Zašto me Holbrooke čekao u sobi

Ejup Ganić (lijevo), Richard Holbrooke i Muhamed Sacirbey sastali su se u Sarajevu u februaru 1996. (EPA)

Piše: Muhamed Sacirbey

Holbrooke je bio u mojoj sobi i čekao me, čak i prije nego sam se prijavio u nju. I, već je znao za moj/naš zahtjev za akciju NATO-a i podizanje opsade Sarajeva prije nego nastavimo pregovore, manje od pola sata nakon što sam se obratio medijima ispred hotela.

Holbrooke je zahtijevao: “Ne možete to uraditi, moramo nastaviti dalje.” Odgovorio sam da nismo spremni učiniti ništa više dok… Pogledao me sa, kako mi se učinilo, nesigurnošću: “Uradit ćemo nešto, ali moramo iskoristiti priliku dok smo u Parizu da krenemo naprijed.”

U tom trenutku shvatio sam da ga je predsjednik Izetbegović odbio primiti i da ga je poslao da razgovara sa mnom. Holbrooke je dogovorio sastanke i najmanje jednu večeru u američkoj ambasadi, i silno je želio impresionirati američku ambasadoricu Pamelu Harriman (suprugu ikonskog američkog diplomate iz vremena kada je Holbrooke bio mlađi službenik u State Departmentu na kraju Vijetnamskog rata). Mislim da je želio izgledati važnijim od francuskog predsjednika Chiraca u njegovoj prijestolnici.

Holbrooke je moju sobu napustio malo uznemiren, ali, iskreno, ne toliko koliko bi neko očekivao, s obzirom na moje/naše odbijanja. Tada sam pomislio da sam ga sjajno zavarao, no tek poslije sam se uvjerio da je došao samo da bi čuo moje/naše uslove za nastavak pregovora kako bi ih mogao prenijeti svojim šefovima i saveznicima. Vidio je to kao priliku da moj blef pretvori u svoj vizavi američkog Pentagona i drugih saveznika Kontakt grupe/NATO-a. Iako mi se veći dio Holbrookeovog nasljeđa u BiH i regionu ne sviđa, to je bila ova vrsta taktike i sposobnosti da brzo preokrene stvari, što je čak i kod njegovih neprijatelja izazivalo poštovanje. Vjerovatno je moj/naš zahtjev vidio kao nešto što može pretvoriti u priliku da stavi svoj prst na okidač NATO-a.

Prilika za iskupljenje

Da li je to, također, smatrao i prilikom za iskupljenje, nakon što su samo 50 dana ranije dozvolili Mladiću da umaršira u Srebrenicu? – Ne znam da li je to tada vidio tako ili se osjetio naročito opterećenim. Nije bio osoba sa dugim pamćenjem ili neko koga bi grizla savjest. Bez obzira na njegovo očito kajanje zbog Srebrenice ili Republike Srpske, ne samo da nije uspio popraviti čak i svoje priznate greške, već je postao prepreka za promjene i iskupljenje.

Predsjednik Izetbegović, ministar Muratović, ambasador Kovač i ja trebali smo imati radni ručak sa predsjednikom Chiracom i njegovim timom. Dok će “blef”, nadajmo se, donijeti rezultate sa Holbrookeom i Washingtonom, imali smo osjećaj da je ovo nova prilika sa novim francuskim predsjednikom. Bilo kakva promjena  u odnosu na Mitterranda bila bi poželjna.

Mitterrand nije bio prosrpski orijentiran, ali jeste antimuslimanski. Njegova arogancija samo se činilo da dodatno ispunjava najgore predrasude mladog nacističkog saradnika u Višijskoj Francuskoj. Imao sam više od jedne prilike da vidim dokaze njegovog ogromnog ega kako se postavlja na formuliranje francuske politike.

Marginaliziranje NATO-a

Mitterrand je, također, bio i antiamerički orijentiran. Njegovo neočekivano putovanje u Sarajevo početkom ljeta 1992. bilo je s ciljem sprečavanja SAD-a da u kritičnom trenutku poduzme bilo kakve vojne mjere za suprotstavljanje nastajanju opsade, agresije i genocida. Mitterrand je u to vrijeme bio zauzet formuliranjem nove evropske odbrambene metodologije sa izričitim ciljem isključivanja SAD-a i marginaliziranja NATO-a.

Definirajući trenutak u mom sjećanju na Mitterranda je bio sastanak u istoj toj predsjedničkoj palati gdje smo u augustu 1995. imali ručak sa Chiracom. Premijer Silajdžić, ambasador Kovač i ja smo krajem proljeća 1994. bili tamo kako bi molili za neku odlučniju akciju, kojom bi se zaustavilo tadašnje gušenje Goražda. Mitterrand je iznenada prekinuo Silajdžića i počeo kriviti Vladu BiH ili, kako je precizirao, “muslimane” za sve zlo i sukob u BiH. Jasno je predstavio “muslimane” kao autsajdere u Evropi, uključujući Balkan. Kada sam uzvratio i rekao da smo priznati u UN-u, legitimna vlada koja predstavlja aspiracije multietničke BiH te mu ukazao na to da je ambasador BiH u njegovoj zemlji etnički Srbin, postao je vidljivo uzrujan. Kao odgovor na promišljeno objašnjenje ambasadora Kovača o tome zašto je bio lojalan Vladi u Sarajevu i zašto je predstavlja, Mitterrand ga je tada nazvao “izdajnikom srpskog naroda”.

U više od 16 godina od tog sastanka također sam se nadao da će nova BiH živjeti u skladu sa tom posvećenom lojalnošću ambasadora Kovača. Nažalost, čini se da se samo pogoršalo u smislu definiranja nas i zemlje u etničkom/religioznom pogledu ali na način isključivanja drugih. Međutim, Mitterrandov znak netrpeljivosti podsjetio me na najgore što Evropa ima za ponuditi od holokausta do ratova u bivšoj Jugoslaviji. Tokom 40 dana svjedočenja na suđenju beogradskom vojnom komandantu generalu Momčilu Perišiću pred ICTY-om, advokat optuženog me pitao u vezi sa mojim stavom prema Mitterrandovom gledištu na uzrok i događaje – bio je to zgodan trenutak da u sudskom zapisniku definiram Mitterranda kao “bigota”.

