Vjeronauka je evropska kategorija

Državni školski sistem, kao djelatnost od javnog interesa, čiji se smisao i svrha iskazuju kroz procese odgojno – obrazovnog regrutovanja i sazrijevanja mlađih populacija (treba da) predstavlja važan aspekt interesovanja svakog savjesnog roditelja danas. U tom kontekstu, naročito treba naglasiti značaj pedagoške opravdanosti nastavnih sadržaja, jer je on u tijesnoj povezanosti sa vrijednostima koje se kao takve prenose na mlađe generacije, utiču na izgradnju i razvoj obrazaca njihovih moralnih i stručnih kvalifikacija i aspiracija, te u značajnoj mjeri doprinose kreiranju njihovih pogleda, mišljenja i sudova. Zbog toga pitanje pedagoške opravdanosti nastavnih sadržaja u državnim školama u Bosni i Hercegovini ne može biti precijenjeno.

Snaga argumenta, a ne argument sile

Nedavni naivni pokušaji predstavnika vlasti da ograniče domete i ospore društveni ugled vjerske nastave (kolokvijalno nazvane vjeronauka) samo su još jedan u nizu poziva na ozbiljnu javnu raspravu o ovoj temi u bh. državnim školama.  No, izgleda da naša misleća zajednica ne nalazi vremena i ne pokazuje interes za ovo pitanje.

Ona bi trebala da se značajnije uključi i da svoj doprinos prevazilaženju nastalih proturječnosti u vezi sa budućnošću vjerske nastave u državnim školama, i to onima u kojima, mora se priznati, nastavu najvećim dijelom pohađaju Bošnjaci. Pri tome, ne treba posebno naglašavati da jezik argumenta treba da nadjača užarene jezike ideološki premazanih diskusija. Samo na temelju argumentovanog govora, u ovom slučaju prije svega pravne argumentacije (domaćeg, međunarodnog, ali i prava EU), moguće je „pošteno“ izvagati razloge za i protiv budućnosti vjerske nastave u našim državnim školama.

Pravo na slobodu vjeroispovjesti, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, priznato je u gotovo svim pravnim sistemima u svijetu, odnosno u svim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima: Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (član 18), Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (član 9 (1) ), Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (član 18 (1) ), Konvenciji o pravima djeteta ( član 14 (1) ). Ovo pravo priznaje i Ustav BiH u članu 2 (3) g). Navedeni međunarodni dokumenti pravo vjeroispovjesti preciziraju navodeći primjere u kojima se ogleda težište slobode ispoljavanja vjere kao „slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, ispoljava svoje vjerovanje ili ubjeđenje vjeroispovijedanjem (worship), obavljanjem obreda (observance), pohađanjem službe (practice) i vjerskom nastavom (teaching).“

Laicizam, pravo i praksa

Vjerska nastava se u prethodnom kontekstu razumijeva  u širem smislu tako da ona podrazumijeva: slobodu osnivanja vjerskih škola, obrazovanje vjeroučitelja, slobodu izbora vjerskog lidera, vjeroučitelja, ali i nastavu za vjernike – laike. U smislu organizovanja vjerske nastave za laike komparativno-pravna praksa u svijetu nudi nekoliko rješenja koja su najvećim dijelom inspirisana historijsko-kulturološkom tradicijom pojedinih zemalja, ali i njihovim načelnim stavom o odnosu države i vjerske zajednice (u tekstu se pod  izrazom „vjerska zajednica“ misli na ukupni vjerski život u društvu bez obzira na prisutne različitosti vjerskog samoidentifikovanja).

Zbog toga je nemoguće dati kvalitetan odgovor na naše pitanje bez prethodnog pojašnjenja principa odvojenosti države i vjerske zajednice na koji se često pozivaju oni koji negiraju značaj vjerske nastave za laike u državnim školama. Ovo zbog toga što se vjerska nastava ne pojavljuje kao suština problema, već kao eksponent neriješenog pitanja odnosa države i vjerske zajednice.

