Godina statusa quo

I ovu godinu obilježila dužnička kriza

Davor Gjenero

Iako se na svim stranama svijeta iščekuju konačna razrješenja ekonomskih i političkih kriza, godina, koja je iza nas, uglavnom je bila obilježena „kontinuitetom“, dakle, nastavljanjem kriznih procesa, a tek su se rijetko gdje pojavljivale naznake rješenja problema.

Ugledni američki magazin Time osobom godine proglasio je netom reizabranoga američkog predsjednika, koji u idućoj godini započinje svoj drugi predsjednički mandat. Laureat Nobelove nagrade za mir 2009. godine, dakle, na početku svoga prvoga predsjedničkog mandata, po drugi put je Timeova osoba godine (bio je to i 2008, nakon prve izborne pobjede), ali sad je to kao predsjednik koji je reizabran uvjerljivom većinom, i to unatoč relativno visokoj, 7,5 postotnoj nezaposlenosti u SAD.

‘Arhitekta nove Amerike’

Njegov je mandat obilježen povijesnim, demografskim i kulturnim promjenama, a on je vješto preuzeo ulogu središnjeg aktera u evoluciji nacije, ali i globalne politike. Zaustavljeni i spriječeni ratovi, spašena i restrukturirana industrija, porezna rasterećenja, oživljavanje socijalne sigurnosti, uspostavljanje kontrole nad budžetskim deficitom i stvaranje okoline prijateljske prema homoseksualnim osobama, prema Timeu su glavni uspjesi „arhitekta nove Amerike“.

Jedan od uspjeha u prvom Obaminom mandatu, koji je imao golem globalni utjecaj, bio je svojevrsni detant s Rusijom i uspostavljanje temeljnog razumijevanja s tadašnjim ruskim predsjednikom Dimitrijem Medvedevom. S Medvedevom se Obama u četiri oka našao u ožujku, na kraju Medvedevljeva predsjedničkog mandata i od njega zatražio razumijevanje Rusije u predizbornoj godini te obećao da će nakon reizbora biti prostora za kompromise vezane uz NATO-ov proturaketni štit u istočnoj Europi.

I američki i europski policy-planeri nadali su se da će se Medvedev održati na mjestu ruskoga predsjednika, jer su bili uvjereni da se s njim otvara daleko veći manevarski prostor za pregovore, nego sa „silovikom“ Vladimirom Putinom. Nagađanja o tome da bi premijerski posao mogao dovesti Putina u situaciju u kakvoj se Berija našao nakon smrti Staljina, dakle, da zbog „mnogo posla“ ne može sudjelovati u dvorskim spletkama i da bi tako ostao potisnut iz predsjedničke trke, već su se krajem 2011. pokazala nerealnima i bilo je jasno da će se Putin, nakon četiri premijerske godine,  s lakoćom vratiti na predsjednički tron i središte državne moći opet prenijeti s premijerske na predsjedničku poziciju.

Pukotine moći

Tek su se nakon izbora pokazale pukotine u njegovoj moći, a teži udarac ugledu i utjecaju zadale su mu punkerice iz skupine Pussy Riot, sada izložene progonu, nalik onome iz staljinskih vremena, nego svi politički oponenti.

Napukline Putinove moći nisu takve da i njega ne bismo mogli smatrati „arhitektom“ novih globalnih struktura. Uspjelo mu je vratiti moć u prostoru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, što ju je Rusija gubila u Jelcinovo vrijeme. Počinje se oblikovati Euroazijska unija, u kojoj Rusija zauzima ključno mjesto kao zemlja energetskih izvora, a na rezervama nafte i plina Putin vješto temelji novo globalno značenje Rusije.

Obamin je mandat obilježen povijesnim, demografskim i kulturnim promjenama, a on je vješto preuzeo ulogu središnjeg aktera u evoluciji nacije, ali i globalne politike.

Na parlamentarnim izborima u Gruziji poražena je stranka prozapadnoga predsjednika Mihaila Sakašvilija, a pobjednik je milijarder s ruskim „backgroundom“ Bidzin Ivanišvili. Na odmetnutom gruzijskom teritoriju, u  Južnoj Osetiji, za predsjednika države, koju priznaje samo Rusija, izabran je bivši šef KGB-a na tom području Leonid Tibilov, tipičan „silovički kadar“, na kakvom Putin zasniva širenje svoje moći.

