Kontradikcije Arapskog proljeća

Smatra se da su nemiri u arapskim zemljama koji se zovu Arapsko proljeće izazvani kada se Mohamed Bouazizi zapalio u malom tunižanskom selu 17. decembra 2010. godine. Masovno sažaljenje koje je uslijedilo izazvalo je u vrlo kratkom roku svrgavanje tunižanskog predsjednika, a zatim i egipatskog. Nedugo zatim nemiri su se proširilu u sve arapske zemlje i još traju.

Većina analiza koje čitamo u medijima ili na internetu zanemaruju fundamentalnu kontradikciju ove pojave – da se takozvano Arapsko proljeće sastoji od dvije sasvim različite struje, koje teku radikalno različitim pravcima. Jedna struja je nasljednik svjetske revolucije 1968. godine. Struji iz 1968. bolje odgovara naziv “druga arapska pobuna”.

Njen cilj je postizanje globalne autonomije arapskog svijeta, koju je pokušala postići i “prva arapska pobuna”. Prva pobuna je propala uglavnom zbog uspješnih francusko-britanskih mjera da je obuhvate i suzbiju.

Druga struja je pokušaj svih važnih geopolitičkih igrača da kontrolira prvu struju, dok svi među njima pokušavaju preusmjeriti kolektivne aktivnosti arapskog svijeta na one od kojih će svaki pojedinac zasebno imati koristi. Ovi igrači smatraju “struju iz 1968.” vrlo opasnom po svoje interese. Učinili su sve što je u njihovoj moći da odvrate pažnju od ciljeva “struje iz 1968.”

Prošlost ili sadašnjost

Šta smatram “strujom iz 1968”? Svjetska revolucija 1968. imala je dvije ključne karakteristike, koje su relevantne u kontekstu današnje situacije u svijetu. Prvo, revolucionari su 1968. demonstrirali protiv nedemokratskog ponašanja vlasti. To je bila pobuna protiv takve upotrebe (ili zloupotrebe) vlasti na svim nivoima: na nivou cjelokupnog svjetskog sistema, na nivou državnih i lokalnih vlada, na nivou brojnih nevladinih institucija u kojima su ljudi sudjelovali ili onih kojima su bili podređeni (od radnih mjesta, do obrazovnih ustanova, političkih stranaka i sindikata).

Jedan način ostajanja na vlasti je da se neki od onih na vlasti pridruže ustanku, bacajući sa palube ličnost koja je slučajno predsjednik ili vladar, u korist pseudo-neutralnih vojnih snaga. Upravo ovo se desilo u Egiptu. Tome se protive oni koji danas ponovo okupiraju Trg Tahrir u Egiptu, pokušavajući ožijeti “struju iz 1968”.

Problem za glavne geopolitičke igrače je da nisu sigurni kako da najbolje “odvrate” pažnju i promoviraju svoje vlastite interese usred nemira. Pogledajmo šta su različiti igrači pokušali učiniti i koliko su uspjeha imali. Onda ćemo moći bolje ocijeniti šanse “struje iz 1968.” danas i u relativno skoroj budućnosti.

Iskupljenje kolonijalaca
Priču bi trebali početi s Francuskom i Velikom Britanijom – bivšim kolonijalnim silama koje blijede. Obje su uhvaćene spuštenih gaća u Tunisu i Egiptu. Njihovi lideri su lično profitirali u dvije diktature. Nisu ih samo podržavali u protivljenju ustanku, nego su ih aktivno savjetovali kako ga suzbiti.

Konačno, i vrlo kasno, shvatili su kolika je to bila politička greška. Morali su naći načina da se iskupe. Našli su ga u Libiji.

Muammar Gaddafi je također, baš kao Francuzi i Britanci, sasvim podržavao Zine El Abidine Ben Alija i Hosnija Mubaraka. Otišao je najdalje, osuđujući njihove ostavke. Očigledno je duboko strahovao zbog događaja u susjednim zemljama. Da budemo sigurni, nije bilo mnogo prave “struje iz 1968.” u Libiji. Ali, bilo je mnogo nezadovoljnih grupa. A kad su se ove grupe počele buniti, larmao je kako će ih snažno suzbiti. Francuska i Velika Britanija su ovdje vidjele svoju šansu.

Bez obzira koliko su ove dvije zemlje (kao i druge) sudjelovale u profitabilnom biznisu u Libiji barem deceniju, odjednom su oktrile da je Gaddafi grozan diktator, što je nesumnjivo bio. Namjerile su se iskupiti, otvoreno dajući vojnu podršku libijskim pobunjenicima.

