Da li su američke trupe donijele demokratiju?

Dok su sjedili u brijačnici u šiitskom Sadr Cityju, siromašnom naselju Bagdada, tri prijatelja su nakon dugotrajne i žestoke rasprave zaključili da su američke trupe donijele demokratiju u Irak, piše Reuters.

Ali teško su pronalazili riječi da bez bijesa govore o drugoj strani priče – koju su vidjeli kao američku okupaciju njihove zemlje.

“OK, imamo demokratiju. Možemo govoriti slobodno i bez straha. Možemo protestovati i slobodno glasati. Sada imamo sve te mogućnosti koje nismo imali prije 2003. godine,“ rekao je dvadesetogodišnji student Hussain Ali dok je čekao u redu za šišanje.

Model demokratije

“Ali zašto nas ne pitate o drugoj strani priče o američkoj prisutnosti u Iraku? Zašto nas ne pitate o njihovim zločinima, svireposti, bolu i muci koju smo propatili zbog njihove vojne prisutnosti ovdje?“

Dok to govori, lice mu crveni od bijesa.

Devetog aprila 2003. godine, američke trupe su oborile kip Saddama Husseina u centru Bagdada, označivši tim činom kraj više od 35 godina čelične vladavine Baath stranke Saddama Husseina.

Onda je američki predsjednik George Bush mlađi izjavio da Irak može postati modelom demokratije na Bliskom Istoku.

Ali Iračani koji su tada pozdravili taj događaj i sanjali o boljoj budućnosti, razočarali su se kada se njihov narod bacio u žestoke sektaške borbe u kojima su poginule desetine hiljada ljudi. Prisjećajući se tih godina, mnogi govore o skandalu zlostavljanja zatvorenika u Abu Ghraibu i onome što nazivaju američkom zloupotrebom sile.

Nakon invazije, Iračani su izabrali predstavnike u parlamentu i provincijskim savjetima kroz niz izbora smatranim slobodnim i poštenim.

Novine i novinske agencije su uspostavljene. Televizijski kanali su u eteru. Nevladine organizacije i nove političke stranke se formiraju.

Skoro devet godina nakon invazije, američko vojno prisustvo se ubrzano privodi kraju. Ostale 24.000 trupa će se povući prije 31. decembra.

No političke partije su u sukobu, sektaške podjele velike, sunitski pobunjenici i šiitska narodna policija prijete stabilnosti učestalim napadima i mnogi ljudi su nesigurni da li je irački model demokratije ono što žele i što im je potrebno.

“Riješili smo se Saddama, ali problem je sada što ih imamo više,“ kaže Alijev prijatelj Hamza Jabbar, dvadesettrogodišnji nezaposleni čuvar dok sjedi u brijačnici.

Stotine hiljada iračana su nezaposlene. Stopa nezaposlenosti iznosi 15 posto, uz dodatnih 28 posto na honorarnim poslovima. Vlada govori da skoro četvrtina od oko 30 miliona ljudi živi u siromaštvu.

U razgovoru sa mnogim stanovnicima šiitskog Sadr Cityja, svi su nerado zaključili kako su američke snage donijele demokratiju. Ovo prepuno siromašno naselje podržava Moqtada al-Sadra, žestokog antiameričkog šiitskog sveštenika čiji su se sljedbenici sukobljavali sa američkim snagama.

Iračani slobodno izražavaju razočaranje učinkom vlastitih vođa od 2003. godine i gorčinu zbog brutalnih policijskih sukoba.

“Amerikanci su donijeli demokratiju u Irak. Ali naše vođe to potkopavaju. Iskorištavaju je za vlastitu dobrobit,“ rekao je Khalid al-Taei, tridesetpetogodišnji vlasnik kompjuterske prodavnice u sjevernoj provinciji Nineveh.

Na drugoj strani Bagdada, u sunitskom području Adhamiya, mnogi suniti gledaju potpuno drugačije na situaciju.

Marginalizacija sunita

Suniti su dominirali Irakom za vrijeme vladavine Saddama i nakon invazije, koja je dala vlast šiitima, osjećaju se politički marginaliziranim. Suniti su dio šiitske krhke koalicione vlade premijera Nurija al-Malikija, ali mnogi tvrde da ih njegova vlada tlači.

“Vidite li ovog vojnika na onoj kontrolnoj tački“ pitao je vlasnik brijačnice, četrdesetosmogodišnji Wael al-Khafaji. “On ovog trena može sa mnom uraditi šta god želi, a ja ne mogu reći niti riječi. Da li je to demokratija?“

“O kakvoj demokratiji me vi pitate, kada su mi osnovna prava ukradena? Ako Amerikanci ovo nazivaju demokratijom, nek’ je prokleta.“

Stotine je kontrolnih tačaka prisutno na pejsažu, a iračani su isfrustrirani devetogodišnjim obračunima sigurnosnih snaga.

Skoro dvije godine nakon narodnih izbora, Khafaji je još uvijek razočaran što međusektaški Iraqija blok bivšeg premijera Iyad Allawija, koji je osvojio najviše mjesta uz ogromnu podršku sunita, nije uspio formirati vladu.

“Možete li mi reći ko je osvojio glasove i ko je formirao vladu? Odgovorite mi na pitanje prije nego što tražite da ja odgovorim na vaše. Da li je to demokratija?

“Nažalost mi, arapski narodi, i to ne samo iračani još uvijek ne znamo šta znači demokratija. Tako je i ne zaslužujemo.“

Inspirirani Arapskim proljećem u Egiptu, Tunisu i drugim zemljama, Iračani su ove godine demonstrirali protiv korupcije i loših osnovnih usluga, te za političke reforme. Ali kada ih pitate da li je Iraku potrebno vlastito Arapsko proljeće, mnogi odbijaju tu ideju.

Ne Arapskom proljeću

“To znači još proljevene krvi, a nama je toga dosta. Pogledajte ljude u zemljama Arapskog proljeća. Bore se jedni protiv drugih,“ rekao je Hussain Ali u brijačnici. „Mi možemo glasati. I možemo stvarati promjene kroz glasanje.“

“Ako to ne bude radilo, onda nećemo imati drugog izbora nego da ih uklonimo silom,“ dodao je.

Sa pogledom u budućnost poslije američkih trupa, mnogi iračani su zabrinuti za budućnost svoje demokratije.

“Islamske fundamentalističke stranke čekaju tu priliku da utrče i zgrabe vlast,“ rekao je Mohammed Jassim, četrdesetdvogodišnji taksista iz Mosula. „Ako se to dogodi, to znači ‘doviđenja’ demokratiji.“

Izvor: Agencije