“Bella ciao” Berlusconiju od umjetnika

Protest umjetnika u Rimu protiv rezanja troškova u budžetu za kulturu (EPA)
Protest umjetnika u Rimu protiv rezanja troškova u budžetu za kulturu (EPA)

Na dan 14. novembra, dok je Silvio Berlusconi išao u predsjedničku rezidenciji u Quirinaleu da podnese ostavku, usred mase koja je uzvikivala “pajac, lopov”, hiljadu ljudi mirno je sjedilo u bivšem kinu slušajući javno čitanje posljednje knjige Davida Fostera Wallacea.

Kada je objavljena vijest o ostavci, neko od prisutnih se popeo na binu i zasvirao klavir, dok je masa počela horski pjevati “Bella ciao”, partizansku pjesmu italijanskog otpora protiv Mussolinija.

Nakon jedne pjesme, svi su se vratili čitanju. Grupa, sačinjena od izdavača, glumaca, umjetnika, ljubitelja knjiga, ostala je cijelu noć čitajući Davida Fostera Wallacea u tehnički ilegalnom mjestu.

Staro kino Palazzo je okupirana zgrada u rimskoj oblasti San Lorenzo koja je preimenovana u “Sala Vittorio Arrigoni”, po italijanskom aktivisti ubijenom u Gazi prošlog aprila. Prije više mjeseci, aktivisti su preuzeli ovaj historijski teatar, koji se trebao pretvoriti u kasino sa slot mašinama.

Od tada, uz podršku poznatih umjetnika i glumaca, poput Sabine Guzzanti – italijanske satiričarke koja je uvijek kritikovala Berlusconija – u Sali Vittorio Arrigoni održavaju se kulturne aktivnosti – od predstava do koncerata – oslanjajući se u potpunosti na donacije ljudi.

Od Palazza do Vallea

U proteklih nekoliko mjeseci, reaproprijacija dobara, koja su nekada bila javna ili posvećena kulturi i obrazovanju, postala je rastući trend u Italiji. To je bila reakcija ne samo na Berlusconija, već na kulturu koju je stvorio tokom decenija komercijalne televizije a koja je preimenovana u berluskonizam.

Okupacija filmskih kuća i biblioteka – kako bi mjesta kulture ponovno postala javna dobra – uzela je zamaha kako u malim selima tako i u velikim gradovima. Najznačajnija je počela 14. juna u Teatro Valle,  teatru iz 18. vijeka u srcu Rima, u kojem je gostovala družina Sarah Bernhardt

Dan nakon referenduma 2011, koji je uspješno obilježio povratak dnevnim kampanjama protiv korupcije i privatizacije javnih dobara, grupa umjetnika nazvala je Teatro Valle Occupato (okupiranim). Aktivisti su se smjestili tamo i odmah sazvali konferenciju za štampu na kojoj su objasnili razloge zauzimanja teatra.

“Ovaj teatar je bio predmet jedne od onih ‘uobičajenih’ priča o korupciji o kojoj, nažalost, toliko slušamo u Italiji”, kaže Mauro, koji je dvadeset godina radio u tehničkom osoblju teatra.

“Nekada vlasništvo javnog tijela ETI, koje je ugašeno jer nije bilo finansijski produktivno, Teatro Valle je rizikovalo da bude prodano privatnim kompanijama kako bi ga pretvorile u restoran. A kao zaposleni u teatru, mi smo preraspoređeni u različite javne institucije. Tako na primjer, ljudi koji su godinama radili na rasvjeti teatra, morali su postati portiri u ministarstvu kulture kako ne bi ostali bez posla.”

“Sindikati će vam reći: “Prihvati, makar ćeš imati platu'”, dodaje Hussein, iransko-italijanskog porijekla koji je dio grupe koja je isplanirala zauzimanje teatra.

“Međutim, oni nikada u obzir ne uzimaju socijalne troškove prebacivanja sa posla za koji si osposobljen u potpuno novu radnu sredinu. Na ovaj način, također, uništavate kulturno znanje i iskustvo profesije. Strogo primjenjujući ‘preraspodjeli’ mentalitet odjela za ljudske resurse ubijate historijsko nasljeđe mjesta, grada.”

