Posljednja godina guranja glave u pijesak
Piše: Goran Milić
Obilazio sam regiju prošlih tjedana. Istra, Zagreb, Dalmacija, Dubrovnik, Slavonija,Ljubljana, Beograd, Vojvodina, Skoplje, Sandžak, Sofija… Uz BiH i Crnu Goru koje dobro poznajem, trebat će mi još pet – šest dana na Kosovu kako bih zaokružio sliku.
Premda, već sada mogu reći što je ovom dijelu Europe zajedničko. Golema većina misli da se u njihovim državama loše živi, da su tajkuni i političari za to krivi, da je sve premreženo korupcijom i grupnim interesima, da se znanjem i poštenim radom ne može osigurati ni gola reprodukcija. I ta golema većina to komentira s ogorčenjem, kuknjavom ili bespomoćnom rezignacijom, ovisno o statusu ili karakteru.
Bezbroj pitanja
Neš’ ti novosti. Kao da jednako ne misli većina Grka, Španjolaca, Portugalaca, Talijana. Da ne širim priču na Argentinu, Meksiko, Egipat, Južnu Afriku, Indoneziju…
Opća kukumava i depresija. Drugi su krivi za moju situaciju. Kriva je globalizacija, neprovediva demokracija, krivi su lopovi svuda oko mene, kriv je onaj privilegirani druge vjere i nacije (moje su vjera i nacija uvijek ugrožene), krivi su dileri i prodavači alkohola (a ne pijanci i narkomani), krivi su korumpirani profesori (a ne i studenti koji kupuju ispite i s time žive), kriv je onaj što je dobio nezasluženo više, a meni nisu dali nezasluženo manje. Kako je onaj glupan dobio tako dobro radno mjesto, a ja pametan nisam? Zašto je meni došla inspekcija, a njemu nikada? Zašto policajac meni naplaćujekaznu zbog prekoračenja od 20 km/sat, a okolo jure klinci i voze motore preko stotke? Otkud im novci za te motore kada 50 posto mladih ne radi?
Ulice su nervozne od Ljubljane do Skoplja.
Konstatacija i pitanja bezbroj, razložnih rješenja niotkuda.
U socijalizmu, mladi i poduzetni ljudi su se žalili zbog ideološke zabrane privatne inicijative. Broj zaposlenih je bio ograničen na najviše pet, porezi su bili astronomski (90 posto na godišnji profit veći od 20.000 DEM!), a većinu djelatnosti je država zabranjivala.
Mogao si otvoriti restaurant, ali ne i pizzeriju! Kuhati bolognese i milanese, ali ne i peći pizzu koja je bila ideološki sumnjiv artikal sa Zapada.
I tako sve do 70-ih godina prošloga stoljeća kada su prvi pizzaioli u Jugoslaviji zgrnuli milijune.
Danas, vlastita se tvrtka može otvoriti u ovoj postkomunističkoj regiji za par stotina eura (negdje i za jedan euro!), registrirati za najmanje 1.000 djelatnosti, od proizvodnje, trgovine do usluga, ali kao da nitko ne uviđa tu revolucionarnu promjenu i pogodnost.
Još jedna sitnica
Danas, preko interneta, vaša anonimnost iz neke zabiti može postati planetarna popularnost jednom idejom, jedni m klikom. Danas, mladi govore univerzalni engleski, za 50 eura imaju povratnu kartu do Londona, svijet nam je na dlanu, nitko više nije stranger.
I, sada ostaje samo još jedna sitnica. Najvažnija. I neka to bude moj prijedlog za 2013-tu.
Neka država konačno shvati i prihvati da ona postoji zbog građana, a ne obratno.
Neka se administrativci, poreznici i policajci ne bave „sačekušama“, prijetnjama i kaznama, nego neka postanu servis poduzetnicima, radnicima i ostalim ljudima. Kada je poduzetnik u dilemi oko nekog od milijun stalno novih propisa (i kazni), neka mu dođe činovnik u firmu na noge i prijateljski mu sve objasni.
Jer, činovnik živi od podiuzetnika, a ne obratno.
I, sada ostaje samo još jedna sitnica. Najvažnija. I neka to bude moj prijedlog za 2013-tu. Neka država konačno shvati i prihvati da ona postoji zbog građana, a ne obratno.
Kada neka investicija dnevno gubi golem novac zbog aljkavosti administracije, neka se kazni činovnik opomenom pred otkaz pa ćemo brzo provjetriti višak državnih službenika. Kada netko koji čeka posao na burzi rada poželi otvoriti tvrtku, neka mu Biro plati savjetnika koji će ga pratiti i pomagati mu u prvih nekoliko mjeseci. Osornost, bahatost, dođite sutra, nemate ovaj papir, za svaku takvu opravdanu prijavu po žuti karton pred isključenje.
Utopija? Iluzija? Nemoguće? Milijun puta do sada rečeno?
Točno. Neću osporavati. Ali, ni rat države i političara sa svojim narodom ne može trajati vječno. Ulice su nervozne od Ljubljane do Skoplja.
Savjet mnogima
Kako mislim da je 2013-ta posljednja godina zakopavanja državnih glava u pijesak, kako je i njima pritisak nepodnošljiv, vlastima ostaje izbor – još veće udaljavanje ili početak približavanja onima od kojih žive.
Do iduće godine će se nešto od toga početi događati.
Jer, činovnik živi od podiuzetnika, a ne obratno.
Ali, ovaj tekst sigurno neću ponoviti krajem 2013-te godine. O toj će temi svi govoriti.
P.S. Savjet mnogima koji kukaju i misle da se ništa u njihovim životima ne može promijeniti. Probajte nešto sami. Veća je sramota ne probati nego probati a ne uspjeti.
Izvor: Al Jazeera