Zločinci u BiH se neće izviniti žrtvama

Piše: Vedat Spahović

On sebe naziva svjedokom koji se nikada nije pokajao, a kaže niti će. Jedan je od rijetkih svjetskih novinara koji je svjedočio na suđenju Radovana Karadžića u Hagu.

O ratu sa bivših jugoslovenskih prostora napisao je novu knjigu.

Ed Vulliamy je proslavljeni reporter britanskog Observera i Guardiana, ratni izvještač sa nebrojenih ratišta, računajući i “ratno” izvještavanje, kako on to zove u svojoj knjizi Amexica, sa meksičko-američke granice preplavljene drogama i smrću.  Knjiga o 20 godina nakon rata u Bosni i Hercegovini sa naslovom “Rat je mrtav, dugo nam živio rat” (”The War is Dead, Long Live the War”)  Eda Vulliamyja očekuje svoju promociju u Sarajevu početkom aprila, potvrđuje nam autor.

Vuliamy svoje novinarsko herojstvo po BiH zove “prokletom čašću”, jer je uz nekoliko kolega sa britanskog ITN-a otkrio kampove smrti 1992. godine, uspostavljene u evropskoj zemlji, samo dva sata avionom udaljenoj od njegovog Notting Hilla i Londona.

Zajednički prijatelj

Podsjećamo se zajedno na naše susrete u Londonu iz vremena histerije časopisa Living Marksizam iz Njemačke, koji je krajem devedesetih pokušao dokazati da su žice, hangari i ubistva po Keratermu, Trnopolju, Manjači, Travniku … izmišljotina britanskih medija.

Taj spor sa ITN-om spomenuti časopis je sudski izgubio u Velikoj Britaniji i za to platio ogromnu odštetu.

Sada sam, kao i tada, s Vulliamyem dijelio zajedničkog prijatelja, doktora Idriza Merdžanića (još jedan svjedok logora na procesu u Londonu), koji je logore preživio i pritom gurnuo zapadnim novinarima u ruke foto- film, rizikujući vlastiti život.

Film je o skeletima zatočenika, koje je Merdžanić pokušao liječiti od prebijanja. Merdžanić je i danas u Kilu u Njemačkoj, gdje ga je Vulliamy nedavno posjetio.

Ova nova knjiga je i o Merdžaniću, između ostalog.

Vulliamy se nedavno sreo sa Karadžićem licem u lice u sudnici Haga, o čemu je izvještavala Al Jazeera. Kaže nam da se njihov prvi susret dogodio dalekih 90-ih, također u “sudnici”  ratne Bosne, gdje je Karadžić, veli on, pred njim obnašao i tužitelja i sudiju i historičara i pjesnika.

Bio je to njihov “krajiški” susret  nakon koga je Vulliamy započeo svoj put novinara-svjedoka “krvavog pira” (takav mu je naslov jednog od poglavlja) po Zapadnoj Bosni.

Ova knjiga je samo nastavak tog puta.

Vulliamy kaže da živi karijeru u kojoj vjeruje da je bio objektivan i nepristrasan, a onda me pita da li ja znam kako održati taj standard ako ti na žici logora u Bosni čovjek-skelteton kaže:

“Ne mogu ti reći istinu, a neću ti reći laži”.

Neoporezovane funte

Vulliamy kaže da je istinu koju je otkrio želio podijeliti i sa Međunarodnim sudom za ratne zločine.

Karadžić ga je pitao u Hagu:

“Možeš li ti meni, gospodine, svjedočiti da si video jednu smrt u tim kampovima?”

On takvo ponašanje optuženika za ratne zločine naziva jednostavno šizofrenim, a o tome piše nadugo i u Observeru i u knjizi.

Nastavak unakrsnog ispitivanja u jednom momentu odnosio se na Karadžićevu radoznalost:  “Šta ti, Ed, misliš, da li bi reprezentacija sastavljena od najboljih Hrvata, Srba, Slovenaca i ‘naših’ danas osvojila Svetski kup u fudbalu?”

Vulliamy je jedan od najčitanijih britanskih novinara i autora, njegovi tekstovi počivaju na činjenicama, a filozofske rasprave o objektivnosti i nepristrasnosti novinara ostavlja akademskim ustanovama novinarstva i čistuncima nekih “TV i radioslikovnica”, kako on to doslovno naziva.

Istina je da je on u međuvremenu  postao prijatelj stotina bosanskih logoraša, u Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Njemačkoj, Danskoj, te dalekoj Americi i ko zna gdje još tragom njegovih istraživanja i “starih bosanskih veza”.

On ne bježi od ko zna kojeg po redu susreta sa Azrom Blažević, Džemalom Partušićem, braćom Alić… jer o njima je knjiga.

Sa rezignacijom ispisuje poglavlja u knjizi kako su “njegovim” Bosancima (tako ih on oslovljava, kao žrtvu) tu ružnu stvarnost pokušali obojiti u neke fine boje zapadnjaci, nevladine organizacije, humanitarci i mirotvorci, zarađujući usput neoporezovane funte, dolare i eure po Bosni, komentira Vulliamy i moli me da sačekamo knjigu.

Nerijetko, govori on dalje, te njihove devize su dopunjavane ratnim dodacima za odlazak na Jadran, na kupanje. I o tome govori njegova knjiga.

Ona je poslijeratna, po mnogo čemu i njegovo je dužno obraćanje preživjelima iz logora, 20 godina poslije. Kaže mi, morao ih se još jednom prisjetiti u ovoj formi.

Dužnost svjedoka

„Počinioci zločina se žrtvama ni dan danas, nakon haških presuda i nakon izvedenog dokaznog materijala, nisu izvinili, kao što se recimo cijela Njemačka izvinila Jevrejima. To je ono što logoraši iz Bosne, izgleda, nikada neće dočekati“.

On je pesimista da će počinioci ikada smoći snage da priznaju zločine, pa kaže da je njegova dužnost svjedoka-novinara bila da na to ukaže.

On u svojoj knjizi razgovara i sa počiniocima.

Sa Vulliamyem sam proveo dane i sate pričajući o traumama, koje je na njega samoga ostavilo izvještavanje o logorima smrti. I onda i sada on moli da ga poštedim razgovora na temu posttraumatskog stresa kod novinara.

On u knjizi strastveno piše kako su se “njegovi” Bosanci iz svijeta vratili kući da izgrade ljepše i modernije kuće od onih srušenih.

Poslušajte razgovor Vedata Spahovića s Edom Vulliamyjem.

Izvor: Al Jazeera