta se zemlja zove – Izrael.
Jeste li ikada postavili barem sami sebi pitanje: “Kako to nitko, ama baš nitko ne spominje ovih dana da Izrael ima nuklearno oružje?”
To je vjerojatno najlošije čuvana tajna u povijesti, ali o tome se govori na “kapaljku” ili nikako.
Zna se da Izrael može lansirati nuklearno oružje s kopna, s podmornice i avionima F-16. Ali, ne zna se koliko nuklearnih bombi ima u svom aresenalu.
U Izraelu postoji čak i zakon koji brani državljanima te zemlje da govore o nuklearnom programu, a ako to učine mogu dobiti dugogodišnju zatvorsku kaznu.
Razne su teorije, razne su brojke, pa je najbolje kazati kako se broj kreće od 70 do 400. Među njima je i nova interkontinentalna raketa Jericho 3 s dometom od skoro osam tisuća kilometara!
Londonski Institut strateških studija smatra da je izraelski nuklearni arsenal ravan francuskim i britanskim nuklearnim kapacitetima.
Logično je pitanje – kako to da se o toj javnoj tajni tako malo govori?
Prvi je razlog što su sve izraelske vlade od 1960-tih godina, nakon što je ta zemlja postala nuklearna sila, odbijale priznati postojanje programa za razvijanje tog oružja za masovno uništavanje. Drugi je razlog što u Izraelu postoji čak i zakon koji brani državljanima te zemlje da govore o nuklearnom programu, a ako to učine mogu dobiti dugogodišnju zatvorsku kaznu.
Oni koji prate ovu tematiku svakako se sjećaju imena Mordechai Vanunu. Taj bivši izraelski nuklearni tehničar dao je 1986.godine londonskom Sunday Timesu fotografije nuklearnog istraživačkog centra kod grada Dimona, u pustinji Negev.
Zabranjeno govoriti o nuklearnom programu
Mordechai je 18 godina proveo u izraelskom zatvoru, od toga 11 godina u samici gdje je odveden nakon što su ga agenti Mosada kidnapirali u sred Rima, gdje je nesretnik bio na odmoru!
Treći razlog zbog kojeg se tako malo zna o izraelskom nuklearnom arsenalu je to se i u Sjedinjenim Državama, najmoćnijem izraelskom prijatelju, o tome jednostavno ne govori. Službeno, Sjedinjene Države imaju politiku “dvosmislenosti” kada su izraelski nuklearni kapaciteti u pitanju. U temelju, radi se o tome da Washington niti priznaje niti negira da je Izrael nuklearna sila.
Međutim, 2005-te godine u jednoj studiji američkog Ministarstva obrane prvi put je, u javnosti dostupnom dokumentu, spomenuto da Izrael ima nuklearno oružje.
Prema američkom zakonu Sjedinjene Države bi trebala ”zalediti” milijarde dolara koje svake godine daju Izraelu, ukoliko se službeno utvrdi da ta zemlja ima program nuklearnog naoružavanja.
Na 37. stranici tog dokumenta (U.S. Joint Forces Command Report), američke oružane snage su uključile Izrael među “…sve veći krug nuklearnih sila počev od Izraela na zapadu do Irana, koji nastoji doći do nuklearnog oružja, zatim Pakistana, Indije, Kine, Sjeverne Koreje, pa sve do Rusije na istoku.”
Negdašnji ministar obrane Robert Gates je u prosincu 2006.godine, tijekom saslušanja u Kongresu koja su prethodila njegovom imenovanju na mjesto prvog čovjeka Pentagona, izjavio “…kako Iran na Izrael gleda kao na jednu od zemalja u njegovom okruženju koje imaju nuklearno oružje.”
Prema američkom zakonu Sjedinjene Države bi trebala ”zalediti” milijarde dolara koje svake godine daju Izraelu, ukoliko se službeno utvrdi da ta zemlja ima program nuklearnog naoružavanja.
Riječ je o takozvanom Symington Amandmanu, usvojenom 1976.godine, kojim se svakoj zemlji koja razvija tehnologiju za proizvodnju nuklearnog oružja, zabranjuje davanje američke pomoći.
Izrael je 1958. godine, uz francusku pomoć, počeo gradnju nuklearnog postrojenja u pustinji u blizini mjesta Dimona, gradića s oko 34 tisuće stanovnika smještenog na sjevero-istoku pustinje Negev, poznatog po pustinjskom turizmu i brojnim arheološkim iskopinama.
Zanimljivo je da, po svemu sudeći, američki obavještajci nisu pune tri godine znali za taj projekt.
Tek je početkom prosinca 1960-te godine CIA (Središnja obavještajna služba) proslijedila svoje informacije Bijeloj kući, Kongresu i State Departmentu odakle je 7. prosinca iste godine zatraženo od izraelskog veleposlanika u Washingtonu objašnjenje o tom nuklearnom postrojenju.
Kasno saznanje
To kasno saznanje o Dimoni velika je sramota američke obavještajne službe slično onom iz 1998.godine kada CIA nije znala da je Indija izvršila nuklearni pokus!
Za Izraelce je to kašnjenje bilo ključno za preživljavanje njihovog nuklearnog projekta, jer da su Amerikanci ranije saznali za njega moguće je da nikada ne bi bio okončan, jer kasne 50-te godine prošlog stoljeća možda su bile jedino vrijeme kada su Sjedinjene države mogle od Izraela uspješno zatražiti da odustane od proizvodnje nuklearnog oružja u zamjenu sa sigurnosna jamstva koja bi Izraelu došla iz Washingtona.
Svi se ovi podaci mogu naći u predsjedničkoj knjžnici Dwight D. Eisenhowera ili u američkoj Nacionalnoj Arhivi.
Izvor: Al Jazeera