Žensko naslijeđe – doprinos jednakosti

Dunja Blažević na izložbi u Beogradu (Al Jazeera)

Piše: Nada Salom

Nitko u mojoj obitelji nije umro u zemlji u kojoj se rodio, bilježi Yvana Enzler, koja je sa Kristinom Leko autorica video rada „Identity/ Identities, 2001“.

Njihov rad je dio izložbe/ projekta neobičnog imena „Miraz“, čija kustosica i selektorica Dunja Blažević ističe kako se radi o „slici zajedničkog pamćenja i ‘prtljage’ koju nosim/-o kroz vrijeme i prostor“ i koja „ostavlja u miraz jedno moguće čitanje i onoga što zovemo ženskom umjetnošću“.

Blažević je direktorica sarajevskog Centra za savremenu umjetnost (Sarajevo Center for Contemporary Art), koji i organizira izložbu, a kao dio projekta „Žensko naslijeđe – doprinos  jednakosti u kulturi“ Centra za ženske studije iz Zagreba.

Partnerske organizacije u ovom projektu su „Žene u crnom“ iz Beograda, Srpski kulturni centar „Danilo Kiš“ iz Ljubljane i „Casa Internazionale delle Donne“ iz Trsta.

Predominacija žena umjetnica u Sarajevu

Projekat je podržala i Evropska unija, a izložba cijele ove godine putuje po gradovima u kojima djeluju spomenute organizacije. Krenula je od Ljubljane, slijedio je Trst, da bi sredinom prošlog mjeseca bila u Beogradu.

Na redu je Zagreb, a posljednja stanica je Sarajevo, odakle je „Miraz“ i krenuo.

O razlozima da jezgro izložbe čine umjetnice iz Sarajeva, Blažević kaže:

„Prvi razlog jeste činjenica da sam tokom posljednjih petnaestak godina života u Sarajevu najintenzivnije surađivala i postala lično bliska sa prvom, poslijeratnom umjetničkom generacijom, kojom dominiraju žene. Njihova umjetnička praksa, u rasponu od ženskog aktivizma do naglašenog ženskog karaktera rada, je u velikoj mjeri uslovljena životnim i radnim diskontinuitetom, specifičnim iskustvom života u ratnom Sarajevu ili dijaspori, kao i potrebom jasnog artikuliranja vlastite pozicije u odnosu na novu, poslijeratnu realnost.

Drugi razlog je još nedovoljno kritički valoriziran i sociološki objašnjen fenomen predominacije žena umjetnica u poslijeratnom Sarajevu“, kaže Blažević, uz isticanje da je izložbom „Miraz“ uspostavljen „kreativni dijalog između autorki/ autora iz spomenutih centara bivše Jugoslavije koje/ koji dijele zajedničko historijsko naslijeđe i rade na sličnoj umjetničkoj, rodnoj i društvenoj platformi“.

I format izložbe se, po njenim riječima, oblikuje i prilagođava mjestu i kontekstu, te njenom putujućem, mobilnom karakteru (projekcije videoradova i radovi u printanoj formi – razglednice, plakati). Ono što je interesantno jeste da printove/ plakate posjetioci mogu uzeti, ponijeti sa sobom i tako prisvojiti dio „Miraza“.

Sam naziv izložbe Blažević objašnjava značenjem samog pojma „miraz“, vezanog za patrijarhalnu tradiciju i kulturu u kojoj su mjesto i položaj žene  u porodici i društvu jasno definirani.

Ono što se iznosi iz kuće

„Miraz je u kontekstu našeg projekta, koji se bavi emancipatorskim politikama, upotrijebljen kao licentia poetica. On simbolično označava odnos ličnog, osobnog naslijeđa, onoga što se nosi/ iznosi iz ‘kuće’ i onoga što se stiče i oblikuje kao proživljeno životno iskustvo ili kao vlastiti odabir ljudskih, društvenih, historijskih i specifično ženskih vrijednosti. 

Istovremeno, izložba u polju vizuelne umjetnosti otvara prostor za samoindentifikaciju i za društveno odgovoran, angažiran politički diskurs.“

Osnovni kriterij za selekciju je njena dosadašnja saradnja sa više generacija umjetnika, čime, kaže, želi ukazati na uzajamnost i izvjesnu intimnost odnosa kustos/-ica – umjetnik/-ica. U krajnjem, radi se „o potpuno subjektivnom odabiru onih stvaralaca u čiji rad (profesionalno) vjerujem i sa kojima dijelim i širi (vanumjetnički) sistem vrijednosti, od pogleda na svijet do kritičkog odnosa prema društvenom okruženju“.