Sastanak sa Chiracom bio je prilika da pritisnemo Francusku kako bi se okrenula od Mitterrandove politike. Ubijeđen sam da je, također, mnogo toga što je general Bernard Janvier učinio ili nije učinio u spašavanju Srebrenice dio uticaja Mitterranda i inercije u njegovoj politici. To je u razgovoru sa Chiracom implicitno potvrđeno reakcijom na verbalnu uvredu ministra Hasana Muratovića na račun Janviera.

U svom prilično direktnom stilu i u ovom slučaju sigurno opravdano, Muratović je napao Janvierov karakter kao i rezultat u BiH. Umjesto da brane francuskog generala, Chirac i njegovi savjetnici nisu se čak potrudili ni da negoduju. Umjesto toga, Chirac i njegov ključni savjetnik za vanjsku politiku Jean David Levitte složili su se da je, nakon posljednjeg masakra na sarajevskoj tržnici, neki vojni odgovor neophodan. Međutim, zalagali su se za to da ga predvode kopnene trupe pod mandatom UN-a, koje su tek nedavno ojačane teškim naoružanjem ( u kontekstu “Snaga za brzo djelovanje”). Bili smo skeptični da će to biti dovoljno bez vazdušne akcije NATO-a, ali je odlučeno da Levitte i ja ostanemo u kontaktu kako bi skicirali opcije.

Holbrooke je u međuvremenu očajnički pokušavao da dođe do nas. Nije učestvovao na sastanku sa Chiracom, niti je bilo razloga za to. Mislim da ga je to malo zabrinulo što nema punu kontrolu. Bio je uporan da tu večer Izetbegović i ja dođemo na večeru u američku ambasadu, gdje bi nam ambasadorica Pamela Harriman bila domaćin. Predsjednik Izetbegović je pristao da idem ja, ali ne i on. Neće učestvovati ukoliko i sve dok ne bude odgovora NATO-a – a, ustvari, predsjednik je bio simbolična nagrada za večeru iako ne bi okusio francusko vino. Predložio sam da, također, pozovemo dva dobra prijatelja BiH u Parizu, Bernarda Henrija Levya i Gillesa Herzoga.

Bernard i Gilles su tokom večere bili živahni i strastveni u razgovoru u korist vrijednosti koje BiH predstavlja. Holbrooke je samo bio nestrpljiv. Ambasadorica Harriman je bila ljubazna domaćica, ali mislim da su je malo iritirali Holbrookeovi konstantni odlasci zbog telefona.

Holbrooke me je zapitkivao kada će predsjednik doći. Ponavljao sam da neće, sve dok se ne pokrene akcija NATO-a. Ustvari, predsjednik Izetbegović je također postajao nestrpljiv. To me zabrinulo, kao što sam bio sumnjičav da predsjednik Izetbegović postaje previše predvidljiv i pristupačan u odnosu na posrednike. Kao što sam ranije spomenuo, on je na proces gledao kao na traženje dogovora negdje u nizu kompromisa. Po mom mišljenju, to je bio trenutak “sve ili ništa” – da li će NATO djelovati ovdje i sa odlučnošću da promijeni osnovnu prednost i moć na terenu. Bez sumnje, nije mu bilo u skladu sa stilom da bude mamac u praksi. Iako mu nije bilo ugodno, ipak mislim da je u potpunosti razumio da je u tom određenom trenutku mogao samo umanjiti našu moć prije nego je povećati sa svojim direktnim uključivanjem u raspravu. Izetbegović je otišao u dugu šetnju Parizom – bez nekog određenog cilja, samo lutajući mračnim ulicama sa malom pratnjom i mnogo većim francuskim osiguranjem

Pozivi iz Washingtona

Bila je skoro ponoć, i Holbrooke me je zamolio da odgovorim na telefonski poziv iz Washingtona, a zatim drugi i onda treći. Prešli smo u ured na drugom spratu američke ambasade. Niz američkih zvaničnika me je uvjeravalo da ćemo biti zadovoljni akcijom NATO-a, koja će uskoro početi. Anthony Lake, Warren Christopher, Strobe Talbot kao i Madeline Albright su bili u pripravnosti. Nisam baš bio u nekom odnosu sa Christopherom, mada je Lake imao značajno više osobnosti i vanjskopolitičkog intelekta. Strobe je postao češći sagovornik. Svi su željeli znati gdje je Izetbegović.

Naravno, nalazio se samo nekoliko metara od ulaza u američku ambasadu – nije nužno morao ući, ali je vjerovatno osjetio da fizički mora biti blizu. Holbrooke je, međutim, želio pokazati Izetbegovića svojim šefovima u Washingtonu. Nema sumnje da je i on tražio vazdušnu akciju NATO-a. Sa Izetbegovićem u ambasadi pokazalo bi se da je akcija NATO-a ispravan put, ali još važnije iz njegove perspektive, da je Holbrooke bio zadužen. Predsjednik Izetbegović je konačno ušao kroz vrata, i Holbrooke se potrudio da to Washington zna. Dodao je Izetbegoviću telefon i zamolio ga da pozdravi Warrena Christophera. Uvjerili su nas da su avioni već bili u zraku i u roku od sat vremena tog ranog jutra 30. augusta intervencija NATO-a nad BiH je bila potvrđena.

Spavate li dobro? Nisam spavao više od 3-5 sati tokom službe u ime BiH, a san su mi često prekidali hitni slučajevi, pozivi medija ili jednostavno dominantno razmišljanje: jesam li mogao učiniti više? Ni to veče nisam mnogo spavao, jer sam primao telefonske pozive, ali sam se osjećao kao dio nečega što je promijenilo tok nakon više od 40 mjeseci frustracije kao i patnje.

Forsiranje naziva “Republika Srpska” i NATO bombardovanje postali su isprepleteni namjerno i slučajno. Od Lorda Owena i Cyrusa Vancea do Carla Bildta i Richarda Holbrookea postojali su usklađeni napori da se vlada u Sarajevu prisili na prihvatanje naziva i time na legitimitet RS-a kao partnera za pregovaranje.

Prepoznajući Beograd i Miloševića kao stranu sa primarnom odgovornošću za rat i genocid te označavajući generala Mladića kao nekoga pod efikasnom komandom i kontrolom Beograda, opravdalo bi značajno snažniji odgovor pod Poveljom UN-a i međunarodnim pravom.

