Pudarić: Spomenik na Kazanima je dug žrtvama i Sarajevu

Slučaj “Kazani”, sarajevskoj javnosti poznat je od 1993. godine, kada je o ubistvima nebošnjačkog stanovništva u blizini Sarajeva pisao tadašnji nezavisni magazin Dani. Broj ubijenih na Kazanima nije zvanično utvrđen i dvadeset godina poslije predmet je čestih špekulacija u dnevnopolitičke svrhe.

Do danas je identificirano desetak žrtava.

Lokalni komandant Mušan Topalović Caco, osumnjičen za ubistva civila, ali i svojih saboraca Srba i Hrvata, ubijen je godinu kasnije u obračunu vojnog vrha bosanskohercegovačke Armije sa, kako je tada navedeno, “kriminalom u vlastitim redovima”. 

Na mjestu zločina

Od 1994. do danas za zločine na Kazanima, na kazne od 10 mjeseci do šest godina zatvora, osuđeno je 14 vojnika Armije BiH. Mnogi smatraju da su neke ubice sa Kazana, još na slobodi.

Dvije decenije poslije, u Sarajevu je aktulena inicijativa da žrtve sa Kazana dobiju spomenik.

Porodice žrtava podržavaju inicijativu, ali su i dalje nezadovoljni zbog neostvarivanja pravde i prava koje im pripada. Priču donosi Aldin Arnautović.

Slobodanka Macanović iz Sarajeva krenula je na put koji će, kako kaže, samo jednom preći. Put kojim su prije dvadeset godina njeni roditelji odvedeni u smrt.

Na mjestu, zvanom Kazani 27. juna 1993. godine ubijeni su Radoslav i Marina Komljenac. U vrijeme ubistva imali su po 70 godina.

Bračni par iz stana u sarajevskom naselju Bistrik odveli su vojnici 10. brdske brigade Armije BiH.

Dvije decenije poslije, njihova kćerka Slobodanka još čeka da dostojno sahrani posmrtne ostatke svojih roditelja.

Prvi put je na mjestu zločina.

Iz jame na Kazanima, nakon rata izvađeni su ostaci 29 osoba. Broj ubijenih zvanično, nikada nije utvrđen.

Porodice žrtava kažu da su neke ubice još na slobodi.

Slobodanka sa svojom porodicom još živi u Sarajevu. Kaže da se okrenula životu i brizi o unucima.

Inicijativu za postavljanje spomen ploče na mjesto zločina na Kazanima ocjenjuje pozitivnom.

“Svaka nevina žrtva zaslužuje obilježje, zar ne? Ako već nemam njihova tijela i ako nisam imala šta da sahranim, a neću izgleda ni imati, onda barem da imam njihova imena na spomen ploči. Kao znak da su nekada postojali. Da nema mene i sestre, moji roditelji isto kao da nisu ni živjeli. A zajedno su imali 130 i nešto godina. Kad su ovdje dovedeni”, kazuje Slobodanka Macanović.

Ideja za obilježavanje mjesta ubistva na Kazanima dolazi od potpredsjednika entiteta Federacija BiH. Svetozar Pudarić kaže da je njegova inicijativa prvenstveno dug žrtvama, ali i svim stanovnicima Sarajeva.

Te žrtve i te zločine upravo zbog borbe ostalih, zbog duboke povezanosti koje su građani osjećali jedni sa drugima za vrijeme opsade, treba odvojiti. Treba pokazati i dokazati da ti zločini nisu odbrana Sarajeva, nego su bili pod tim prikrivani”, kazuje Svetozar Pudarić, potpredsjednik Federacije BiH.

On smatra da je Sarajevo spremno za gorku pilulu suočavanja sa sopstvenim zločinima i zločincima.

Ipak, postoje i drugačija mišljenja.

Nakon što su lokalne vlasti najavile pomoć optuženima za zločine u logoru Silos, u blizini Sarajeva, dio javnosti reagirao je kritikama. Internet portali prenijeli su otvorena pisma javnih ličnosti u kojima se oni protive trošenju novca građana u te svrhe.

Bez suštinske razlike

Među kritičarima je i novinar Emir Imamović.

“Nema nikakve suštinske razlike kada Srbi ili Hrvati dočekuju svoje zločince kao heroje i kada to rade Bošnjaci. Međutim, to je devalvacija bošnjačke pozicije iz proteklog rata, ili bosanskohercegovačke, nazovimo je građanske, koja se sve vrijeme trudila da ne bude kao svoji neprijatelji. Odlukom sarajevskih vlasti, glavni grad BiH koji je pretrpio stravičnu opsadu, na koji je palo milion granata, gdje je na hiljade djece, ubijeno se izjednačava sa nekim drugim centrima mraka koji su te operacije protiv Sarajeva vodili”, ističe novinar Emir Imamović.

Prema državnoj strategiji predviđeno je da se u narednih 11 godina  procesuiraju svi ratni zločini počinjeni u BiH.

Mnogi ljudi, poput Slobodanke, misle da je do sada moglo biti urađeno znatno više.

Većina iz populacije žrtava već decenijama živi bez pravde, prava i poštovanja.

Izvor: Al Jazeera.