Ne, Francuska ne ‘gori’

Ona samo svjedoči još jednoj epizodi nemira koja, kao i mnoge druge u njenoj historiji, ima i nasilnu dimenziju.

Demonstracije u Parizu, Francuska, 31. oktobra 2026. [Abdul Saboor/Reuters]

Posljednjih nekoliko sedmica, prizori zapaljenih zgrada i razorenih trgovačkih ulica dominiraju međunarodnim medijskim izvještavanjem iz Francuske. „Francuska gori“, „Nemiri u Francuskoj“, „Haos u Francuskoj“ – naslovi su fokusirani na nasilni element inače mirnog studentskog pokreta koji zahtijeva bolje uvjete obrazovanja.

Da bismo razumjeli zašto se to događalo u prošlosti i zašto se događa danas, počnimo razmatranjem riječi „nasilje“. U današnjem kontekstu ona se neselektivno koristi za razbijen izlog, policajca koji povrijedi demonstranta, zapaljeni automobil ili pucnje ispaljene na nenaoružanu masu.

Nastavite čitati

list of 4 itemsend of list

Takva zbrka netačno izjednačava materijalnu štetu i napade na ljude, pobunu i njeno gušenje.

Brazilski nadbiskup Dom Helder Camara, zagovornik teologije oslobođenja, razlikovao je tri vrste nasilja: prvo, nasilje nepravde koja ugnjetava; drugo, nasilje pobune koju ono izaziva; i treće, nasilje represije.

Dodala bih još jedan oblik nasilja: nasilje nejednakosti, diskriminacije, društvenog poniženja i nesigurnog života. Društveni poredak može biti nasilan čak i kada naizgled vlada mir.

Francuska historija podsjeća nas koliko su često pobune, nepravde koje ih pokreću i represije koje na njih odgovaraju tijesno isprepletene.

Korijeni gnjeva

Zauzimanje Bastilje 14. jula 1789. godine, uoči izbijanja Francuske revolucije, jedan je od poznatih primjera. Bio je to čin oružane pobune revolucionara koji su odbacivali represivnu apsolutnu monarhiju i zatvor smatrali simbolom njenih zloupotreba.

Branioci tvrđave pucali su na napadače i ubili blizu stotinu ljudi. Nakon predaje, guverner Bastilje Bernard-René Jourdan de Launay je ubijen, a njegova glava nabijena na kolac i nošena ulicama.

U narednim sedmicama seljaci su počeli upadati na imanja aristokratije, pljačkati ih i paliti isprave o vlasništvu koje su bilježile feudalna prava. Ti dokumenti utjelovljavali su feudalnu dominaciju kojoj su seljaci bili podvrgnuti.

Tri godine poslije, 10. augusta 1792, revolucionari su upali u kraljevsku rezidenciju, palaču Tuileries, što je dovelo do smrti stotina švicarskih gardista. U septembru su, u atmosferi panike zbog prijetnje strane invazije, naoružane grupe pogubile više od 1.000 zatvorenika, među njima katoličke svećenike i osobe uhapšene zbog općih krivičnih djela.

Ti izljevi narodnog gnjeva imali su korijene u sistemskom nasilju ancien régimea: privilegijama po rođenju, feudalnom ugnjetavanju, poreznim nejednakostima, samovolji u primjeni sile i represiji. Narodno nasilje ne može se odvojiti od nasilja društvenog poretka zasnovanog na dominaciji.

Tokom 19. stoljeća iste pokretačke snage – strah i bijes prema onima na vlasti – nastavile su podsticati kolektivno nasilje. U februaru 1831. antiklerikalna masa opljačkala je nadbiskupsku palaču u Parizu i uništila njen namještaj, napadajući tako Crkvu povezanu sa svrgnutim monarhom.

Godine 1871, nakon francuskog poraza u Francusko-pruskom ratu, hiljade nezadovoljnih Parižana pobunile su se i uspostavile Parisku komunu. Uzeli su taoce pokušavajući uvjeriti vladu u Versaillesu da prestane granatirati grad. Ubistva talaca na kraju su uslijedila tokom „Krvave sedmice“, kada je vojska iz Versaillesa masakrirala hiljade Parižana.

Društveno nasilje, međutim, nije uvijek imalo spektakularni oblik ustanka i njegovog gušenja. Izražavalo se i kroz radničku mobilizaciju te napade na tvornice, mašine i predstavnike poslodavaca.

