Arhiva osvijetlila mračnu britansku prošlost
Piše: Simon Hooper
Za historičare, otkrivanje nekoliko hiljada tajnih dokumenata predstavlja skriveno blago i mogućnost preispitivanja nekih od najdugotrajnijih mitova o britanskoj kolonijalnoj prošlosti.
Oni koji i dalje žive sa psihološkim i fizičkim ožiljcima, međutim, dobili su svježu nadu da će možda konačno dosegnuti pravdu nakon što su patili pod britanskom vladavinom.
U oktobru je sudija u londonskom Vrhovnom sudu presudio da tri stanovnika Kenije mogu tužiti Vladu Velike Britanije nakon što su ih kolonijalne vlasti mučile tokom ustanka Mau Mau 50-ih.
Vlada je priznala da su Paulo Muoka Nzili (85), Wambugu Wa Nyingi (84) i Jane Muthoni Mara (73) žrtve brutalnog nasilja, uključujući kastraciju, seksualno zlostavljanje i premlaćivanje u vrijeme kada su bili zatvoreni tokom jedne od najkrvavijih i najdugotrajnijih pobuna posljednjih dana Britanskog carstva. Međutim, navela je da je, zbog vremenske distance, fer suđenje nemoguće.
“Ako ćemo činiti grijeh, onda to moramo raditi tiho”, napisao je 1957. godine državni advokat Kenije Eric Griffiths-Joyce u dopisu kolonijalnom guverneru Sir Evelynu Baringu.
Taj argument je pobijen kada je Ministarstvo vanjskih poslova prošle godine primorano da otkrije skoro 9.000 skrivenih dokumenata koji su doneseni u Britaniju iz 37 bivših kolonija. Dokumenti su bili skriveni u vrijeme kada je Vlada provodila politiku da bilo kakvi “sramni” dokumenti ne smiju biti ostavljeni u rukama vlada bivših kolonija.
Među njima je i nekoliko hiljada dokumenata o načinu na koji su se britanske vlasti ponašale tokom pobune Mau Mau, uključujući i detalje o tome kako su visoki zvaničnici mijenjali zakone kako bi bili pravno pokriveni za ono što su smatrali “prihvatljivom kaznom”, iako su znali da se ono što su dozvoljavali smatralo mučenjem po međunarodnom zakonu.
“Ako ćemo činiti grijeh, onda to moramo raditi tiho”, napisao je 1957. godine državni advokat Kenije Eric Griffiths-Joyce u dopisu kolonijalnom guverneru Sir Evelynu Baringu.
Potraga za pravdom
David Anderson, historičar koji je pratio putanju dokumenata iz Nairobija i konačno ih otkrio u državnoj arhivi Hanslope Park, kazao je da je njihov sadržaj bio “apsolutno ključan” za uspjeh pravnog spora Kenijaca.
“Iako smo imali prilično dobra saznanja o tome šta se dešavalo u Keniji, nismo imali dovoljno dokaza za pravne argumente”, kazao je on za Al Jazeeru. “Ali ovi dokumenti ukazuju na to da se o tome razgovaralo. Znamo ko je bio prisutan, o čemu se govorilo, dakle sve je zapisano što se kaže, od riječi do riječi.”
Nakon uspjeha Kenijaca i drugi koje su Britanci mučili pitaju se da li i oni mogu tužiti britansku Vladu.
Krajem novembra grupa kiparskih veterana, učesnika ustanka Eoka iz 50-ih, saopćila je da uz pomoć advokata rade na tužbi zbog svojih iskustava iza rešetaka.
Drugi spominju i paralele sa drugim kolonijalnim žarištima, poput Britanske Malaje, gdje postoji dokumentacija o britanskom zlostavljanju u kasnim 40-im i 50-im, te Adenu, gdje su službeni istražitelji zaključili da su zatvorenici rutinski mučeni prije kraja britanske vladavine 1967.
Martyn Day, advokat koji predstavlja oštećene Kenijce, kazao je kako bi presuda u slučaju njegovih klijenata mogla biti od koristi drugima koji su preživjeli slično mučenje tokom ustanka Mau Mau. Procijenio je da se radi o 5.000 do 10.000 ljudi.
Dodao je da bi novi podaci iz arhive Hanslope Park, također, mogli biti korisni u potvrđivanju navoda drugih žrtava mučenja u bivšem carstvu.
“U prirodi Britanaca je da dokumentiraju stvari, čak i mučenje i maltretiranje”, kazao je Day za Al Jazeeru. “Moramo doći do pozicije u kojoj imamo dovoljan broj dokaza, a u Hanslope Parku nalazi se dosta dokaznog materijala o mjestima poput Kipra i Malaje.”
Međutim, dodao je da se drugi koji pokušavaju podići tužbe suočavaju s problemima, zbog starosti mnogih oštećenih, te brojnih logističkih i pravnih prepreka.
Kultura zataškavanja
Najveća frustracija za one koji pokušavaju osvijetliti najtamnije periode britanske kolonijalne prošlosti su moguće crne rupe u dokumentaciji, zbog sumnji da se kultura zataškavanja nastavlja u britanskoj Vladi.
Dok je arhiva omogućila otkrivanje velike količine detalja o birokratskim procesima koji su pratili odlazak kolonijalnih vladara potvrđeno je, također, da je mnogo više materijala, uključujući one koji se smatraju najjačim dokazima, davno uništeno ili nestalo.
“Mislim da u Britaniji postoji mit da Vlada postaje transparentnija, da se otvara i dopušta pregled dokumenata”, kaže historičar David Anderson.
Nakon što je britanska Vlada konačno priznala da tajni dokumenti postoje, šef diplomatije William Hague imenovao je Tonyja Badgera, uvaženog historičara sa Univerziteta Cambridge, zvaničnikom koji će nadzirati transfer dokumenata u javnost.
Od tada, tranše dokumenata predaju se Državnoj arhivi u Londonu svakih nekoliko mjeseci.
U pisanom odgovoru na upit Al Jazeere, Badger je kazao da Velika Britanija ima “prilično dobru” historiju otkrivanja tajnih dokumenata, te kako je uvjeren da će barem moći izvršiti tačnu reviziju onoga što je uništeno i otkriti sudbinu 170 nepronađenih dokumenata.
“Imamo potvrde o uništavanju dokumenata prije proglašenja nezavisnosti. Što se tiče onoga za šta znamo da je nestalo, mislim da su šanse pronalaženja tih dokumenata prilično male, ali potraga će se nastaviti. Mislim da ćemo možda naći dokaze da su uništeni prije nekih dvadesetak godina”, napisao je Badger.
Drugi historičari nisu uvjereni da je proces otkrivanja dokumenata sasvim transparentan.
“Mislim da u Britaniji postoji mit da Vlada postaje transparentnija, da se otvara i dopušta pregled dokumenata”, kazao je David Anderson.
“Uvijek su neke vrlo moćne informacije uništavane. Previše je jednostavno zakopati loše vijesti. Samo možemo nagađati šta se, zapravo, desilo.”
Izvor: Al Jazeera