Najveće sportske mrlje
Piše: Ibrahim Sofić
Malo je koja godina obilovala sportskim događajima, kako pozitivnim, tako i negativnim kao 2012. koju ispraćamo. Žar kojim sam pratio sportska dešavanja, kako zbog takmičenja, tako i zbog pojedinih takmičara, poprilično se ugasila, a neki od veoma dragih učesnika, kako meni, tako i mnogima, pali su u očima.
Ljetne Olimpijske igre u Londonu, Evropsko nogometno prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini, nevjerovatni uspjesi pojedinih sportaša poput Sebastiana Vettela (Formula 1) ili Lionela Messija (nogomet) ipak su svi ostali u sjeni afera, dopinga, nasilja, rasizma, ubistava, prevara, sudskih procesa…
Američki biciklista Lance Armstrong dugo je važio kao pojam veoma pozitivne sportske ličnosti. Pobijedio je u najvećoj bitci – bitci za život jer se uspio vratiti nakon operacije tumora, osvojio je brojne utrke, čak sedam puta je u svojoj karijeri bio najbolji na prestižnom Tour de Franceu. Zbog herojske borbe sa najgorom bolešću, te nevjerovatnog povratka bio mi je nešto posebno, neka zvijezda vodilja za nove sportske heroje.
“Bol je prolazna. Može trajati minutu, sat, dan, godinu, ali uvijek prođe i nešto drugo je zamijeni. No, ako odustanem, ona ostaje do kraja života”, kazao je tokom borbe sa bolešću.
No, svi uspjesi su nestali, kao i sve dobro što je druge učio kroz svoj primjer i to zbog najgoreg u sportu – zbog dopinga. Titule iz Francuske su mu oduzete, a Armstrong se, po mnogima osramoćen, povukao kako iz sportskog, tako i iz javnog života.
Podsjećanje na Zidanea
Priča o Armstrongu pomalo me podsjeća na onu o francuskom nogometašu Zinedineu Zidaneu.
Legendarni igrač „Trikolora“ i Real Madrida 2006. godine, u finalu Svjetskog prvenstva, glavom je udario Italijana Marca Materazzija u prsa i dobio crveni karton. Njegova Francuska je na kraju poražena nakon izvođenja jedanaesteraca, a primjerna nogometna karijera okončana je u „crvenilu“. Tada je Zizou kazao kako bi “prije umro nego se izvinio Materazziju”, ali na vrhuncu svjetske smotre najboljih igrača “najvažnije sporedne stvari na svijetu”, biti nasilan je nešto, možda prekrupno reći ali je tako, neoprostivo.
Druga negativnost iz 2012. godine je nasilje na sportskim događajima, a i poslije njih. Prvog dana februara, na desetine Egipćana je izgubilo živote nakon utakmice lokalnog prvenstva i okršaja navijača al-Masryja i al-Ahlyja. U mnogim izvještajima se navodi kako su brojni tifozi na stadion u Port Saidu unijeli noževe, a među mrtvima se našlo i dosta snaga sigurnosti.
Deset mjeseci kasnije, u Holandiji je na smrt pretučen pomoćni sudija Richard Nieuwenhen koji je volonterski radio na utakmici mladih timova Buitenboys i Nieuw Sloten. Oni koji su ga napali su dva 15-godišnjaka i jedan 16-godišnjak koji su potom optuženi za ubistvo, napad i nasilje na javnom mjestu.
Ove optužbe sigurno malo znače sinu Nieuwenhuizena zbog koga se ovaj 41-godišnjak i bavio suđenjem. Da li je ovo zaista prava poruka koja se može poslati, da je svako ko se, bilo profesionalno ili volonterski, može naći na udaru huligana, nasilnika, “neljudi”?
Priča o Terryju
Najveća mrlja na sportskoj 2012. godini je zasigurno rasizam u nogometu.
Poput Armstrongove, i karijera engleskog igrača, bivšeg kapitena „Gordog Albiona“ Johna Terryja zauvijek je obilježena sudskim procesom i kaznom zbog navodnih uvreda na rasnoj osnovi upućenih igraču Queens Park Rangersa Antonu Ferdinandu, bratu daleko poznatijeg nogometaša Manchester Uniteda Rija Ferdinanda.
Kapiten Chelseaja Terry i dalje tvrdi da je nevin, da nije uputio pogrdne riječi QPR-ovom Ferdinandu, ali to „ne pije vode“, već odluke da je kriv i da je morao odraditi suspenziju.
Sredinom oktobra, u Kruševcu su revanš susret baraža za plasman na Evropsko prvenstvo mladih (U21) reprezentacija odigrale reprezentacije Srbije i Engleske. Gosti su slavili sa 1:0, ali je meč okončan masovnom tučom igrača obje selekcije, te članova stručnog štaba domaćina.
Englezi su se također žalili kako su bili meta rasističkih provokacija sa tribina kruševačkog stadiona, kako tokom, tako i nakon meča. Nakon istrage, pod kojom su se našle obje reprezentacije, određene su kazne vinovnicima, ali su se potom našli pod kritikama da su blage.
Pored navedenih incidenata, desilo se i ubistvo bivšeg bokserskog prvaka u jednom lokalu tokom pljačke, američka profesionalna liga u hokeju na ledu (NHL) je otkazala prvu polovinu sezone, a ostatak je također upitan, nekoliko smrtnih slučajeva se desilo na sportskim takmičenjima…
‘Mrtvo slovo na papiru’
Barcelonin Argentinac Messi je oborio rekord legendarnog Nijemca Gerda Muellera, star nekoliko decenija, po broju postignutih golova u jednoj kalendarskoj godini, rekordan broj ljudi pratio je OI u Londonu gdje je također oboren veliki broj rekorda, Vettel je postao najmlađi vozač Formule 1 koji je postao trostruki svjetski prvak…
Ova dostignuća su samo fragment od pozitivnih stvari koje su se desile u proteklih 12 mjeseci. Nova godina, 2013., je pred nama, nove sezone, nova takmičenja i nove najave borbi protiv negativnosti u sportu, no više nego izgledne su šanse da će one ostati „mrtvo slovo na papiru“.
No, treba se boriti, svako od nas treba dati sve od sebe da sport zaista ostane ljudsko, korektno, pošteno takmičenje u kojem se protivnik cijeni i kome se na samo sportski način treba suprostaviti
Izvor: Al Jazeera