Uloga Sirije u Libanu

Libijski vojnici zauzeli su pozicije koje je napustila sirijska vojska u martu 2005. (EPA)

Liban se suočava sa stvaranjem novog političkog procesa otkad su se sirijske trupe povukle iz zemlje nakon 30 godina. Povod njihovog povlačenja bili su ulični protesti koje je izazvao atentat na bivšeg libanskog premijera Rafiq al-Haririja.

Hiljade Libanaca posjetile su Haririjev grob na Trgu žrtava u Bejrutu tokom mjeseca i tuga je prerasla u bijes dok su kružili navodi da je Bashar al-Assad prijetio al-Haririju prije njegove smrti.

Al-Hariri je dobio nadimak  “Gospodin Liban” zbog velikog angažmana u izgradnji Bejruta nakon kraja građanskog rata 1990. Takav utjecaj značio je da je prirodno da će ući u politički život, gdje je služio kao premijer u dva mandata. Al-Hariri je 2004. godine dao ostavku, navodeći kao razlog navodni utjecaj Sirije na libanske političare koji su forsirali nastavak predsjedničkog mandata pro-sirijski orijentisanog Emila Lahouda.

Ulazak trupa 

Sirija je duboko povezana sa Libanom od juna 1976. kada su njene trupe ušle u ratom razorenu zemlju na poziv Sulejmana Franjieha, maronitskog kršćanina koji je u to vrijeme bio predsjednik.

Sirijska vojska je ušla u Liban da bi pomogla kršćanskim paravojnim skupinama, koje su se borile protiv, uglavnom, muslimanske ljevičarske alijanse.

Sirijska pomoć Maronitima nije bila previše iznenađujuća zbog pan-arapske klime koja je vladala u to vrijeme, dok se nekoliko arapskih zemalja bojalo da će socijalistički Liban destabilizovati region.

Muslimanske ljevičarske skupine, koje su gotovo pobijedile u ratu prije nego što su sirijske trupe ušle u Liban, brzo su istisnute.

Tokom 80-ih, sirijske trupe borile su se protiv raznih libanskih postrojbi u građanskom ratu gdje su se savezništva često mijenjala. Također su se borile protiv izraelskih trupa koje su ušle u Liban dva puta, 1978. i 1982.

Interpretacije

Kada je Dokument o nacionalnom pomirenju potpisan u Taifu u Saudijskoj Arabiji 1989. godine, mnogi su vjerovali da će se Sirija povući iz zemlje. 

Većina je razumjela da dokument traži od Sirije da povuče trupe u libansku dolinu Bekaa dvije godine nakon reformi libanskog ustava.

Sirija je drugačije interpretirala taifski dokument. Damask je rekao da će povući vojsku dvije godine nakon kraja konfesionalne politike u Libanu – političkog sistema gdje se moć dodjeljuje po religijskoj liniji.

U Libanu je vladao takav sistem od državnog sporazuma 1943. godine i bilo je vrlo neizvjesno da će se libanska politika promijeniti u skoroj budućnosti.

Sirijskoj interpretaciji taifskog dokumenta bitnu podršku dala je Amerika 1991. dok je tražila regionalne partnere za svoje aktivnosti protiv Iraka.

Jačanje veza

Veza između Sirije i Libana ojačala je kad su obje zemlje potpisale Povelju o bratstvu, kooperaciji i koordinaciji u maju 1991. Zatim su formirani bilateralni izvršni, vojni i ekonomski komiteti.

Do sredine 1990-ih, utjecaj Sirije je bio na samom vrhu. Libanske sigurnosne i vojne snage kontrolisale su grupe naklonjene Damasku.

Predsjednik Sirije Hafez al-Assad umro je 2000., te su zapadne zemlje vjerovale da će njegovi sin Bashar al-Assad inicirati reforme. Međutim, pripadnici sirijskih sigurnosnih snaga, koje su ostale vjerne idejama Hafeza al-Assada, gotovo sasvim su zaustavili reforme.

U septembru 2004. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija izdaje rezoluciju 1559, kojom se traži izlazak svih stranih vojnih postrojbi iz Libana i razoružanje svih libanskih i nelibanskih vojnih grupacija koje djeluju unutar zemlje.

Poziv za izlazak svih stranih vojnih postrojbi bila je skrivena aluzija na Siriju. Uporedo s ovim, libanski premijer Rafiq al-Hariri objavljuje svoju namjeru da se suprotstavi strankama koje podržava Sirija u parlamentarnim izborima 2005.

Kada je al-Hariri ubijen u velikoj eksploziji u Bejrutu 14. februara 2005, sirijski utjecaj u Libanu počeo je slabiti dok je hiljade Libanaca izražavalo svoj bijes zbog atentata.

Bez obzira na sve više poziva Siriji da se povuče, mnogi Libanci su također bili zahvalni Siriji, jer su vjerovali da je Sirija djelovala kao stabilzacijski faktor.

S obzirom na to da u Libanu živi 18 različitih religijskih skupina, te brojne palestinske izbjeglice, mnogi ljudi su smatrali da Siriju treba pohvaliti jer je spriječila raspad Libana.

Istraga UN-a

Istraga UN-a o atentatu na al-Haririja u julu 2011. godine imenovala je četiri pripadnika Hezbolaha  kao glavne osumnjičenike. Vođa Hezbolaha Hassan Nasrallah negira učešće njegovih članova u ubistvu al-Haririja, odbija da preda svoje članove specijalnom tribunalu, a samu istragu smatra američko-izraelskom zavjerom.

Hezbolah i njegovi saveznici imaju većinu u libanskom Parlamentu i izabrali su trenutnog predsjednika Najiba Makitija.

Izvor: Al Jazeera  i agencije