Dana 26. januara 1886. godine u Decazevilleu su inženjera Julesa Watrina, zamjenika direktora lokalnih rudnika, pretukli, bacili kroz prozor i ubili rudari ogorčeni lošim uvjetima rada. Po njegovom prezimenu nastao je neologizam „watrinade“ – ubistvo upravnika ili šefa.

U Armentièresu je 1903. tekstilni štrajk prerastao u pljačkanje prodavnica. U Limogesu su, tri godine kasnije, demonstranti nasilno otvorili kapije tvornica i uništili porculan u jednom pogonu. Opljačkane su dvije prodavnice oružja, a eksplozivna naprava aktivirana je ispred kuće jednog direktora.

Mobilizacija društva

Godine 1968. protest studenata za bolje uvjete studiranja pokrenuo je mobilizaciju cijelog društva, privukavši milione radnika koji su stupili u štrajk. Barikade u pariskoj Latinskoj četvrti pratile su prevrnuti ili zapaljeni automobili, bacanje kaldrme i upotreba molotovljevih koktela. U Nantesu je direktor kompanije Sud Aviation nekoliko dana držan zatočen u svojoj tvornici.

Tokom narednih godina proces deindustrijalizacije ponovno je doveo radnike u nesiguran položaj i potaknuo novi val radničkih protesta.

Godine 1979. radnici u čeličanama u Longwyju i Denainu, suočeni s masovnim otpuštanjima, učestvovali su u mobilizacijama nakon kojih su ostala razvaljena vrata i razbacani spisi u potprefekturi u Brieyu, zapaljena vozila i razbijeni izlozi.

Godine 2009, nakon objave zatvaranja fabrike Continental u Clairoixu, radnici su demolirali potprefekturu u Compiègneu. Godine 2015. u Air Franceu su tokom demonstracija protiv otpuštanja napadnuta dvojica rukovodilaca.

Tokom protesta 2016. protiv reformi zakona o radu, koje su poslodavcima olakšale otpuštanje radnika, razbijani su izlozi i napadana policijska vozila. Dvije godine kasnije demonstracije „žutih prsluka“, pokrenute ekonomskim nezadovoljstvom, dale su takvim akcijama dotad neviđenu vidljivost. U decembru 2018. Trijumfalna kapija je oskrnavljena, a prodavnice opljačkane. Ipak, taj pokret obilježile su i teške povrede koje su snage reda nanijele mnogim demonstrantima.

Mobilizacije poljoprivrednika i ribara također su dovele do spektakularnih oblika protesta, posebno usmjerenih na predstavnike države i javne institucije. Godine 1994. demonstracije ribara protiv krize u njihovom sektoru prerasle su u sukobe sa snagama reda i izazvale požar koji je uništio Parlament Bretanje. Godine 1999. poljoprivrednici su demolirali ured ministrice okoliša Dominique Voynet.

Ali ne pripada svako kolektivno nasilje organiziranim protestnim pokretima. Neki izbiju nakon tragičnih događaja, kada se kristaliziraju nagomilani bijes i društvene napetosti. Godine 2005, nakon smrti Zyeda Benne i Boune Traorea, protesti u radničkim pariskim naseljima rezultirali su paljenjem hiljada vozila i napadima na javne zgrade. Kao sumorni odjek toga, 18 godina kasnije, nakon smrti Nahela Merzouka, kojeg je policajac ubio u Nanterreu, predgrađu Pariza, napadnuti su automobili i prodavnice.

Politički jezik

Ova duga historija uči nas da narodno nasilje nije ni novo ni jednolično. Od paljenja arhiva feudalnih posjeda, preko sabotiranja tvorničke mašine i demoliranja policijske prefekture, do paljenja prodavnice, nasilni postupci mogu imati različite ciljeve. Ali materijalno uništavanje često predstavlja politički jezik usmjeren protiv simbola vlasti koja se smatra gluhom ili nepravednom.

Najspektakularnije postupke često izvodi manjina i oni sami po sebi ne mogu definirati mobilizacije koje su uglavnom mirne. Osim toga, postupci demonstranata ne bi smjeli prikriti nasilje koje prožima društvo.

Stoga, tvrditi da je nasilje danas iznenada izbilo u nekada mirnoj Francuskoj znači pogrešno razumjeti suštinski dio njene političke i društvene historije.

Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi vlastiti i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama