Neobična veza plesa i Parkinsonove bolesti

Ples može ponuditi više od vježbe za oboljele od Parkinsonove bolesti (Getty Images)

Dvije stvari koje su približile Michaela i Roslyn Lieb jedno drugom ne mogu biti suprotstavljenije: Parkinsonova bolest i ples, jedno što polako oduzima od njihovih života, a drugo koje im vraća dio životnog sadržaja na način koji nikada ne bi mogli pomisliti, prenosi AP.

Nakon što je dobio drhtavicu u desnoj ruci i nozi prije 11 godina, Michaelu Liebu je dijagnosticirana iscrpljujuća bolest mozga, a tada je brigu o njemu preuzela njegova supruga Roslyn. No, prije dvije godine i ona je dobila drhtavice. Dijagnoza: Parkinsonova bolest.

„Nisam mogao vjerovati. Činilo mi se nevjerovatnim da oboje imamo istu bolest. Bio je to veliki šok“, kazao je Michael.

„Niko u našim porodicama nije imao Parkinsonovu. Iznenadila nas je oboje“, dodaje njegova supruga.

Oboje su sada penzionisani i vole čitati, ići na koncerte simfonije i na operu, te družiti se sa porodicom i prijateljima. Jednom sedmično pohađaju neobičnu školu plesa u Chicagu koja je kreirana za oboljele od Parkinsonove bolesti.

Druga planeta

Prije tri godine, Michaelu je preporučeno da ide na časove plesa u čikašku školu plesa „Hubbart Street“ na što je on pristao jer je pomislio kako sa time nema šta izgubiti. Roslyn je krenula sa njim, prvo da mu pomogne, no sada i zbog svoje bolesti.

„Kada dođemo, bolest ostavimo ispred vrata i onda smo svi jedna zajednica u kojoj članovi podržavaju druge i svi plešemo skupa“,  dodaje njen 71-godišnji muž. „To je jednostavno predivno iskustvo.“

Drhtavica i ukočenost, pratitelji Parkinsonove teško da se mogu povezati sa plesom. No, vježbe se ponekad preporučuju oboljelima kako bi im se popravila fleksibilnost, dok specijalisti za rad mozgda sada proučavaju da li ples nudi više od toga.

Za bračni par Lieb, odgovor je jasan.

„Jednostavno podiže duh“, kaže Roslyn Lieb (69). „Nosi nas na drugu planetu gdje Parkinsonova toliko ne smeta.“

„Kada dođemo, bolest ostavimo ispred vrata i onda smo svi jedna zajednica u kojoj članovi podržavaju druge i svi plešemo skupa“,  dodaje njen 71-godišnji muž. „To je jednostavno predivno iskustvo.“

Besplatne časove nedaleko od centra Chicaga nudi međunarodno poznata trupa u čijim se nastupima miješaju moderni ples, džez i balet.

Sarah Cullen Fuller, koja je plesala za „Hubbart Street“ sedam godina, pokrenula je ovu školu prije tri godine, posudivši ideju plesne grupe „Mark Morris“ iz New Yorka.

U početku je bilo nekoliko plesnih parova, no sada bude preko 30 polaznika. Fuller navodi kako među njima ima bivših profesora, naučnika, doktora i ostalih profesija.

Ovi plesači se ne mogu zamijeniti za Barišnjikova, Marthu Graham ili čak one amatere koji nastupaju na televizijskim emisijama. No, njihovi pokreti su elegantni, no na neki manje provokativan način.

„Oni smatraju da nisu plesači, dok ih je vidim kao plesače. Ja ne vidim njihovu bolest, barem pokušavam da je tako. Pokušavam ne dozvoliti da bolest uđe u sobu. No, vidim da se i oni veoma trude da pronađu nove načine pokreta“, kaže Sarah Cullen Fuller.

Neki su u kolicima ili se jedva mogu pokretati bez pomoći partnera. Tokom jednog od časova, muškarac je stajao iza supruginih kolica, polako se sageo i nježno dodirnuo njene nepokretne ruke, tačno u ritmu muzike.

Fuller vodi polaznike kroz osnovne plesne vježbe – podizanje ruku u ritmu, saginjanje i stupanje nogama – dok oni nekada sjede u stolicama, nekada stoje ili se njišu sa svojim partnerima na plesnom podiju.

„Oni smatraju da nisu plesači, dok ih je vidim kao plesače. Ja ne vidim njihovu bolest, barem pokušavam da je tako. Pokušavam ne dozvoliti da bolest uđe u sobu. No, vidim da se i oni veoma trude da pronađu nove načine pokreta“, kaže Fuller.