“Ne želimo čuti odgovor ‘ovo je jedino rješenje’. Postoje druga rješenja, ali moramo sjesti svi zajedno i razmisliti o tome”, dodaje on.

Alternativna rješenja

“Okupatori” Teatro Vallea razmišljaju o alternativama. Nakon šest mjeseci održavanja besplatnih, na donacijama baziranih pozorišnih predstava, prikazivanja filmova, čitanja poezije, koncerata i radionica, sada pokušavaju stvoriti novu formulu za kulturnu fondaciju koja će vratiti ovo mjesto javnosti.

Stefano Rodota, profesor prava, i Ugo Mattei, autor knjige “Pljačka: Kada je vladavina prava nezakonita”, pomažu u izradi povelje buduće fondacije Teatro Valle.

“Glavna stvar je ta da je ovaj teatar spomenik. Trebao bi biti vraćen građanima i biti vođen kao javno dobro”, kaže Fulvio, urednik i TV redatelj koji je sa grupom “okupatora” od samog početka.

“Tražimo ‘treći način’ finansiranja kulture. Da nije ni privatan, niti u potpunosti javan, što znači da se ne mora u potpunosti oslanjati na novac javnih institucija. To bi moglo povući za sobom korupciju i ići protiv kvaliteta kulturne ponude. Radije bismo da građani mikrofinansiraju aktivnosti teatra, makar dijelom.

“Želimo da imamo dioničare koji vole teatar i imaju proaktivan odnos prema njemu. Nije više stvar u tome da omogućite besplatan ulaz ili gledate predstavu. Radije bismo se se obratili proaktivnoj publici, koja doprinosi finansijski, ali i umjetnički, sugerirajući stvari koje treba uraditi, koje ljude kontaktirati.”

“Također, razrađujemo različite koncepte umjetničke direkcije, kaže Simona, pozorišna glumica koja sada vodi komunikacijske napore Teatro Vallea.

“Umjesto jedne osobe koja drži vlast cijeli mandat i odlučuje o svemu, mi razmatramo imenovanje tri osobe koje dolaze iz različitih disciplina i koje će diskutovati prije nego donesu zajedničku odluku. Na neki način, to se ovdje dešava već mjesecima: svake sedmice imamo nekoga ko preuzme umjetničku direkciju teatra.

“Uvijek bismo zatražili od tog ‘privremenog umjetničkog direktora’ da ne donosi samo svoju predstavu ili pjesmu, već da se posveti zajednici davajući dnevne treninge kako bi podijelio/la znanje i vještine sa svima. Zamolili bismo ga/nju da tokom sedmice ne razvija samo umjetnički koncept, već i novu političku filozofiju.”

‘Saradnička proizvodnja’

“Ono s čim eksperimentiramo ovdje je novi pristup politici”, dodaje Fulvio.

“Ideja saradničke proizvodnje u kulturi, ekonomiji, pravu. Nešto što prevazilazi ideju samog ovlašćivanja drugih da brinu o tim fundamentalnim sektorima.”

Do sada, eksperiment Teatro Valle Occupato odlično napreduje. Svakodnevno, tu je red ljudi za večernji šou. Ujutro, trening sesije ožive prelijepu scenu iz 18. vijeka, koju “okupatori” drže čistom i urednom. I mladi su se počeli pridruživati okupaciji, koju su u početku činili uglavnom ljudi između 30 i 40 godina.

Dvadesetpetogodišnja Martina došla je iz Toskane i priključila se okupaciji u septembru. Fascinirana je ovim iskustvom. “Radimo nešto ovdje, vidimo kulturu u pokretu”, kaže ona.

Berlusconi je otišao, ali okupatori već misle unaprijed. Njihov sljedeći potez će biti narodna peticija za ukidanje finansijskih privilegija i političkog imuniteta članovima parlamenta.

Stavovi izneseni u ovom članku su isključivo stavovi autora i ne moraju odražavati uređivačku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 


Više iz rubrike TEME
POPULARNO