Danas se Bernard-Henri Levy hvali da je stvorio direktnu vezu između francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i strukture libijskih pobunjenika na osnovi aktivne intervencije promoviranja ljudskih prava.

Ali, Francuska i Velika Britanija, ma koliko bile uporne, nisu mogle svrgnuti Gaddafija bez pomoći. Trebale su im Sjedinjene Države. Barack Obama se očigledno u početku opirao. Ali, pod internim pritiskom u SAD-u (“da promovira ljudska prava”), uvrstio je američku vojnu i političku podršku u ono što se sada zove NATO-naporom. Ovo je učinio pod uvjetom da bi na kraju mogao reći da nijedan američki život nije izgubljen – samo libijski životi.

Baš kao što je Gaddafi bio obeshrabren svrgnućem Mubaraka, bili su i Saudijci. Smatrali su prećutnu saglasnost Zapada (i kasnije odobrenje) njegovog odlaska vrlo ozbiljnim presedanom. Odlučili su voditi svoju vlastitu nezavisnu politiku – odbranu statusa quo.

Branili su ga, kao prvo, kod kuće, kao drugo, u Zaljevskom koordinacionom vijeću (a pogotovo u Bahreinu), zatim u drugim monarhijama (Jordanu i Maroku), pa u svim arapskim državama. U dvije susjedne zemlje gdje je bilo najviše nemira – Jemenu i Siriji – počeli su pregovore u kojima bi se sve promijenilo da se ništa ne bi promijenilo.

Interni problemi, globalni problemi

Novi egipatski režim, kojeg je napala domaća “struja iz 1968.” i koji je uvijek osjetljiv zbog činjenice da se važnost Egipta u arapskom svijetu ozbiljno umanjila, počeo je preispitivati svoj geopolitički stav, kao prvo vis a vis Izraela.

Režim je želio ostati udaljen od Egipta, bez ugrožavanja mogućnosti dobivanja finansijske pomoći od SAD-aa. One su postale aktivan zagovarač ponovnog ujedinjenja podijeljenog palestinskog političkog svijeta, nadajući se da će to iznuditi ne samo ozbiljne ustupke Izraela, nego i zaustaviti razvoj “struje iz 1968.” među Palestincima.

Susjedne zemlje – Turska i Iran – pokušale su profitirati u arapskim nemirima ojačavajući vlastiti legitimitet kao igrači u bliskoistočnoj areni. Ovo im nije bilo lako, jer su se svi brinuli koliko će ih “struja iz 1968.” interno razoriti – Kurdi u Turskoj, brojne skupine u kompliciranoj internoj politici Irana.

A Izrael? Izrael svugdje napadaju zbog mogućnosti “delegitimizacije” – u zapadnom svijetu (čak u Njemačkoj i SAD-u), Egiptu i Jordanu, Turskoj, Rusiji i Kini. Svo vrijeme morao se suočavati i sa “strujom iz 1968.”, koja je isplivala i među jevrejskom populacijom u Izraelu.

I dok se ovo geopolitičko žongliranje dešavalo, Arapsko proljeće je jednostavno postalo samo jedan dio onoga što su, sada je vrlo jasno, nemiri širom svijeta: Oxi u Grčkoj, indignadosi u Španiji, studenti u Čileu, pokreti “Okupirajmo”, koji su se proširio u oko 800 gradova Sjeverne Amerike i drugdje, štrajkovi u Kini i demonstracije u Hong Kongu, mnogi događaji širom Afrike.

“Struja iz 1968.” se širi – bez obzira na suzbijanje, ustupke i neutraliziranje.

I geopolitički, širom arapskog svijeta, uspjeh različitih igrača je ograničen i u nekim slučajevima kontraproduktivan. Trg Tahrir je postao simbol širom svijeta. Da, mnogi islamistički pokreti su se mogli otvoreno izraziti u arapskim državama gdje to ranije nisu mogli činiti. Sindikati ponovo otkrivaju svoju historijsku ulogu.

Oni koji vjeruju da su arapski nemiri, ili svjetski nemiri, prolazni momenat otkrit će da kada sljedeći put pukne mjehurić (što možemo očekivati vrlo brzo), “struju iz 1968.” neće biti tako lako suzbiti.

Mišljenja izražena u ovom tekstu su autorova i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor.: Al Jazeera