Prisiljavajući BiH na pregovore sa Palama pomoglo im je da rat oblikuju kao “građanski” ili čak i “religijski”. S kim formalno sjediš za stolom u ovoj “igri” također definira igru. Dakle, iako je Milošević bio srbijanski lider koji igra karte i blefira, međunarodnjacima kao i srbijanskom predsjedniku odgovaralo je da sukob definiraju kao unutrašnji, i na taj način pritisnu Sarajevo da se bavi njim kao takvim.

Prikaz uloga

Gledajući unatrag gotovo dvije decenije poslije početka sukoba, lako se može opaziti da je prikaz uloge Beograda i Pala u kojem se forma stavlja iznad suštine u jednu ruku olakšao neprekidnu umiješanost Srbije, istovremeno omogućavajući Washingtonu, Londonu, Parizu i drugim prijestolnicama da se distanciraju od odgovornosti ili čak postojećih posljedica onoga što sada svi žele zvati građanskim ratom i/ili vjerskim konfliktom.

Dok sam prisustvovao pregovorima prije nego sam preuzeo ulogu ministra vanjskih poslova BiH, naziv Republika Srpska uveliko su koristili neki posrednici. Dok bh. delegacija nije prihvatala takav naziv, vjerujem da je Sarajevo moglo biti još više afirmativno otporno. Možda sam bio preosjetljiv na upotrebu ovog naziva kao pravnik i kao stalni predstavnik (ambasador) BiH pri UN-u.

Razumio sam stalne napore za podizanje statusa RS-a i spuštanje statusa BiH kao države članice UN-a. (Međutim, posmatrajte sada borbu oko pitanja da li Palestina treba biti primljena kao članica UN-a i šire posljedice toga). Od “posredovanja” Lorda Carringtona i njegovog prisnog prijatelja Cuteliera, postojali su usklađeni napori da se prijem BiH u UN-u opiše kao preuranjen, dok se Karadžić i Pale nisu složili.

Sljedeća faza rasprave oko američke inicijative trebala se održati u Parizu. Predsjednika Izetbegovića, ministra Hasana Muratovića i mene pozvao je novi francuski predsjednik Jacque Chirac, dijelom zato što nova francuska administracija nije željela da bude izostavljena iz inicijative SAD-a. Richard Holbrooke je, također, u isto vrijeme trebao biti u Parizu, nekako da francusko manevrisanje ne bi bilo ispred njega.

Putovanje je bilo zakazano za 28. august 1995. Predsjednik Izetbegović i Muratović su trebali doći iz Sarajeva preko Splita (Hrvatska). Već sam bio avionom poletio iz SAD-a. Kada smo sletjeli, naš vrlo sposobni ambasador u Parizu Nikola Kovač, bosanski Srbin, dočekao me na aerodromu. Obavijestio me da se samo nekoliko sati ranije dogodio još jedan masakr u Sarajevu. Mladićeve snage granatirale su prepunu tržnicu i tom prilikom ubile desetine ljudi, i ranile veliki broj drugih.

Nikola i ja sa njegovim timom iz naše ambasade u Parizu otišli smo potom da dočekamo Izetbegovićev avion. Stigli smo dok predsjednik još nije izašao iz aviona, i odmah mi je rekao : “Čuo sam vijest u Splitu, i neko vrijeme nisam bio siguran da bih trebao doći. Ne znam šta da radim, ali moramo pronaći način da okončamo ovo.”

Izgubljena nada

Tokom vožnje do hotela, razmišljao sam o opcijama, ali sam bio još ubjeđeniji da će američka inicijativa poput mnogih drugih u protekle tri i pol godine završiti kao još jedna izgubljena nada za BiH i još gore za opkoljene građane Sarajeva, osim ako se ne poduzme neka odlučna akcija. Rekao sam predsjedniku Izetbegoviću da sa SAD i Evropom koje stoje iza ove nove mirovne inicijative moramo tražiti nešto više od verbalne osude. Osim toga, u Parizu je bila prilika da efikasno odbijemo političke interese Francuske i SAD-a tako što ćemo ih natjerati da razmisle da li bilo koji od njih možda izgleda nemoćnim u odnosu na drugog.  

Predložio sam predsjedniku Izetbegoviću da kažemo medijima kao i Chiracu i Holbrookeu kako nećemo nastaviti sa sljedećom rundom pregovora ukoliko NATO ne djeluje odlučno i dok se ne ublaži opsada Sarajeva. Predsjednik Izetbegović me je pogledao zabrinuto, bez puno optimizma u očima – utučen vijestima o ubijenima i teretu koji je osjećao za BiH i njene građane. “Mislim da to neće ništa promijeniti. Zašto bi ovaj put išta bilo drugačije? Ali, hajde pokušaj.”

Mjesec ranije, (kako je sasvim očigledno postalo izdajom Srebrenice i UN/NATO-ovim odustajanjem od Žepe – čak i bez izgovora za konfrontaciju sa Mladićevim snagama, što su bile obavezne kako rezolucijom UN-a tako i sopstvenom odlukom NATO-a), osjetio sam da nas polako, ali postojano rasprodaju.

Bez obzira na prisustvo nekoliko stotina “mudžahedina” ili islamskih boraca, (ovi borci su vjerovatno bili sposobni, ali su bili diplomatski teret, i nije jasno da li je njihova dugoročna vizija za BiH bila u skladu s onom većine Bosanaca i Hercegovaca, uključujući i Bošnjaka), nismo odigrali muslimansku kartu u našu diplomatsku prednost dok se ona uveliko koristila protiv BiH.

Osjećao sam da BiH mora učiniti najviše što može kako bi održala realnost i imidž multireligiozne, multietničke zemlje kao osnove njene borbe za preživljavanje i za njenu buduću definiciju. Međutim, naročito kao Amerikanac, mislio sam da je vrijeme da iskoristimo islamsku kartu koju će BiH biti prisiljena da iskoristi ukoliko se Miloševiću/Mladiću dozvoli da probiju “UN-ove sigurnosne zone” i “NATO-ove zaštićene zone” kao i da postepeno blokiraju dostavu hrane i ostale neophodne humanitarne pomoći gradovima poput Sarajeva i Bihaća, dok je BiH istovremeno i dalje sprečavana embargom na oružje, omogućavajući kontinuiranu oružanu dominaciju snaga JNA/VS (srpskih) protiv branitelja i civila BiH. 

Okružen i izolovan bihaćki region bi se također našao pod daljim pritiskom da nismo učinili nešto kako bismo razbili opsadu. Branitelji BiH su bili dobro vođeni i sjajno su se borili odbijajući napad sa nekoliko strana, ali krajem jula 1995. bilo je pitanje da li će Goražde ili Bihać biti sljedeći na udaru – a UN/NATO bi učinili malo da to zaustave da nismo pronašli drugi način.