Stanovište o apsolutnom nemiješanju, koje kod nas protežiraju oni koji su još uvijek pod uticajem opijumske floskule “religija je opijum za mase“, niko ozbiljan u EU više ne zagovara.

Prije svega, treba kazati da se pitanjem pravnih aspekata odnosa države i vjerske zajednice danas bavi  pravna disciplina pod nazivom eklezijastičko pravo (Civil Ecclesiastical Law), koju ne treba poistovjećivati sa onim što se naziva crkveno pravo, jer se moderno eklezijastičko pravo razvija tretirajući šire aspekte pravnih odnosa države i religije zagovarajući nove modele saradnje. U tom smislu, neki od najznačajnih teoretičara (G. Robbers; 1996, S. Ferrari; 2001,) ističu da se, danas, u Evropskoj uniji i šire mogu razlikovati tri dominantna sistema odnosa države i religije:

Prvo: Sistem državne religije koji podrazumjeva veoma tijesnu povezanost države i religije (Velika Britanija, Danska, Finska, Grčka, Norveška).

Drugo: Sistem stroge odvojenosti države i vjerske zajednice (Francuska, Albanija, Slovenija);

Treće: Sistem načelne odvojenosti države i vjerske zajednice, u kojem se realizuju različiti oblici njihove međusobne saradnje. Ovaj sistem je najbrojniji (Njemačka, Austrija, Malta, Belgija, Španija, Italija, Portugal, Lihtenštajn itd.).

Religija – ‘opijum za narod’

Prethodna kategorizacija pokazuje da se u većini država članica EU i šire princip odvojenosti države i vjerske zajednice ne shvata kao apsolutno odsustvo svake vrste saradnje i kontakta između njih, već moderna rješenja idu u pravcu razvijanja modela saradnje države i vjerske zajednice, što u kontekstu našeg interesovanja znači zajedničko organizovanje vjerske nastave. Drugim riječima, moderno poimanje pravnog koncepta odvojenosti države od vjerske zajednice nikako ne znači nepremostivi jaz ili raskorak, hirurški precizno odvojene entitete, koji se apsolutno ne smiju doticati, ili pak preklapati u svojim aktivnostima.

Stanovište o apsolutnom nemiješanju koje kod nas protežiraju oni koji su još uvijek pod uticajem opijumske floskule „religija je opijum za mase“, niko ozbiljan u EU više ne zagovara. Slijedi nekoliko  primjera u kojima se najbolje odslikava princip moderne neutralnosti. Sjedinjene Američke Države su jedna od najsekularnijih država u svijetu. Međutim, poznato je da se, recimo od 1865. godine, na njihovoj državnoj novčanici nalazi natpis “In God we trust” (“U Boga se uzdamo”). Isti natpis je na ulazu u prostoriju gdje zasjeda Senat.

Dalje, oba doma Kongresa imaju na raspolaganju plaćene vjerske službenike koji svakog dana prigodnom molitvom započinju kongresno zasjedanje. Također, prilikom svakog početka zasjedanja Vrhovnog suda SAD-a određeni službenik priziva božiju milost. U sudskom postupku svjedok polaže vjersku zakletvu stavljajući ruku na Bibliju. Državni  funkcioneri uključujući i predsjenika SAD-a svoju zakletvu završavaju sa riječima “So help me God” (“Tako mi Bog pomogao”).

U Francuskoj, simbolu i uzoru sekularizma i laičke države u EU, zemlji u kojoj je sa francuskom revolucijom  utemeljen laicitet, izraz kojim se označava više od klasične odvojenosti države od vjerske zajednice, poznati su slučajevi da se iz državnog budžeta finansira obnova crkve.