Represiju proruskoga predsjednika Viktora Janukoviča nad Julijom Timošenko, utamničenom lidericom proeuropske opozicije u Ukrajini, nije ublažila niti serija europskih, prije svega njemačkih protesta, a niti to što je prijetio bojkot Europskoga nogometnog prvenstva, koje su zajedno organizirale Poljska i Ukrajina, odnosno bojkot njegova „ukrajinskog dijela“.

Početak izgradnje Južnog toka, plinovoda koji iz Rusije, ispod Crnog mora, treba doći do Bugarske, a odande kroz Srbiju, Mađarsku i Sloveniju stići do Austrije i Italije i tako energetski obuhvatiti Balkan i Srednju Europu, uz Sjeverni tok koji je već stigao do Njemačke, postaje paukovom mrežom kojom Putin, uz pomoć državnoga Gazproma, namjerava  obuhvatiti Europu.

Vješta igra

Neefikasna zajednička europska energetska politika omogućila je Rusiji da, vještom igrom kombinacije korupcije i prinude, koja proizlazi iz uspostavljenog monopola, te najavom dampinških cijena, kojima se uništava konkurencija, uspostavi gotovo monopolsku poziciju na europskom tržištu plina.

Brisel na izazov reagira vrlo usporeno, još bez definirane strategije, a na kraju svog mandata američka je državna tajnica Hillary Clinton odašiljala jasnu poruku o važnosti diversifikacije energetskih izvora u euroatlantskom prostoru.

Napukline Putinove moći nisu takve da i njega ne bismo mogli smatrati „arhitektom“ novih globalnih struktura. Uspjelo mu je vratiti moć u prostoru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, što ju je Rusija gubila u Jelcinovo vrijeme. Počinje se oblikovati Euroazijska unija, u kojoj Rusija zauzima ključno mjesto kao zemlja energetskih izvora, a na rezervama nafte i plina Putin vješto temelji novo globalno značenje Rusije.

Novi Obamin mandat u globalnoj politici bit će obilježen i novim državnim tajnikom. To mjesto od Hillary Clinton u idućoj godini preuzima senator John Kerry, bivši predsjednički kandidat, zagovornik mirovne politike i protivnik zaoštravanja međunarodnih odnosa, ali i akter koji je više zainteresiran za Bliski istok, zaljevski prostor i odnose u pacifičkom bazenu nego li za europsku politiku.

Niti u godini na izmaku Europa se nije profilirala kao snažan faktor u međunarodnim odnosima. Bila je zaokupljena, prije svega, ekonomskom krizom i nestabilnošću u euro-zoni. Doduše, nisu se ostvarili crni scenariji, najavljivani tijekom cijele godine, prema kojima bi se ili euro-zona mogla raspasti, a Njemačka vratiti marki, ili da bi barem neke zemlje, koje su sada članice euro-zone, mogle biti istisnute iz nje.

Inicijalni problem prilikom uvođenja eura bio je pretjerani politički optimizam, zbog kojeg je izostala izgradnja sigurnosnih ekonomskih mehanizama. Ekonomski realisti oduvijek su znali da monetarna unija nije moguća bez fiskalne unije, pa je izlaz iz krize euro-zone nađen u konceptu „više Europe“.

Prvi korak pretvaranje je euro-zone u bankarsku uniju, što je već započelo proširenjem ovlasti Europske središnje banke u nadzoru bankovnog sustava zemalja članica. Stabilizacijski je fond euro-zone ojačan, a do bankrota najslabije karike u lancu euro-zone, u Grčkoj, ipak nije došlo. Doduše, propao je eksperiment s ekspertnom vladom Lucasa Papademosa u 2012, ali ne zbog nesposobnosti ovoga bivšeg guvernera Grčke narodne banke i visokog funkcionara Središnje europske banke, ili članova njegova tima, nego zbog neobuzdane volje za moći lidera Nove demokracije Antonisa Samarasa, koji je otkazivanjem povjerenja ekspertnoj vladi provocirao prijevremene izbore, održane čak dva puta, jer nakon prvih nije bilo moguće formirati koalicijsku vladu.

Dominacija Europske pučke stranke u Europskom vijeću, jer većinom europskih zemalja trenutno vladaju konzervativne političke opcije, dovela je do toga da se današnjoj Samarasovoj vladi u europskim institucijama pomalo „gleda kroz prste“, a Grčka dobiva ustupke koje nisu mogli ostvariti niti socijalistički premijer Georgios Papandreou, niti Papademos.