Miješanje karata

Bio je moj rođendan, 20. juli 1995. Na poziv grčkog ministarstva vanjskih poslova otputovao sam u Atinu na trostrani sastanak na kojem je bio i tadašnji iranski ministar vanjskih poslova dr. Ali Veliyati. Iran i Grčka su se osjetili primoranim suprostaviti se trojnom sastanku na kojem bi bili Hrvatska, Turska i BiH. Iako nije bilo vjerovatno da će neki opipljiv ishod rezultirati iz dogovora Grčke, Irana i BiH, to je bila prilika za promjenu na šahovskoj tabli ili miješanje karata, ili jednostavno prepravljanje fotografije – izaberite metaforu koju želite.

Nakon što je sastanak u Atini završio, trebao sam se obratiti i voditi hitnu sjednicu OIC-a (Organizacije islamske saradnje) koja je, nakon Srebrenice i Žepe, sazvana na naš zahtjev. Imao sam rezervisane karte za redovni let, ali sam odlučio putovati zajedno sa ministrom Veliyatijem u Ženevu. To bi bila poruka Washingtonu, Londonu, Parizu i nekim arapskim prijestolnicama da američki Bosanac gubi povjerenje i strpljenje sa njihovom dvoličnošću.

U Ženevi sam pritisnuo OIC da mora usvojiti rezoluciju kojom se UN-ov embargo na oružje Vladi BiH proglašava diplomatski nevažećim. Dalje, dogovorili smo za mjesec dana kasnije sastanak u Kuala Lumpuru (Malezija) na kojem bismo utvrdili praktične mehanizme po kojima bi države OIC-a dalje pomogle BiH na humanitarnom, političkom i vojnom nivou – OIC prijatelji Akcione grupe BiH.

Neki od prisutnih OIC-ovih ministara vanjskih poslova pokušali su skrenuti pokret za akciju u čisto diplomatske mjere. Egipat i Turska u to su vrijeme bile sklone djelovati samo ako bi Washington to jasno odobrio. Kako god. Nisam međutim namjeravao dozvoliti da diplomatski jezik još jednom postane izgovor za nepoduzimanje praktičnih koraka – i zahtijevao sam da poruka OIC-a mora biti vidljiv izazov SAD-u i Evropi, koji su malo toga uradili kako bi olakšali stanje BiH i ustvari su sve više počeli napuštati svoje obaveze – što pokazuju  Srebrenica i Žepa.

Iz Ženeve sam tog jula odmah odletio u Split, u Hrvatsku, kako bih se pridružio predsjedniku Izetbegoviću i rukovodstvu BiH na sastanku sa predsjednikom Tuđmanom. Američki predstavnici su bili prisutni (iako ne i Holbrooke) kako bi sada podstakli veću koordinaciju Hrvatske i BiH. Sastanci su trajali više od dva dana i uključivali su vojne kao i političke elemente. Odnos između predsjednika Izetbegovića i predsjednika Tuđmana je bio vrlo loš na karakternom i političkom nivou. Izetbegović je Tuđmana smatrao intelektualno inferiornim, a ponekad je očigledno uživao u pokazivanju onoga što je vidio kao svoj superiorni um u suprostavljanju Tuđmanovoj očitoj aroganciji. Po mom mišljenju, ovo očigledno neprijateljsko raspoloženje između njih dvojice često je stajalo na putu ispred potrebe za traženjem i postizanjem bolje saradnje.

Međutim, ovaj put u Splitu ulozi su bili previsoki kako za Zagreb tako i za Sarajevo. Također nas je bilo nekoliko kako bismo osigurali da se razgovori nastave, i razgovor/saradnja su bili vrlo konstruktivni između dvije delegacije, uprkos nedostatku hemije između dvojice predsjednika. Dr. Mate Granić i ja, kao dvojica ministara vanjskih poslova, također, smo nastavili razvijati dobre radne odnose. Nekoliko dana kasnije me je pozvao na večeru sa njegovom porodicom, i naše komunikacijske relacije su ostale konstruktivne.

Opsada Bihaća

U roku od ne više od deset dana, opsada Bihaća je podignuta. Šta god se drugo dogodilo u pogledu hrvatskog rata za oslobađanje teritorije, i tadašnjeg postupanja Hrvatske prema njenoj srpskoj populaciji tokom Operacije Oluja, bilo je, ubijeđen sam, konačni spas za bihaćku enklavu. Uz podsticaj viših američkih zvaničnika, osigurao sam diplomatsko pokriće za vojnu akciju Hrvatske – Bihać je dugo patio i neophodnost da se konačno digne opsada je bila uvjerljiva suprotno diplomatskim notama Carla Bildta i Yasushija Akashija koji su pokušali pred Vijećem sigurnosti UN-a tražiti status quo.

General Ante Gotovina, koji je vodio vojsku Hrvatske protiv snaga krajiških (hrvatskih) Srba, optužen je u ICTY-u (Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije) za navodno kršenje međunarodnog humanitarnog prava protiv srpskih stanovnika te hrvatske teritorije. Međutim, prethodno sam osigurao izjave da smo tokom interakcije sa nekim američkim zvaničnicima, bili podstaknuti da ne zatvaramo posavski koridor kako bi srpski civili mogli pobjeći u Srbiju/Crnu Goru. Da li su neki američki zvaničnici/savjetnici očekivali i/ili podstakli egzodus Srba je pitanje na koje ne mogu odgovoriti, već samo špekulisati.

Iako se opsada Bihaća tek podizala, predsjednik Izetbegović i ja smo dogovorili sa hrvatskom vladom da obezbijedi helikopter kako bismo iz Zagreba odletjeli u Bihać. Postojao je opravdan strah da bismo mogli biti gađani protivavionskim raketama. Letjeli smo iznad krošnji drveća, bukvalno ih dodirujući donjim dijelom helikoptera. Samo nekoliko mjeseci ranije helikopter mog prethodnika, ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića oboren je iznad iste ove teritorije – tako sam imenovan za novog ministra vanjskih poslova BiH. Vrlo nizak let helikopterom bio je način da se smanji rizik od toga da budemo locirani i pogođeni protivavionskim raketama. U kućama u Hrvatskoj krajini vatra je još tinjala od požara.