Radi se, dakle, o uzajamnom prepoznavanju i povjerenju, koji se ne tiču samo bliskih profesionalnih i estetskih opredjeljenja, nego i ljudskog habitusa.

Tako „Miraz“ čine i „ostavljaju“: Alma Suljević, Danica Dakić, Gordana Anđelić Galić, Maja Bajević i Šejla Kamerić iz Sarajeva, Darinka Pop-Mitić, Milica Tomić i „škart“ iz Beograda, Dejan Habicht, Marjetica Potrč i Tanja Lažetić iz Ljubljane, te Kristina Leko, Renata Poljak i Sanja Iveković iz Zagreba.

Prodavanje zemlje iz minskih polja

Svaka od njih uspostavlja osoben kreativni dijalog sa cjelokupnom izložbom/ projektom, pa tako Ivana Udovičić uz rad Alme Suljević bilježi kako je Alma od 1997. do 2004. sav svoj rad posvetila problemu mina i minskih polja. (Poznata skulptorka bila je i sama deminerka, op. N.S.) 

„Njeni projekti su na početku bili bazirani na konkretnoj praksi (ulazak u minsko polje, premještanje miniranog koridora u galeriju…) da bi postepeno prerasli u ‘uobičajenije’ forme (najčešće videoradovi i performansi) sa snažnijim umjetničkim akcentom, koji ne umanjuje okrutnost slike.

Ideje koje se odnose na mine su u isto vrijeme virtualne (uspostavljanje četvrtog entiteta), kao i vrlo konkretne (prodavanje zemlje sa minskih polja, čin deminiranja), tako da su oba – i virtualno i konkretno – u stalnoj interakciji.“

Direktorica SCCA Dunja Blažević podsjeća i na to kako je Kristina Leko na njihov poziv 2001. godine realizirala svoj videokomunikacijski projekt “Sarajevo International“, krećući s pitanjem “Tko je došao živjeti u Sarajevu?”

Putem videoportreta 12 strankinja i stranaca, koji su u to vrijeme živjeli i radili u Sarajevu, predstavila je jednu od mogućih slika glavnog grada BiH.

Leko je sarađivala i na spomenutom videu “Identitet“, također realiziranom u okviru projekta  “Sarajevo International”.

Naime, Yvana Enzler, iz Švicarske, došla je u Sarajevo 1998. godine kao diplomatkinja, a video govori o njenoj potrazi za vlastitim korijenima, odnosno otkrivanju kompleksnog nacionalnog i vjerskog porodičnog identiteta. Priča je to o njenoj praprabaki rođenoj u Sarajevu početkom 19. stoljeća, o njenoj baki i njoj – svaka od njih je na svoj način povezana s Balkanom.

Pranje krvavih zastava

Gordana Anđelić Galić u „Miraz“ je ostavila „Pranje/ Washing, Mostar 2011“, videoperformans pranja krvlju natopljenih bosanskohercegovačkih zastava, koje su tokom burne historije predstavljale njenu državnost ili ideologiju.

„Performans je izveden, ne slučajno, 2011. godine u politički i etnički još podijeljenom Mostaru. Pranje tih obilježja jedinstvenosti, ali i različitosti, integrirajućih ili dezintegrirajućih, simbolički predstavlja duhovno očišćenje s ciljem lakšeg prihvatanja drugog i drugačijeg.“

„Women at Work – Washing Up, 2001“ naziv je petodnevnog performansa (video, fotografije) iz Cemberlitas hamama (u okviru Sedmog Istanbul Biennala). Autorica Maja Bajević tim povodom je zabilježila sljedeće:

„Političke poruke uvijek imaju prolazno značenje: kada ih stavimo u drugo vrijeme, postaju apsurdne. Ispiranje težine historije, izražene kroz poznate političke parole iz bivše Jugoslavije, reakcija je na nasilje koje (kolektivno) političko može imati nad (individualnim) intimnim.

Sa dvjema bosanskim izbjeglicama, Zlatijom Efendić i Fazilom Efendić, istkale smo na finoj, osjetljivoj tkanini tri poznate rečenice bivšeg jugoslovenskog predsjednika Tita, naprimjer: Zemlja koja ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost.

Nakon toga smo u kupatilu prale izvezenu tkaninu, dok se nije raspala. Tako smo uništile ono što smo same stvorile, kao što i historija često čini.“

Izvor: Al Jazeera


Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada