Demilitarizacija BiH daleko od primjene

Piše: Saida Mustajbegović

Bosna i Hercegovina se neće demilitarizirati – bez vojske ne može u NATO, pa onda ne može ni u Evropsku uniju, odgovaraju vojni analitičari na inicijativu premijera bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika da se državna vojska rasformira.

„Moj stav o ovoj incijativi izuzetno je negativan. Ona nije moguća i samo je jedna od onih poteza Banje Luke kojima se želi izazvati pozitivna reakcija kod svog stanovništva, eventualno i u Srbiji i pokazati međunarodnoj zajednici da je ‘banjalučki nestašluk’ jedna vrsta  konstante u njihovoj politici“, kazao je bosanskohercegovački vojni analitičar Neven Kavazović.

Cijena ostanka van EU-a i NATO-a

Na pitanje da li je ekonomski isplativo da BiH ne bude dio EU-a i NATO-a, stručnjakinja za ekonomiju Svetlana Cenić odgovara pitanjem:

„Prvo i osnovno, uvek postavljam pitanje koliko košta ne biti u EU-u i NATO-u ako je celo okruženje tamo? Tu leži odgovor.

Što se tiče demilitarizacije, samo neka odgovore gde će zaposliti 9-10 hiljada ljudi i šta je sa namenskom proizvodnjom? Kad to odgovore, kao i na pitanje šta o tome misli EU, susedi i NATO, imamo jasniju situaciju.”

Rijetki su pojedinci na bosanskohercegovačkoj, regionalnoj i međunarodnoj političkoj sceni koji navedenu retoriku uzimaju za ozbiljno, ali, uprkos tome, na nju je potrošeno mnogo riječi i javnih govora u zadnja dva mjeseca.

Dugogodišnja retorika

Pitanje Vojske BiH sporadično se javlja u Dodikovoj retorici zadnjih šest godina, ali je 5. oktobra napravio još jedan korak. Pokrenuo je inicijativu o demilitarizaciji pred Skupštinom RS-a, koja ga je u tome podržala.

Vlada RS-a je u saopćenju za javnost navela da je inicijativa za pokretanje postupka demilitarizacije BiH u skladu sa Deklaracijom o strateškim opredjeljenjima Republike Srpske u sistemu odbrane BiH, koja je usvojena 18. marta 2005. godine.

U njoj je izraženo strateško opredjeljenje tog entiteta za potpunu demilitarizaciju BiH i da je prenos nadležnosti u oblasti odbrane na zajedničke organe i institucije BiH prelazni aranžman do potpune demilitarizacije.

Ista Skupština prije toga dala je saglasnost o formiranju jednistvene Vojske BiH, u čiju se reformu krenulo 2002. godine pod patronatom međunarodne zajednice.

U martu 2003. godine Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je jasno izrazilo opredjeljenje za uključenje BiH u evropske i evroatlantske integracije i NATO program “Partnerstvo za mir”, kao i za provedbu potrebnih reformi odbrambenog sistema i reorganizacije Oružanih snaga.

Odluku je potpisao predsjedavajući Predsjedništva BiH Borislav Paravac, tadašnji predstavnik Srba u državnom vrhu. No, Dodik je odlučio da reformu Oružanih snaga, koja se smatra najbolje provedenom u zemlji, upotrijebi u dnevno političke svrhe.

Ovaj put uslijedila je reakcija Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka, koji je o njoj govorio tokom predstavljanja polugodišnjeg izvještaja u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN), gdje je kazao da je teritorijalni integritet i suverenitet zemlje ugrožen.

„Smatram da je Dodikova inicijativa imala više veze sa preidzbornom kampanjom nego neku ozbiljnu namjenu. Jasno da za takvu ideju ne postoji spremnost među ostalim narodima u BiH, a uz to bosanskohercegovačke institucije se ne mogu ukidati bez konsenzusa, isto kao što se bez njega ne mogu formirati ni neke nove“, objasnio je analitičar Međunarodne krizne grupe Srećko Latal.

Pitanje NATO-a

Slična je percepcija analitičara i iz zapadnog bh. susjedstva. Igor Tabak, vojni analitičar iz Hrvatske, smatra da RS u ukupnom političkome ustroju ima pravo i mogućnost predlagati stvari – no, sve je to još daleko od ikakvog konačnog usvajanja ili primjene tih ideja.

Istakao je da, kada se uzme u obzir i svakodnevna razina neslaganja i zastoja u funkcioniranja države BiH, nema mnogo sumnje da demilitarizacija neće tako skoro ni u ozbiljnu raspravu, a kamoli na usvajanje ili primjenu (kad bi se u vezi s tim svi složili, što je posve nevjerojatno).