Kada smo sletjeli u Bihać, dežurna jedinica branitelja okupila se sa generalom Dudakovićem na čelu. Na njegovom licu se vidio široki osmjeh, a jagodice i vilica bili su potpuno vidljivi pod tankim slojem kože. General i svi njegovi ljudi izgledali su kao da nose prevelike uniforme, a ustvari su njihova tijela spala na same kosti i elastične mišiće nakon tri i pol godine opsade, gladi i neimaštine. Njihove naizgled prevelike oči bile su uglavnom najprimjetljivije – kod nekih se mogla vidjeti suza, ali i pravo samopouzdanje borca.

Više od mjesec dana kasnije, sudbina Bihaća ili Goražda više nije bila u opasnosti. Sada je u pitanju bila sudbina Sarajeva i možda Tuzle. Je li to Bosna i Hercegovina? Dok sam se udaljavao od apartmana predsjednika Izetbegovića u našem pariškom hotelu, išao sam u prednji dio hotela prema mjestu gdje se okupila mala armija novinara uočio mog zakazanog kasnog ručka sa predsjednikom Chiracom. Namjeravao sam nametnuti uslov za dalje pregovore i našu uključenost u takozvanu američku inicijativu: NATO mora odlučnije djelovati na granatiranje sarajevske tržnice i podići opsadu Sarajeva – u suprotnom, napustit ćemo pregovore.

Naravno, znao sam da je to blef. Oni nisu.

Spremna potpora

Baš tada, Amr Mussa, egipatski ministar vanjskih poslova, išao je prema mojoj sobi. Uhvatio sam ga za ruku i okrenuo prema prednjem dijelu hotela kako bi mi se pridružio. On je bio prijatelj Washingtona i nije bio sklon tome da gleda islamske zemlje kako rade nezavisno od SAD-a. Međutim, čak i naši prijatelji u Washingtonu, poput neokonzervativca Richarda Perlea znali su da nam je ostalo još nekoliko karata za igru osim one islamske – Richard je imao malo sumnje da trebamo protresti inerciju u SAD-u i Evropi.

Mussa je bio spremna potpora u ovom teatru. Nije bilo važno što je Egipat u savezu sa Zapadom. U očima većine Evropljana kao i Amerikanaca, Mussa i Veliyati su bili muslimani.

Početkom augusta 1995. godine, Clintonova administracija odlučila je Richarda Holbrookea zvanično zadužiti za novu takozvanu “američku inicijativu”.

Holbrooke je već godinu u State Departmentu bio odgovoran za Bosnu i Hercegovinu i region, otkako je preuzeo pregovore od Chucka Redmana, pošto su Pale i Beograd u ljeto 1994. odbacili takozvanu “konačnu mapu” BiH. Međutim, nije bilo jednoglasnosti u vezi sa Holbrookeovom ulogom. Tony Lake (sadašnji šef UNICEF-a) i Madeleine Albright (moja tadašnja kolegica u UN-u) imali su drugačiju viziju i stil.

Do augusta 1995., postao sam sumnjičav prema Holbrookeovom zanemarivanju suštine i onoga što sam smatrao američkim vrijednostima – shvatio sam da sam bio više Amerikanac nego što je on, po tome kako su mi moja stajališta o multietničnosti, pluralizmu i otvorenom društvu oblikovali pogled na svijet u odnosu na njegov. Sa Madeleine Albright sam proveo dane i večeri u Vijeću sigurnosti UN-a tokom dugotrajnih rasprava i to ne samo o BiH. I ona i ja smo bili imigranti koji su u Sjedinjenim Državama vidjeli mnogo više od puke lične prilike za ambiciju.

Holbrooke je također radio na Wall Streetu, ali nije bio vrlo efikasan ugovarač, odnosno dok nije radio sa punom političkom i vojnom silom i kapacitetom SAD-a iza sebe. Bio je uporan u pokušavanju da se prikaže sa ekstremnom moći, kao nečim što je bilo njemu lično na raspolaganju, pritiskom na dugme. To je karakteristika kojoj bi se mnogi divili, uključujući i mene. Međutim, također sam sumnjao da je to opasnost u rukama osobe koju sam počeo gledati kao nekoga stalno motiviranog ličnim ambicijama, umjesto onim što je dobro za američke, euro-atlantske ili zajedničke vrijednosti demokratskog društva. Postalo je očigledno da je za razliku od Albright, koja je dolazila iz šireg regiona i razumjela zablude i opasne posljedice stereotipa sa komentarima “ubijaju jedni druge stotinama godina”, Holbrooke to koristio da bi opravdao svoje postupke i smatrao BiH i region svojom scenom. I, imao je jasne ambicije da se brzo prebaci na politički Broadway u Washington.

Sastanak u Splitu

je početkom augusta 1995. trebao doći u Sarajevo kako bi informirao predsjednika Izetbegovića, premijera Harisa Silajdžića, ostatak bh. rukovodstva i mene o takozvanoj “američkoj inicijativi”. Međutim, očigledno od srpskih snaga, koje su držale Sarajevo pod opsadom, nije mogao dobiti obećanje da će sletjeti na sarajevski aerodrom. Umjesto toga, predsjednik Izetbegović i bh. rukovodstvo su me poslali u Split, u Hrvatsku, gdje se Holbrooke trebao sastati sa predsjednikom Tuđmanom – još veći razlog, po nečijem mišljenju, da BiH bude zastupljena.

Krenuli smo tokom dana u konvoju od tri vozila preko planine Igman, kroz Mladićevu liniju. Bio je to opasan put, a dnevna svjetlost je samo povećavala rizik. Mnogi bh. građani i zvaničnici su ciljani i ubijeni na tom putu. UN i mediji nisu prolazili mnogo bolje, u smislu da su bili meta na onome što je postalo ne samo linijom života za Sarajevo, spajajući ga sa tunelom, već su ga, umjesto da prolaze kroz srpske kontrolne punktove, za ulazak i izlazak sve više birali i “internacionalci”. (Samo nekoliko mjeseci ranije, Ejup Ganić i ja smo se našli na nišanu nakon što je neoprezni UNPROFOR otkrio naše položaje na istoj toj cesti. Sišli smo pješice. Jedna nevina Bosanka pogođena je minobacačem čija smo meta bili mi – preminula je na putu do medicinske ustanove.)