Francuska veza

Zakonom iz 1882. godine, koji je još na snazi, utvrđeno je da državne osnovne škole moraju osigurati jedan dan u toku sedmice, osim nedjelje, da bi roditelji mogli svojoj djeci da priušte vjersku nastavu. U srednjim školama je predviđeno prisustvo vjerskog službenika, te  na zahtjev roditelja ono može postati njegovo stalno radno mjesto. U tri departmana na istoku zemlje u oblasti Alzasa i Lorena vjerska nastava se odvija u državnim školama i niko ne postavlja pitanje ugroženosti, niti dovodi u pitanje „ponos Francuske“ – princip odvojenosti države od vjerske zajednice.

U Njemačkoj je članom 7 (3) Temeljnog zakona predviđena obavezna vjerska nastava, odnosno uspostavljen sistem po kojem je obavezna vjerska nastava ili alternativni predmet. Identična obaveznost vjerske nastave predviđena je i u ustavima Belgije i Lihtenštajna.

Rezolucije i preporuke Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, čija je članica i naša država, ističu potrebu da se u državnim školama izučavaju religijski sadržaji. 

Također, ovaj sistem obaveznosti predviđaju  Španija, Poljska, Letonija, Litvanija, Moldavija. Drugi sistem obaveznosti po kojem je vjerska nastava obavezna, ali bez alternativnog predmeta zastupljen je u Austriji, Grčkoj, Švedskoj, Finskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj, Estoniji, Malti.  U Italiji, Holandiji, Portugalu, Hrvatskoj, Češkoj, Bugarskoj, Slovačkoj i Mađarskoj postoji fakultativna vjerska nastava. Veoma mali broj zemalja sa prostora Evrope nema vjerske nastave u državnim školama. To su: Albanija, Makedonija, Slovenija i djelomično Francuska. Vjerska nastava u državnim školama kao nekonfesionalni predmet (multikonfesionalni pristup) izvodi se u Velikoj Britaniji, Norveškoj, Finskoj i Portugalu. Također nekonfesionalno (kognitivni pristup) vjerska nastava je zastupljena u Danskoj, Švedskoj, Češkoj, Estoniji itd.

EU ugovor potpisan u samostanu

Lisabonski ugovor, koji je, usput, potpisan u Jeromitskom samostanu, u članu 17 UFEU u potpunosti prihvata i podržava status vjerskih zajednica koje one uživaju u skladu sa pravom država članica. U stavu 3 pomenutog člana se izričito navodi „ priznajući njihov identitet i specifičan doprinos, Unija održava otvoren, transparentan i redovan dijalog sa vjerskim zajednicama.“

Isto tako, rezolucije i preporuke Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (tačka 11. Preporuke broj 1720 od 04.10.2005.), čija je članica i naša država, ističu potrebu da se u državnim školama izučavaju religijski sadržaji kao važan element za formiranje tolerantnog demokratskog društva. Ovome treba dodati da se na jednom od naprestižnijih svjetskih univerziteta, Harvardu, već duže vrijeme održavaju predavanja iz oblasti vjerskih pitanja, te da se vrlo ozbiljno razmatra izmjena postojećeg nastavnog plana i uvođenje vjerske nastave kao spoznajnog predmeta.

Na kraju se može konstatovati da je pohađanje vjerske nastave u državnim školama  najvećeg broja država članica EU, odnosno država sa prostora Evrope (uz različite modalitete), sasvim redovna i normalna aktivnost. Niti u jednoj od  pomenutih zemalja se ne smatra da je pohađanje vjerske nastave u državnim školama protivno ustavnim principima o odvojenosti države i vjerske zajednice, pravu o neizjašnjavanju o vjerskom uvjerenju, zabrani nametanja vjerskog uvjerenja i sl.

Stoga je zakonsko uređenje pitanja vjerske nastave u državnim školama u BiH stvar harmoniziranja sa naprednim državama EU.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Adnan Mahmutović je slobodni novinar, stručnjak za pravo EU.

Izvor: Al Jazeera