Aleksandar Vučić nikada nije bio vuk samotnjak, uvijek je bio dio čopora; najveća životna ambicija mu je bila da postane vođa čopora, što mu je na kraju i pošlo za rukom, piše autor.

Aleksandar Vučić nikada nije bio vuk samotnjak, uvijek je bio dio čopora; najveća životna ambicija mu je bila da postane vođa čopora, što mu je na kraju i pošlo za rukom, piše autor.
Borba protiv ‘odurnih’ zapadnjačkih vrijednosti, protiv imperije novca i materijalnog bogatstva izgleda kao bjesomučna pljačka, otimačina od onih koje si prethodno pobio i protjerao.
Opsesivno i masovno ponavljanje priče o Košarama, svođenje četiri rata na jednu jedinu bitku, ufiksiranost na jedan događaj više govore o onome što žele da sakriju nego o samoj bici.
Kad crkva dijeli savjete o demokratiji, to je potpuni nonsens i urnebesna komedija, koja može imati tragične posljedice.
Budući da živimo u državi kontinuiteta sa zločinačkim režimom Slobodana Miloševića, napori na otkrivanju sakrivene istine o krvavoj prošlosti ne ulaze u dominantni javni diskurs obilježen poricanjem.
Malofejev, čovjek koji se gnuša koristoljublja, bogatstva i jurenja za novcem, veliki zagovornik ‘imperije časti’ i pravoslavne duhovnosti, ljuti protivnik ‘imperije novca’ – je truli bogataš.
U društvu koje masovno njeguje isključivo relativizam, moralni i svaki drugi, nema mjesta za univerzalne vrijednosti poput antifašizma.
Diljem svijeta pomahnitala gomila stavlja žute zvijezde u kojima nemačku reč ‘Jude’ zamjenjuju natpisom ‘nevakcinisan’ ili ‘ne COVID certifikatu’.
Čitaoci ‘Večernjih novosti’ su dobili priliku da se upoznaju sa Karadžićevim izmislicama i besmislicama, ali zato ne mogu da pročitaju ništa o onome što je njihov idol zaista radio tokom rata u BiH.
Ubistvo Zorana Đinđića bilo je prekretnica u novijoj historiji Srbije, označilo je kraj nade da će Srbija izaći iz začaranog kruga samoubilačkog nacionalizma, iz mržnje, šovinizma i zla.
Dovoljno je ovlaš pogledati naslovne strane tabloida da bismo osjetili mučnu, prijeteću atmosferu koja je zavladala srpskim društvom.
Penzioneri koji su odbili da budu statisti u Vučićevoj šaradi u Busijama su mali, ali pouzdan vjesnik neumitne promjene.
Prošlost ne da nije prošla, već vlada Srbijom; Aleksandar Vučić je čedo i akter radikalske ratne politike, kao i mnogi njegovi kadrovi, a ideologija je nepromijenjena.
Rehabilitacija četničkog komandanta Dragutina Keserovića nije nikakvo iznenađenje, već još jedan čin dosljednog provođenja revizije historije.