Gastarbajterski kajmak po marmeladi

Mada obojica u nekoj vrsti javnog, “bivšeg” života, ako se tako zove onaj život prije posljednjeg rata, Branko Đurić i ja se nikada nismo sreli. Sve do Londona prošle godine kada se sasvim slučajno u kafeu “Monte”, sa suprugom Tanjom, pojavio na rođendanu moje kćerke Sarah.

Već odavno ništa u njegovom, niti u mojem “tuđinskom” životu, ne liči na to vrijeme. Čak ni taj rođendan jer je engleski, slavljenički, 21-vi – za Sarah. Ono sto smo Đuro i ja slavili bilo je u 18-toj, kao punoljetstvo.

Tanja i Đuro na premijeri filma U zemlji krvi i meda [Getty Images]

Sarah se Đura ne sjeća. Mi se sjećamo da je iz nekog čudnog razloga neutješno plakala, u stvari vriskala, tamo gdje su se svi drugi smijali, na svaku njegovu pojavu “idemo u planine” ili “čudesno majstorstvo kuhinje”.

“Zašto” pita on, a mi mu ne uspjesmo odgovoriti. Bilo je davno, bila je mala, bili smo kući u Sarajevu. I niko se više ne sjeća ni važnijih stvari od njene cike. Uostalom, njoj je dvadeset i prva. Skoro pa smo toliko dugo od kuće. I Đuro i ja.

Kome je bitno sto je ona vriskala. 

Anđelija i tračerija

Đuro će vam reći da sadašnji godišnjaci moje Sarah iznenađujuće znaju mnoge štosove i folove njegovih neprevaziđenih “monti-pajtonovskih” razmjenjivanja sa ostalima iz ekipe “nadrealista”. Često je zatečen čega se sve nova djeca “sjećaju”. Za nas koji smo odrasli u ovom ratu, i prije njega, taj humor ima svoju lijepu romantičarsku specifičnu težinu. Kao i sličan humor čovjeka sa kojim sam proveo dosta vremena, Trebinjcem Branom Popovcem, Đurovim očuhom, nježnim slikarom.

Nije šala, bilo je to prije 20 godina. To sa onim “nadrealističkim” Sarajevom. U ovim našim daljinama jedna od najpismenijih fraza naše po svijetu prosute  populacije glasi: “k’o da mi neko ukrade ovih 20 godina”.

Različito ljudi zovu taj komad vremena. Đuro u jednoj od svojih prepiski to ovako meni formuliše:

“Kako god to ja ne želio priznati, ja sam izgleda klasični gastarbajter. Svoje slobodno vrijeme provodim u Sarajevu a radim u inostranstvu. Naravno da me najviše za moj grad vežu moja mati i moj sin Filip koji žive tamo i naravno mnogi prijatelji”. 

Ne pada mi na pamet da u svojim virtualnim pitanjima raspredam sa “Nadrealistom” i čovjekom koji je napravio “Kajmak i marmeladu” ili glumcem iz “Traktora, ljubezni i rock’ n’ rolla” svjetska globalna pitanja. Đuro je škrt da ti odgovori i na obično pitanje a kamoli “koje je mjesto Balkana, računajući i Sloveniju, gdje on živi, u svim ovim igrama propalog ‘ruskog carstva’.”

Naime, većina  mojih Engleza iz paba i kafana i dalje besramno misle da je Bosna odnosno Jugoslavija – tom Savezu Socijalističkih Sovjetskih Republika – pripadala”.

Zato se ustručavam  da mu pišem o kontraverzama “In the land of blood and honey” režiserke Angeline Jolie, koja je očigledno probudila duhove jednog nesretnog rata,uperenog ponajviše na nedužne, goloruke, obične ljude naše zajedničke bivše domovine.

“Pa kompletan Angelijin rad i život prerasta film i umjetnost. Ona se mnogo bavi svim humanitarnim temama, problemima žena, djece… Ovaj film je, piše mi Đuro, njen pogled na stvari koje su se događale u našoj zemlji prije skoro dvadeset godina. Ona je to tako vidjela i doživjela. Ne bih želio da ulazim u sve te polemike oko filma, ja sam samo glumac i u ‘opisu mog radnog mjesta’ je da igram različite uloge”.

I to je Đuro trenutno što jeste. Umjetnik, koji je otišao od kuće:

“Imam tu sreću da mijenjam svoj posao često. Čini mi se da bi mi jedno brzo dosadilo. U zadnje vrijeme se ponovo više bavim glumom. Snimam dosta a igram i u pozorištu predstavu koja je ljetos imala 500-tu reprizu. Moj zadnji film Traktor, ljubav i Rock and roll je počeo igrati u kinima. Trenutno ponovo dosta pišem i uskoro mislim ponovo početi snimati nešto novo kao režiser.”

Da Anđeliju, kako je zovu Đuro i svi Đurovi, također ostavimo na miru. Sve tabloidne kontraverze sa tog snimanja, gdje je bilo dosta “naših”, pa priča oko filma vrlo lako postane čuvenija od filma. Ništa od toga rekao bih Đuro, njegova Tanja ostaje njegov najbolji kritičar i režiser, u porodici u kojoj ima i dvije kćerke Zalu i Elu.

Bosanac na slovenačkom

Čuvena ratna novinarka koja se dugo bavila Balkanom Janine di Giovanni, u fantastičnom članku u Guardianu, se ozbiljnije bavi temom samoga filma. Misli da se Jolie pola bavila dobrom, potkovanom skriptom, a pola improvizacijom i da je to njezino viđenje ne samo rata u Bosni nego i indiferentnosti Amerike i Zapada prema tim “krvavim poljima” zbog kojih i danas savjesne ljude treba da boli glava, piše ona.

Svako na različit način prolazi taj post-ratni put. Đuro je od “nadrealiste” iz Bosne ušao među realno visoke i umjetnički priznate ličnosti Slovenije. Padao je i podizao se. Ni sekunde inferioran u prvom bosanskom susjedstvu u Sloveniji kroz koju nije prolazio punim životnim krugom. Onako istrgnut od kuće nikad nije bio ni slovenački osnovac, ni srednjoškolac, a ja mu naturam da odlično govori slovenački. On mi uzvraća da je njegov sin Filip perfektan u ta oba naša jezika, a da nana pomaže u doškolovavanju njegovih kćerki na bosanskom.

“Ma nisam ti ja baš najtelentovaniji za jezike i moj slovenački je daleko od odličnog. O norveškom ne bi bilo ni govora da završih tamo, piše. Dosta radim u Italiji i pošto tamo rijetko ko govori šta drugo osim italijanskog, morao sam se silom prilika naučiti i italijanski. Naravno u njihovim filmovima igram strance (iz naših krajeva) tako da je moj akcenat više prednost nego mana.

Što se moje Sarah, sa početka  priče tiče, ona je Đura svojim vršnjacima u Londonu na svom rođendanu predstavila kao Oskarovca. Da nije “pogriješila”?

Bio je veliki užitak igrati u Danisovom filmu i velika čast biti na samoj podjeli Oskara. I danas mi sve to izgleda kao san. Travolta kaže: “….and Oskar goes to …… Bosnia!” – bilo je stvarno nevjerovatno! Svakako zahvaljujući Ničijoj Zemlji otvorila su mi se mnoga vrata.

Sreli smo se, prvi put, dok je gurao da preko Londona sirom otvori ona najvažnija vrata – holivudska. Daljine, koje daljine.

Srest ćemo se opet, ko zna kad, ko zna gdje. Jedno je sigurno; Facebook nam ne gine kao ni zajedničke uspomene.