Odlazak umjetnika koji je osvojio svijet

Piše: Filip Mursel Begović

Jedan od najvećih kulturnih događaja u 2011. godini, u Hrvatskoj i Bosni, zasigurno je bio izlazak ciklusa skica, crteža, grafičkih listova i ulja na platnu, koji je predstavljen kao velebna monografija pod nazivom „Srebrenica“.

Jedan od najtužnijih događaja u 2012. godini zasigurno je odlazak na bolji svijet njenog autora, slikara, grafičara, scenariste i tapiseriste Mersada Berbera, rođenog u Bosanskom Petrovcu 1940. godine.

Smatra se da je ovim ciklusom Berber stvorio suvremeni antički mit, polazeći od mita o Dedalu i Ikaru, koji u njegovoj interpretaciji, u bijegu s Krete, 1996. godine padaju na iskopine bosanskih masovnih grobnica.

Po vlastitom priznanju, želio je izbjeći jeftino lamentiranje i vratiti žrtvama njihovu osobnost, karakter i cijeli jedan život koji je nestao, te se pri iskopavanju pretvorio u broj.

Berber je ovim ciklusom samo potvrdio temu svojih mnogih slikarskih varijacija – autentični krik sa dna jame čovjekova usuda.

Crtež kao temeljac

Ciklus je nastajao desetak godina, a slikarski majstor je na njemu radio predano, jer je uistinu bio zanatski „savršen“, podjednako priznat u Bosni i Hrvatskoj, ali i širom svijeta.

Emitirajući svu raskoš slikarske tehnike, Berber je preferirao, iznad svega, crtež kao temeljac svoga veličajna posla.

Bio je, nesumnjivo, ponajveći crtač i grafičar na prostoru Balkana sa neizmjernim ugledom u svijetu. Popis njegovih nagrada i izložbi je neiscrpan: od Bosne i Hrvatske, pa do Sao Paola, Kaira, Firenze, Tokija, New Delhija, Madrida, Leipziga, Warne, Krakowa, Hamburga, Trsta, Minhena…

Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani godine 1965. u klasi profesora Maksima Sedeja, te specijalizirao grafički tečaj kod R. Debenjaka, također godine 1965. Bio je vanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu od godine 1978. Kao počasni član primljen je u rusku likovnu akademiju.

Opremao je i ilustrirao grafičko poetske mape, bibliofilska izdanja, glazbene ploče rock sastava Indexi, te razne publikacije. Njegovi su radovi postali sastavni dio brojnih javnih i privatnih zbirki, kao i muzeja u čitavom svijetu.

Za brojne ilustracije knjiga primio je najviše međunarodne nagrade. Njegova su scenografska rješenja prezentirana na pozornicama u Sarajevu, Washingtonu i u Zagrebu, gdje je u HNK-u radio scenografiju za Gundulićeva „Osmana“.

Autor je crtanog filma „Tempo secondo“ (Zagreb film, 1980-1985).

Tradicija i zanat

Berber je kao slikar bio dosljedan figurativnom, akademskom, ponekad freskalnom, te strasnim zanosima kada je riječ o egzistenciji čovjeka i njegovoj unutarnjoj snazi, koja se oslanja na dramatični tok historije, snagu osjećaja i strast subjektivnih vrednota fantazije.

Tim odlikama pripada konzervativnom krugu akademske tradicije, uvijek se diveći milenijskoj tradiciji europskog slikarstva i grafike: Davida, Ingresa, Delacroixa, Gericaulta, Courbeta, Degasa, Corinta, Menzela, Gustava Klimta, Maxa Klingera, ali i zlatnoj trijadi slikarstva s naših prostora: Račića, Kraljevića, Becića, Medovića, Bukovca, Jurkića, Zeca, Jordana, Stančića, te Fadila i Munira Vejzovića.

Berber nije nikada podlijegao pomodarstvu, potrošnom, prolaznom (možda nekoj vrsti konkretizma i apstrakcije) i uvijek se nanovo vraćao tradiciji i zanatu.

Malobrojne kritičke primjedbe na njegovo slikarstvo išle su u smjeru da je izvrstan u malim formatima, a da su mu monumentalna platna isuviše pompozna.

Doduše, likovni kritičar Ivo Šimat Banov je svojedobno izvršio napad na Berberovo slikarstvo, predstavivši ga kao suhoparni akademizam i anakronizam.

Budući da je imao povišenu svijest o svome radu, Berber se nije osvrtao na te zavidljive i zajedljive prosudbene tlapnje, osim što je uporno zagovarao figurativnu umjetnost kao najozbiljniju stvar što su ljudi stvorili u sferi umjetnosti oblika.

Bosna u srcu

Od 1992. živio je i radio u Zagrebu. Za mnoge Bosance, koji su značajno participirali u kulturnom životu Hrvatske, znalo se pejorativno reći da su otišli iz Bosne, ali da Bosna nije otišla iz njih. No, i Berberu je uspjelo da živi u Hrvatskoj, te da neskriveno zagovara Bosnu. Niti je on bio otišao iz Bosne, niti je Bosna otišla iz njega.

Bio je prepoznatljiv kao srednjoevropski intelektualac, ali Bosna mu je bila tematsko-motivski centrum, a to nisu samo emotivni razlozi, već je to jedan svjetonazorski obzor.

Pred smrt su ga okupirale bosanske hamzevije, derviški pokret kojega je vodio karizmatični šejh Hamza Orlović iz Konjević polja u 16. stoljeću. Planirao je napraviti čitavu monografiju na temu bosanskih derviša u suradnji sa šejhom Edinom Urjanom Kukavicom.