Dio Holbrookeove strategije sa štampom bi ojeda se postavi kao sudac za medije o tome ko je bio dobar, a ko ne. Kontroliraj sliku o ljudima koji sjede za stolom s tobom i možeš kontrolirati njih, a po njegovom mišljenju “igru”.

Kao utjeha mi je bilo to što sam bio u pratnji tadašnjeg ambasadora Johna Menziesa. Na kraju, stigli smo u Split baš kada se smrkavalo. Holbrooke je u susjednom objektu upravo završavao sastanak sa Tuđmanom. Međutim, umjesto da se sastanemo u sobi/objektu, koji je možda mogao biti ugrožen, složili smo se da raspravu vodimo u relativno malom avionu State Departmenta, koji je bio stavljen na raspolaganje Holbrookeu. Oko 60-80 novinara okupilo se ispred aviona, i na osnovu razgovora sa nekim od njih nisam sumnjao da je Holbrooke dogovorio medijski karavan kako bi pratio i dokumentirao ono što je on vidio svojim skorašnjim diplomatskih trijumfom.

Predsjednik Clinton u svojoj knjizi Moj život opisao je moja očekivanja od uloge Sjedinjenih Država, te načela koja se trebaju provoditi u kontekstu “američke inicijative: “Holbrooke je zajedno sa svojim timom sletio u priobalni hrvatski grad Split gdje su informirali bosanskog ministra vanjskih poslova Muhameda Sacirbeya o našim planovima. Sacirbey je bio elokventno javno lice Bosne na američkoj televiziji, zgodan, sposoban čovjek koji je kao student bio prvotimac ragbi tima na univerzitetu Tulane. Dugo je tražio veću uključenost Sjedinjenih Država u njegovu napadnutu zemlju i bilo mu je drago da je taj trenutak konačno došao.” Nije potrebno reći da sam bio razočaran do kraja tog sastanka u Splitu, i sada, osvrćući se 16 i više godina kasnije, u ulozi i ishodu Washington je bio instrument za isporuku.

Kontrola medija

Holbrooke me je odmah pritisnuo kako moramo trgovati Goraždem. Iako je rukovodstvo u BiH već bilo svjesno tog pritiska oko Goražda, iznenadilo me koliko je Holbrooke bio uporan po ovom pitanju. General Wesley Clark, Robert Frasure i John Kornblum su također bili u avionu, ali su šutjeli dok je Holbrooke pritiskivao. S obzirom na to da smo raspravljali i da sam dobio podršku predsjednika Izetbegovića i bh. rukovodstva da se oduprem bilo kakvoj trgovni Goraždem, mogao sam zanemariti Holbrookeovo blefiranje. Pored svega toga, tada mi je bilo čudno i zabrinjavajuće da je 75 minuta, od jedan i pol sat sastanka, Holbrooke fokusirao na dobijanje ustupka Sarajeva po pitanju Goražda. Samo nekoliko godina kasnije, postalo je jasno da je Holbrooke obećao Miloševiću Goražde kao i Srebrenicu i Žepu – njegov blef usmjeren na mene je bio dio pokera sa Miloševićem.

Još čudniji trenutak bio je kada je Holbrooke dok smo silazili iz aviona od mene zatražio: “Mo, želim da novinarima kažeš da nisam tražio trgovinu Goraždem.”

Naravno, bilo je baš suprotno, ali se otkrilo da krije nešto drugo. Međutim, tada sam bio fokusiran na to kako da Goražde sklonim sa pregovaračkog stola. Dok smo silazili iz aviona, činilo se da Holbrooke kontrolira poruku za medije. Naravno, poruka je bila optimizam i pohvale za sve. To je bio dio Holbrookeove strategije sa štampom da se postavi kao sudac za medije o tome ko je bio dobar, a ko ne. Kontroliraj sliku o ljudima koji sjede za stolom s tobom i možeš kontrolirati njih, a po njegovom mišljenju “igru”. Ova taktika će, također, poslužiti da se izdigne iznad sukoba i tako se predstavi kao neko plemenitiji i zabrinutiji za američke interese ili za Bosance i Hercegovce od ostalih za stolom.

Međutim, tada, dok se Holbrooke obraćao medijima, ja sam još razmišljao kako da iskoristim trenutak za jedan opipljiv rezultat koji sam se nadao da ću ostvariti – ukloniti Goražde sa stola. Dok je Holbrooke stajao pored mene novinarima sam izjavio: “Ambasador Holbrooke me zamolio da vam kažem da nije tražio trgovinu Goraždem – Goražde je uklonjeno sa stola.”

Spašavanje Goražda

Nekoliko sedmica kasnije, u Washingtonu sam ručao sa ambasadoricom Albright i njenim tadašnjim glavnim pomoćnikom Jamiem Rubinom. Nisu mogli sakriti zadovoljstvo i smijeh zbog onoga što sam tada smatrao da je na račun Holbrookea. Ustvari, ono što sam shvatio je da su oni također saznali da je Holbrooke obećao Miloševiću tri enklave – Srebrenicu, Žepu i Goražde. Nakon sastanka i pres-konferencije u Splitu, sada su znali da će Holbrooke morati razočarati Miloševića, makar što se tiče Goražda, ali, nažalost, za Srebrenicu i Žepu bilo je kasno.

Problem nije bila historija, koliko oni koji su koristili etničnost za sukob:

Albright je shvatila da se Milošević igra sa Holbrookeom, i vjerovatno ga vara. Albright je kao kćerka čehoslovačkog ambasadora u djetinjstvu živjela u Beogradu. Znala je jezik i sigurno nije bila antisrpski orijentirana, već probalkanski. Znala je da se ništa neće bitno promijeniti za region i BiH sve dok je Milošević na vlasti u Beogradu. Dok je Holbrooke predstavljao Miloševića kao stub stabilnosti i smatrao ga odgovarajućim partnerom, Albright ga je vidjela kao jedan od osnovnih problema. (Albright i Rubin nisu bili ljubitelji Daytonskog procesa, mada su historijski kontekst i kolegijalnost unutar Clintonove administracije možda doveli do toga da budu manje glasni u kritiziranju rezultata, Holbrookea ili samog procesa.) 

Nekoliko godina kasnije, Albright i general Clark će biti u poziciji da okončaju Miloševićevu ličnu vladavinu. Nažalost, to se desilo zbog Kosova, a ne ranije u BiH. Pravac BiH je bio definiran iz Washingtona, a baziran na Miloševiću kao stubu i ličnim ambicijama kao najvažnijim – kako ironično da su američku politiku o BiH, državi posvećenoj pluralizmu poput SAD-a, oblikovali lični Holbrookeovi afiniteti u bavljenju sa Miloševićem.