Upozorenje analitičara

Sudbinu šefa grčke ekspertne vlade na kraju 2012. podijelio je i Mario Monti, ugledni bankar i ekonomski stručnjak, koji je Italiju spašavao od kolapsa, u koji ju je odgurala neodgovorna vladavina Silvija Berlusconija, a srušila ga je upravo neobuzdana Berlusconijeva volja za moći. Rezultat odluke medijskog magnata da se vrati u politiku prijevremeni su izbori, a vidjet će se hoće li iduće godine Italija povećati mali klub europskih zemalja u kojima vlada ljevica, ili će politička blokada dovesti do toga da će političari morati zamoliti Montija ili nekoga drugog, sa sličnim znanjima i referencama, da nastavi voditi državu, a oni će „okrenuti glave“, kako ne bi snosili političke cijene reformi što ih treba provesti.

U 2012. ljevica se vratila na vlast u Francuskoj, ali kritičari „gospodina normalnog“, Francoisa Hollandea, koji nastoji provoditi „realnu“ politiku, odriču mu potencijal za bilo kakvu lijevu reformu. Procjene potencijala njemačke ljevice porazne su, pa će se politika deinvestiranja u javnom sektoru, istovremeno dok se deinvestira i privatni, kakvu vodi kancelarka Angela Merkel, nastaviti i u idućoj godini, i to i u najvećem europskom gospodarstvu, njemačkom, a i na razini Unije.

Ekonomski analitičari upozoravaju da se takva politika tridesetih pokazala pogrešnom i da je imala katastrofalne posljedice. Prema mišljenju mnogih upravo je takva politika dovela do sloma liberalno-demokratske Europe u vrijeme velike ekonomske krize i otvorila put nacionalizmu i totalitarnim rješenjima (nacizam, fašizam), a povećana javna potrošnja, generirana New Dealom, u to je vrijeme spasila američki liberalno-demokratski poredak.

Uzgred, jedina prilika za slavlje u okviru Europske unije u 2012. bila je ona kad je Uniji dodijeljena Nobelova nagrada za mir, ali zasluge za tu nagradu ne pripadaju današnjoj generaciji njenih političkih vođa, nego „očevima utemeljiteljima“, poput Roberta Schumana, Waltera Hallsteina, Jeana Moneta, Konrada Adenauera i drugih koji su ekonomskom i političkom integracijom Europu pretvorili u kontinent mira i stabilnosti.

Prema mišljenju većine analitičara niti Ed Miliband i laburisti u Engleskoj u ovoj godini nisu uspjeli stvoriti paradigmu za ozbiljan napad na konzervativno-liberalnu administraciju, a stranka ideološki ostaje u okvirima Blairovskoga, već potrošenoga „trećeg puta“.

Jedini proboj

Sirijska kriza tijekom 2012. samo je odnosila ljudske živote, a nizali su se zločini nad civilnim stanovništvom i stradavanje novinara koji su nastojali izvještavati globalnu javnost o stvarnim događajima u toj državi. Assad je, doduše, na korak bliže padu, nego što je to bio na početku godine, a i njegovi ruski saveznici polako dižu ruke od njega.

Ekonomski analitičari upozoravaju da se takva politika tridesetih pokazala pogrešnom i da je imala katastrofalne posljedice. Prema mišljenju mnogih upravo je takva politika dovela do sloma liberalno-demokratske Europe u vrijeme velike ekonomske krize i otvorila put nacionalizmu i totalitarnim rješenjima (nacizam, fašizam), a povećana javna potrošnja, generirana New Dealom, u to je vrijeme spasila američki liberalno-demokratski poredak.

Jedini važniji proboj na Bliskom istoku neformalno je priznavanje Palestinske države u Generalnoj skupštini UN-a, a uspjeh činjenica da je američki predsjednik Obama uspio spriječiti Izrael u pokretanju sukoba s Iranom, iako je još u veljači izraelski premijer Benjamin Netanyahu najavio da je njegova država spremna za napad. Za održavanje mira u tom prostoru u narednom je razdoblju izrazito važno da je na američkim izborima pobijedio Obama, a ne njegov republikanski protukandidat Mitt Romney.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Pali su Ben Ali, Mubarak i Gaddafi, a Arapsko proljeće nastavlja se u 2012. godini, prije svega u Siriji, gdje je 2011. ubijeno više od 5.000 ljudi.

Published On 28 Dec 2011
Više iz rubrike TEME
POPULARNO