Ključne reforme

U teoriji, NATO članstvo bi trebalo biti u stanju donijeti neke ekonomske koristi zemljama članicama, kaže Tabak, ali sugeriše da je “vrag u detalju”.

“Da bi se uopće ušlo u NATO, treba srediti državu i nacionalni odbrambeni sektor – a to košta. Tu onda neke kasnije zarade zapravo pokrivaju troškove ranijih reformi, a tek postupno postaju ‘zarada’.

Hrvatska je u svim tim stvarima jako loš primjer, budući da je ušla u NATO taman s početkom opće ekonomske krize – pa tu nije nastupio napredak i razvoj, već opća gospodarska i financijska katastrofa. Perspektive koje za BiH pruža NATO ipak su tu višestruke. Kao prvo, NATO pruža pomoć u planiranju reformi (što je vrlo bitno) i njihovom kasnijem provođenju.”

Međutim, vojni analitičar iz Srbije Aleksandar Radić podsjeća na posljednju zakletvu regruta iz RS-a, koji su odbili da prihvate obavezu da brane BiH. Prema njegovom mišljenju, taj simboličan gest sada, ustvari, predstavlja temelj za inicijativu za demilitarizaciju, koja je, prije svega, težišno problem BiH, odnosno nedostatka autoriteta zajedničkih državnih institucija u javnom mnijenju barem u jednom entitetu.

„U pozadini inicijative smatram da nije plan potpune demilitarizacije, već pokušaj da se u predstojećoj reorganizaciji OS-a BiH obezbijedi podrška za veće smanjenje brojnog stanja u odnosnu na ono koje predlaže Ministarstvo odbrane BiH,“ kazao je Radić.

Vojni analitičari u regionu različitog su mišljenja u vezi s mogućnosti da se BiH demilitarizira bez da su to učinile i ostale države u regionu.

Kazazović kaže da to nije moguće, te da je priča o demilitarizaciji BiH uvjetovana pričom o demilitarizaciji regije.

Radić, ipak, smatra, da status Oružanih snaga BiH nema većeg odraza na bezbjednosno pitanje na Balkanu.

„Obzirom da su Srbija i Hrvatska matice dva od tri konstitutivna naroda u BiH, sasvim sigurno je da razvoj prilika u BiH sagledavaju prije svega iz nacionalnog ugla, iako to niko zvanično neće potvrditi. Zato OS BiH nije organizacija koja uživa stvarnu podršku u regionu, već prije svega izraz unutrašnje potrebe potvrde postojanja jedinstva BiH“, kazao je Radić.

Tabak je podsjetio da je na simboličnoj razini, naoružanje i ljudstvo u odbrambenim resorima u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji regulirano Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. godine, ali je istakao da se dokument bavi maksimumima oružja i ljudi, a ne njihovim minimumima.

Inače, Dodik je počeo opstrukciju pristupanja NATO-u kada je Srbija odlučila da ostane neutralna u odnosu na ovaj vojni savez. Kazazović ističe da Srbija i dalje nastoji da reformiše svoje snage i da ima spekulacija „da joj u tome pomaže Rusija“.

Radić smatra da neutralnost Srbije ima političke posljedice, jer bi usmjeravanje te države prema NATO-u povuklo za sobom i Srbe iz BiH i Crne Gore, odnosno promijenilo odnos javnog mnijenja u korist NATO-a i to bi znatno olakšalo pristupanje te dvije države punopravnom članstvu u Alijansi.

„NATO prema Srbiji ima u osnovni partnerski odnos, jer su mimo platforme o vojnoj neutralnosti vrlo razvijene bilateralne veze članica NATO-a i Srbije,“ rekao je Radić.  

No, Tabak položaj Srbije vidi drugačije. Smatra da Srbija u odbrani ima iste probleme kao i njeni susjedi – ta je država u besparici i vidljivom opadanju kvalitete svojih vojnih kapaciteta, a teško je tu naslutiti i neke skorije promjene.

„Činjenica da se u BiH takve verbalne i simboličke promjene u Srbiji doživljavaju kao nekakve prelomnice više govori o slabosti i neorganiziranosti odbrambenog sektora u BiH nego o bilo čemu drugome,“ zaključio je Tabak. 

Pobornici pristupanja NATO-u stalno na stol stavljaju pitanje ekonomske koristi koja je indirektna i ostvaruje se posredno preko EU-a, a ne kroz NATO.

Radić je to objasnio jednostavno: „EU neće primiti ni BiH ni Srbiju u svoje članstvo sve dok obe države ne budu članice NATO-a. Poslije turbulentnih devedesetih godina EU traži od regiona čvrste garancije bezbjednosne stabilnosti, a one se svode na to da svi budu unutar jednog saveza.“  

Izvor: Al Jazeera