Bosna mu, na ovaj ili onaj način, nije izlazila iz glave i srca i na taj način joj je bio ponajbolji umjetnički ambasador.

Bio je iznimno obrazovan, a kao intelektualac osobite slikarske poetike referirao se na mnoga značajna i utjecajna imena iz područja povijesti umjetnosti, filozofije i književnosti. Ništa manje nije važna i njegova ezoterična priroda, uglavnom islamske provenijencije.

U svojoj slikarskoj tehnici često je koristio zlatne listiće koji su u tiskarstvu, umjetnosti multiorginala, iluminaciji i manuskriptima metafizička kategorija.

Veliki slikar Berber pred smrt se zanosio približavanjem čovjeka stanju fene, u doktrini sufizma poznatog kao poništavanje i nestajanje u Bogu.

U tom smislu, o svojoj domovini Bosni govorio je kao o svetoj supstanci rođenja čovjeka, svojim jedinim pribježištem. Volio je citirati grčkoga pjesnika Seferisa – „gdje god otputujem Grčka me ranjava“ – da bi odmah potom priznao da kod njega uvijek ima, kao kod djeteta, jedna himnična zanesenost Bosnom, koju je nazivao Arhivom.

Tužno je da je prije smrti svjedočio zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kojega je isticao kao veliko odlagalište svih evokativnih memorablija njegovog naroda. „Ontološko utočište, zadnji han za putnike namjernike koji dobronamjerno ulaze na brodska vrata u Bosnu.“, govorio je, a njegova smrt poklopila se sa životnim gašenjem muzeja od nacionalnog značenja.

Smrt jednog od najvećih bosanskih slikara poklopila se i sa izbornom noći lokalnih izbora u BiH. Vijest o smrti velikog slikara ušuljala se u vijesti o bosanskim izbornim pobjedama i porazima.

Njegove slike, posebice one posvećene Bosni (veliki broj je poklonio kao trajnu postavu Bošnjačkom institutu u Sarajevu nakon velike izložbe Instituta u Palači Dolmabahce u Istanbulu) u sebi nose snagu umjetničke relikvije, pa nije ni čudo da su rad gost na zidovima muzeja, ali i tajkuna i političara.

Zanimljivo je, a čuo sam to u užem krugu ljudi sa kojima je slikar dijelio svoje intimne drame, da je svoju monografiju „Srebrenica“, skupocjenu knjigu koju je izdao na vlastiti trošak, spakirao i uz posvetu poslao političkoj vrhuški u BiH. Paket mu se vratio polupocijepan i neotvoren.

Ti isti su u svoje izborne pobjede i poraze ukalkulirali i smrt jednog od najvećih bosanskih slikara, pa su, onako usput, izrazili riječi sućuti.

Slikar je često govorio da najviše mrzi tri stvari: političku ideologiju, fašizam i rasizam. Naglašavao bi to riječima; „Nema sretnog čovjeka bez sretne okoline i ljudi.“

Povezanost čovjeka i konja

Međutim, nježno bi govorio da mu se nakon rođenja unuke, gledajući njene zasanjane oči kako spavaju iznad svakoga zla ovoga svijeta, pojavila ona iskonska nada o novoj sreći nad gajevima Bosne. Kao da je shvatio da ne mora kist uvijek biti umočen u žuč.

Jedna od njegovih slikarskih opsesija bio je bosanski brdski konj, koji je u Berberu budio neke instinkte, nešto nesvjesno i psihičko.

„Čitava povijest našeg naroda jedan su uz drugoga, čovjek i konj. Opjevan je na stećku iz Zgošće. To je najljepša nekropola u bosanskoj povijesti“, govorio bi i usput dodao, citirajući profesora Ivu Frangeša, da se „prije svatova, prije paleži, prije ratova, čuje topot konjice na visoravni“.

Nostalgično se sjećao rodne kuće u Bosanskom Petrovcu, ali i u Banjoj Luci, koja je izgledala kao stara renesansna manufaktura.

Malo je poznato da je njegova majka Sadika bila veliki majstor klasičnog, tradicijskog ćilimarstva, a u poznim godinama svog života napravila je veličanstven opus tapiserija po nacrtima vlastitog sina. Imala je vlastitu školu tkanja u Banjoj Luci, a njeni radovi su se, kao iznimno vrijedni unikatni primjerci, razišli svijetom.

Berber se uzdigao iznad prakse jednog Albrechta Durera, koji je svoje grafičke multiple (bakropise, drvoreze, bakroreze) prodavao na obrtničkim sajmovima u Ulumu, Kolmaru i Nürnbergu.

Berbera su prizivali svjetski likovni saloni. Iako, govorio je: „Kao moja majka, kao moj otac, uvijek sam živio od svojega zanata, od svoje manufakture.“

Veliki slikar, kada bi svjedočio o svom životu i radu, često bi citirao bosanskog povjesničara Hamdiju Kreševljakovića i napis o jednom kreševskom kovaču iz prošloga stoljeća.

Naime, da bi ostvario putovanje na hadždž, u sveto mjesto Jeruzalem, zaputio se na daleki put iz Bosne, iz Kreševa, izdržavajući sebe i familiju na putu prodavajući bijele anđele koje je izrezivao od papira. Čak je za artističke zasluge dobio medalju 4. reda od Sultana Abdulhamida II, kako već priliči rangu umjetnosti. 

Mersad Berber, slikarski anđeo čuvar Bosne i Hercegovine, dobio je mnoštvo medalja za svoj rad – posve zasluženo. 

Izvor: Al Jazeera