Sljedeća runda se trebala odigrati na intervenciji NATO-a u BiH.


Holbrooke je Miloševića smatrao odgovarajućim partnerom [EPA]

Prvi dio: Beogradski dogovor i partija pokera

Nijedna euroatlanska ili međunarodna sila nije bila posvećena preživljavanju Bosne i Hercegovine. Naprotiv, 1992. godine, većina je očekivala da će BiH nestati, jer je državna odbrana i vlada izgledala nadjačana na vojnom i diplomatskom frontu. Diplomatija i odbrambene snage BiH nisu ni postojale do pred sami rat. Međutim, BiH i njena vlada iritirale su ih jednostavno samo zato što su preživjele a ne nestale, što su mnogi očekivali i smatrali efikasnim načinom okončavanja rata i zaustavljanjem neugodnih slika u medijima. Ono što je Bosnu i Hercegovinu učinilo međunarodnom realnošću je bila pozicija ove zemlje kao članice Ujedinjenih naroda sa teoretskim pravima i pristupom diplomatskoj mašineriji, te, još bitnije, hrabrim ali također sposobnim braniteljima BiH koji su se zalagali da zemlja ne nestane tako lako kako su mnogi predviđali.

Da je Bosna i Hercegovina nestala, Washingtonu ne bi previše nedostajala njegova sadašnja velika ambasada u Sarajevu. Evropska unija ne bi bila razočarana što nema svog predstavnika na teritoriji BiH. Nesumnjivo su osjećali da bi teritorija (zapamtite, ne bi više bilo suverene države BiH), i ono što je preostalo od njenih građana, mogla biti pokrivena, ako bi uopće imala međunarodnu relevantnost, iz ambasada u Beogradu, Podgorici ili čak Zagrebu, zavisno od toga ko bi do tada zaposjeo to područje.

Bosancima i Hercegovcima bi nedostajala BiH; vjerovatno bi ih mnogo više bilo ubijeno i /ili protjerano na etničkoj osnovi. Velike prijestolnice izrazile bi svoje žaljenje, možda čak i osude onih koji provode etničko čišćenje, ali to vjerovatno ne bi imalo pravnu težinu genocida, niti bi postojao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), niti bi iko bio optužen igdje drugo. Slobodan Milošević bi još uvijek mogao biti vladar u Beogradu, sa Šešeljem pored sebe, dok bi Arkan vodio snage sigurnosti.

Zadovoljavanje Miloševića

Godine 1995., prije početka Daytonskog procesa, pregovarači EU i Sjedinjenih Američkih Država smatrali su Miloševića regionalnim autoritetom kojeg najprije treba zadovoljiti. Franjo Tuđman je bio faktor, ali ga nisu smatrali diplomatskom silom, kao što je bila njegova vojska – i smatrali su ga osobom kojom su mogli manipulirati, zbog činjenice da se želio potvrđivati Washingtonu i Evropi. Ovi pregovarači iz SAD i EU odlučivali bi o budućnosti Bosne i Hercegovine, ali bi pregovori bili održavani u Beogradu, sa možda obaveznom stankom u Zagrebu, gdje bi gladili Tuđmanov ego i nesigurnost.

Holbrooke lično je koristio izraz “instruiran da žrtvuje Srebrenicu, Goražde i Žepu”.

Daytonski proces nije počeo 1. novembra 1995. u Daytonu, Ohio, nego u Beogradu u maju 1995. nakon što su snage Ratka Mladića uzele UN-ove uposlenike za taoce i svezale ih za moguće mete zračnih napada da bi zaustavile bilo kakvu NATO-vu vojnu itervenciju. Predstavnici Beograda i Pala su prethodne godine, u ljeto 1994., odbili takozvanu “konačnu mapu” koju je predložila “Kontaktna grupa” predstavnika Washingtona i EU za unutarnju podjelu BiH. Pogotovo su smatrali važnima “istočne UN/NATO zone sigurnosti” Srebrenicu, Žepu i Goražde, koje su bile ucrtane u Federaciju i preživjele kao dio još uvijek slobodne teritorije BiH. Beograd i Pale željeli su da ta teritorija bude dio Republike Srpske da bi ona imala granice koje se dodiruju, te da bi se jednostavnije mogla pridružiti/integrirati u Srbiju /Crnu Goru nekada u budućnosti.

SAD, Evropa (primarno London i Pariz) i NATO su bili suočeni sa dilemom – naći brzo rješenje ili povući UNPROFOR-ove “mirovnjake” iz BiH jer su zapravo postali taoci mogućeg rješenja. Ovaj stav mi je predstavio Joe Kruzel iz američkog Pentagona i pregovaračkog tima, koji je tragično stradao na planini Igman manje od dva mjeseca kasnije tog ljeta. Joe je bio briljantan diplomata koji je naširoko bio poznat po potrebnim inovacijama u okviru NATO-vog Partnerstva za mir, a s njim sam bio i u rodbinskoj vezi preko supruge.

U junu 1995., Joe nije vidio da će se zauzeti oštriji stav prema Miloševiću, Mladiću i Karadžiću. Umjesto toga, stvorile bi se “snage za brzo reagiranje”, čiji bi cilj bio moguća evakuacija UNPROFOR-a iz BiH. Alternativno, različite strane bi efektivno morale biti natjerane na neki aranžman postignut pregovorima. General Rupert Smith mi je također izrazio sličnu zabrinutost zbog UNPROFOR-ove pozicije u BiH. UNPROFOR je zapravo počeo koristiti ceste koje je štitila Vlada BiH, bojeći se ili izbjegavajući da putuje u područjima koje su kontrolirali Srbi. (Ironično, ovaj strah ili nekorištenje područja pod srpskom kontrolom je izazvao Richarda Holbrookea, Generala Wesleya Clarka, Joea Kruzela, Roberta Frasurea i pukovnika Sama Nelsona Drewa da dođu u Sarajevo opasnim igmanskim putem – putem koji smo mi, bosanski zvaničnici, i sve više UNPROFOR, stalno koristili  – ali putem koji se pokazao kobnim za potonja tri američka diplomata).