Među oboljelim je i legenda boksa Ali [AFP]

Michael Lieb je bio čuveni učenik engleskog pjesnika Johna Miltona i dugo vremena je bio profesor na univerzitetu Illinois-Chicago. Roz je radila kao javni pravobranitelj. Oni su manje pogođeni Parkinsonovom bolesti nego neki od njihovih kolega sa časova plesa.

Njihove ruke se tresu kada ih podignu prema plafonu, a njihovi pokreti na podiju nekada nisu dugi i graciozni kao oni kod Fuller. No, kada se Michael i Rozlyn okrenu jedno drugom, smiješe se i ritmično pokreću stopala, niko ne može ne shvatiti da je riječ o plesu.

Škola plesa im je postala vrhunac sedmice. Bez obzira da li je riječ o fizičkom ili psihičkom benefitu, Michael Lieb kaže kako je ples „pokrenuo nešto u meni što me tjera da nastavim i, dok je god tako, ja ću nastaviti“.

Utjecaj muzike na mozak

Parkinsonova bolest izaziva gubitak moždanih ćelija koje kontrolišu kretanje. Pored tremora, može izazvati ukočeno, usporeno kretanje, usporen govor i nekada demenciju. Simptomi se pogoršavaju tokom vremena i može se kontrolirati lijekovima, ali trenutno je neizlječiva bolest.

U SAD ima milion oboljelih, dok je na svjetskom nivou ta cifra šest puta veća, podaci su Nacionalne Parkinsonove Fondacije. Nije poznat uzrok, ali se smatra da geni imaju određenu ulogu. Među oboljelima su i svjetski poznate ličnosti poput bokserske legende Mohammada Alija i glumca Michaela J. Foxa.

„Niko ne zna šta budućnost nosi i to je ono što najviše plaši“, govori Roslyn Lieb dok joj glas puca. „Želim plesati na vjenčanjima mojih unuka.“

Ples, pošto ga prati muzika, može ponuditi više od vježbe za oboljele od Parkinsonove bolesti, uključujući socijalizaciju ljudi koji bi bez njega bili izolirani zbog svog stanja, smatra profesor neurologije sa Harvarda Dr.Daniel Tarsy, direktor centra za Parkinsonovu bolest u bostonskom medicinskom centru Beth Israel Deaconess.

„Kada slušate muziku, ona na neki način pokreće emocionalne dijelove mozga. To možda pomaže u premoštavanju oštećenih moždanih ćelija kod oboljelih od Parkinsonove čime se pokreti olakšavaju“, kaže Tarsy koji istražuje da li ovo zaista znači napredak u funkciji mozga.

Gammon Earhart, istraživač Parkinsonove na univerzitetu Washington u St. Louisu, bio je na čelu tima čija je studija pokazala da časovi tanga, dvaput sedmično, pomaže oboljelima da brže hodaju i sa manje krutosti od onih pacijenata koji ne plešu.

Vježbe u „Hubbard Streetu“ uključuju pokrete slične onima u tangu, zajedno sa pokretima iz baleta i slobodnijim formama modernog plesa.

Michael Lieb kaže kako mu je nedostajalo energije i volje za neke od plesnih vježbi. Penzionisao se jer jer Parkinsonova oduzela njegovu energiju, njegov impuls da dijeli ideje i „uzbudi studente bez bezpotrebne drhtavice“.

On i supruga su se vjenčali prije 48 godina. Njena kratka srebrna kosa i njegove naočale i sijeda brada ukazuju na dostojanstvenost, pa ipak i racionalnost pri govoru o tome kako je bolest promijenila njihove živote.

Zbog Parkinsonove bolesti su morali prodati prostranu kuću gdje su odgojili dva sina i troje unučadi i kupiti stan u kojem nema stepenica.

„Niko ne zna šta budućnost nosi i to je ono što najviše plaši“, govori Roslyn Lieb dok joj glas puca. „Želim plesati na vjenčanjima mojih unuka.“

„Zajedno smo jedna jedinica, jedna potpuno zdrava osoba koja postaje sve bolesnija kako vrijeme odmiče“, priča njen muž.

„No, to je uredu. Suočeni smo s tim i sada uživamo zajedno i volimo jedno drugo na način koji bi bio nemoguć da nije bolesti.“

Izvor: Agencije


Više iz rubrike TEME
POPULARNO