Richard Holbrooke je kolaps pregovora doživio kao lični gubitak, ili, tačnije, izgubljenu šansu za daljnje pregovore. Mogućnosti da će se UNPROFOR-ove trupe povući i da će biti ukinut embargo za naoružavanje odbrambenih snaga BiH također su predstavljale nesigurnost u euroatlanskim prijestolnicama, te bi izgledale kao simbol njihove impotentnosti. Tek su uspjeli pomesti BiH sa naslovnica globalnih medija.

Robert Frasure je otišao u Beograd maja 1995. da sazna šta Milošević i Mladić hoće da bi se složili sa pregovorima na čelu sa SAD-om koje je ambiciozno zamislio Holbrooke.

UNPROFOR-u je upućeno barem sedam zahtjeva za zračne napade kojim bi se zaustavio srpski napad na Srebrenicu i ni na jedan nije odgovoreno.

Holbrooke je možda na početku Bosance i Hercegovce smatrao žrtvama i gledao na njih sa sažaljenjem. Ali za Holbrookea, Milošević je bio ključan. I, na ličnom nivou, Holbrooke je volio igrati igru s Miloševićem – nakon svega, prema Holbrookeovom razmišljanju, Milošević je bio najistaknutiji partner, zavodljiv i vrijedan izazov. Efektivno, Milošević nije samo uspostavio uvjete i metode pregovora – nije se tu radilo o kompromisu i trgovanju nego o blefiranju i pokeru.

“Instruirani da žrtvuju Srebrenicu, Goražde i Žepu

Prva partija nove runde bio je Miloševićev zahtjev za istočne enklave. Kao novi ministar vanjskih poslova BiH, ja sam (a vjerujem i drugi diplomatski /politički lideri BiH) odbijao bilo kakve “razmjene” teritorija za Srebrenicu, Žepu i Goražde. Nakon što su odbijeni, Holbrooke i njegovi pregovarački partneri (najistaknutiji među njima bili su Carl Bildt, general Bernard Janvier i šef UN-a u BiH Yasushi Akashi) odlučili su da dozvole Miloševiću i Mladiću da stvore svoje vlastite nove realnosti na terenu, koje bi onda vodstvo BiH bilo primorano prihvatiti u konačnim pregovorima. Holbrooke lično je koristio izraz “instruiran da žrtvuje Srebrenicu, Goražde i Žepu”. Ministar odbrane Holandije mi je već početkom juna rekao da nove snage koje dolaze iz Srbije spremaju napad – iz kasnijih izjava bilo je jasno da je ministar odbrane Joris Voorhoeve ove informacije dobio od CIA-e i drugih savezničkih izvora.

Nisam siguran sa koje je visine komandnog lanca ova “instrukcija” došla, iz Washingtona, Londona ili Pariza, ili su Holbrooke i drugi djelovali samoinicijativno u okviru šireg autoriteta koji su imali u kontekstu okončavanja rata u BiH pod bilo kojim uvjetima. Dogovor ili aranžman s Miloševićem također nije bio potpisan dokument, ali je dokaz takvog aranžmana barem postojanje “žutog svjetla” – uklonjeno je crveno svjetlo koje su predstavljali ne samo UN-ovi mirovnjaci nego i NATO-vi zračni napadi u slučaju da srpske snage napadnu “zone sigurnosti”. (Kao što je David Harland – koji je tada radio u sjedištu UNPROFOR-a u Zagrebu, kasnije autor “Izvještaja o Srebrenici” pod nadzorom Sigurnosnog vijeća UN-a – rekao u više zajedničkih intervjua, UNPROFOR-u je upućeno barem sedam zahtjeva za zračne napade kojim bi se zaustavio srpski napad na Srebrenicu i ni na jedan nije odgovoreno).
(Žepa je kasnije napuštena dogovorom Kontaktne grupe i Holbrooke me je pokušao ubijediti da se uključim u trgovinu Goraždem augusta 1995. kada su počeli pristizati dokazi o ubistvima u Srebrenici).

Sve ili ništa 

Ne znam da li su to Holbrooke i predsjednik Alija Izetbegović primijetili, ali Milošević je igrao na sve ili ništa. Tu se nije radilo o kompromisu. Milošević bi davao samo onoliko ustupaka koliko je bilo taktično potrebno dok se držao strateškog cilja demontiranja BiH.

Predsjednika Izetbegovića nije bilo lako zastrašiti. Ali, lako su ga čitali drugi igrači za stolom i zato su ga više puta blefirali. Predsjednik Izetbegović pregovore je smatrao uzimanjem i davanjem, gdje svi na početku traže maksimum a onda dogovor padne negdje na sredini. Međutim, Milošević je bio strpljiv dovoljno dugo da bi mogao biti u poziciji da do kraja dobije sve. Nisam siguran da je presjednik Izetbegović shvatao ovaj način pregovaranja ili partiju pokera, i više nego jednom našao se u poziciji gdje je pravio kompromis nad kompromisom nad još jednim kompromisom, dok nije doveden do ispod minimuma koji je na početku zamislio ili prihvatio.

Holbrooke je možda bolje razumio igru, ali zapravo nije mario za konačan ishod – to nije nešto što ga je opterećivalo. Više nego jednom Holbrooke je ovo opisivao kao partiju pokera, te govorio kako se “nije usuđivao da govori Miloševiću da blefira” jer je vidio BiH kao slabiju stranu a predsjednika Izetbegovića kao igrača na kojeg je lakše vršiti pritisak. Miloševićevo blefiranje Holbrookea je onda preinačeno u Holbrookeov pritisak i blefiranje predsjednika Izetbegovića.

U Daytonskom procesu nije se radilo o pravednom dogovoru ili dogovoru koji je u skladu sa ključnim strateškim interesima SAD ili Evrope. Predstavnici Washingtona i EU nisu pristupili tom procesu da bi podržali demokratiju i slobodno društvo, zajedničke vrijednosti euroatlanske porodice. Pregovori su možda bili ograničeni kulturološkim, historijskim i religijskim predrasudima: anti-muslimanskim stavovima  i pretjeranim poštovanjem Beograda. Lične ambicije “pregovarača” bile su jednako bitan motivacioni faktor kao i svi drugi i bili su uvučeni u Miloševićevu igru. To je laskalo njihovom egu i ambicijama. Ovdje se nije radilo o prethodno zamišljenom rezultatu, koliko o igranju Miloševićeve igre zavođenja, blefiranja i pokera.

Muhamed Sacirbey je autor portala  www.diplomaticallyincorrect.org

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 


Više iz rubrike TEME
POPULARNO