Zašto je Nehru uspio, dok su Tito i Naser propali

Putujući po Crnoj Gori, stajao sam u podnožju jedne od planina s pogledom na Jadransko more. Tamo sam upoznao starijeg čovjeka koji je decenijama radio na moru i provodio život kao mornar, ploveći obalama bivše Jugoslavije. Kad je saznao da sam iz Egipta, lice mu se ozarilo. Nasmiješio se, a zatim brzo rekao, kao da iz sjećanja priziva cijelo jedno razdoblje: “Tito… Nehru… Naser!”

Nije spomenuo samo tri imena; prizivao je cijelo doba, doba u kojem su ta imena simbolizirala novi globalni san, pokret koji je nastojao ponuditi novoneovisnim narodima treći put – Pokret nesvrstanih – ni Istok ni Zapad, već neovisnost, dostojanstvo i suverenitet. Za njega su te tri riječi bile sjećanje na vrijeme kada je vjerovao da su zemlje u razvoju sposobne kreirati vlastitu budućnost.

Dugo sam razmišljao o ovom čovjeku. Kako su imena te trojice vođa ostala živa u sjećanju starog mornara na jadranskoj obali? Šta je danas ostalo od projekata koje su zagovarali? Jesu li ta iskustva ostala onakva kako su ih njihovi kreatori zamišljali ili ih je historija odvela u drugom smjeru?

Pokušaj trećeg puta

Počeo sam se prisjećati jednog od najvažnijih političkih iskustava 20. stoljeća; iskustva Pokreta nesvrstanih, kojeg su predvodila trojica muškaraca koji su ostavili dubok trag u modernoj historiji: Jawaharlal Nehru u Indiji, Gamal Abdel Nasser u Egiptu i Josip Broz Tito u Jugoslaviji.

Ta trojica velikih vođa zemalja u razvoju u to vrijeme ispisivala su historiju, pokušavajući napraviti treći put – između Istoka i Zapada, udaljavajući se od oštre polarizacije koju je nametnuo hladni rat. Iz spoja njihovih vizija 1961. godine formiran je Pokret nesvrstanih, koji nije bio samo diplomatski skup, već civilizacijski projekt koji je želio dati zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike neovisnost u odlučivanju, dostojanstvo u položaju i prostor za izgradnju svoje budućnosti daleko od američke ili sovjetske hegemonije.

Ali paradoks je da njihove sudbine nisu završile isto. Jugoslovenski projekt završio je raspadom, a Nasserov je pretrpio težak udarac porazom 1967, dok je država koju je osnovao Nehru nastavila rasti sve dok nije postala jedna od glavnih svjetskih sila. Pa zašto je indijski projekt preživio, dok su egipatski i jugoslavenski eksperimenti posustali?

Na prvi pogled, odgovori mogu biti ekonomski, geografski ili ratni, ali u svojoj srži povezani su s nečim dubljim: političkom kulturom na kojoj se temeljilo svako iskustvo i prirodom države koju je uspostavio svaki vođa.

Sva trojica posjedovala su iznimnu harizmu, globalnu prisutnost i sposobnost obraćanja ljudima. Međutim, njihova intelektualna pozadina nije bila ista.

Aduti i mane trojice vođa

Tito je bio vojni vođa izrastao iz oružanog otpora protiv nacističke okupacije i izgradio je kohezivnu saveznu državu snagom jedne stranke, vojske i svoje harizmatične osobnosti.

Cijelog života uspio je upravljati nacionalnim i vjerskim proturječjima unutar Jugoslavije, ali nije uspio izgraditi institucije sposobne za upravljanje tim pluralizmom nakon njegove smrti. Čim je umro, počele su se pojavljivati stare pukotine, a zemlja je utonula u niz krvavih ratova koji su završili raspadom Jugoslavije na nekoliko država.

Gamal Abdel Nasser je izašao iz vojnog establišmenta, noseći veliki nacionalni projekt oslobođenja od kolonijalizma, postizanja socijalne pravde i izgradnje moderne države. Njegova postignuća u industriji, obrazovanju i nacionalnoj neovisnosti ne mogu se poreći, niti se može poreći njegov golem utjecaj na arapsku svijest.

Međutim, njegov je projekt ostao uveliko ovisan o centralizaciji države, ulozi vojnog establišmenta i individualnom vodstvu, istovremeno sužavajući političku sferu i slabeći višestranačke sisteme i neovisne institucije. Poraz 1967. godine otkrio je krhkost te strukture; vojni poraz nije bio samo gubitak teritorija, već šok za cijeli projekt, otkrivajući da država koja više ovisi o vođi nego o institucijama postaje ranjivija na kolaps kada se suoči sa svojim prvim velikim testom.

Međutim, Jawaharlal Nehru razlikovao se po svojoj intelektualnoj i političkoj pozadini. Nije bio vojni vođa, već mislilac, advokat i sljedbenik ustavnog pokreta koji je predvodio Mahatma Gandhi. Njegova se vizija temeljila na ideji da izgradnja nacije ne počinje vojskom, već ustavom, institucijama, obrazovanjem, kulturom i pluralizmom.

Iako je Indija u vrijeme svoje neovisnosti bila među najsiromašnijim, najraznolikijim i najsloženijim zemljama svijeta, Nehru je insistirao na uspostavljanju demokratije, održavanju slobodnih izbora, poštivanju mirnog prijenosa vlasti, osiguravanju neovisnosti sudstva i slobode medija te izgradnji univerziteta i naučnoistraživačkih centara. Iako se mnogi možda nisu slagali s nekim njegovim ekonomskim politikama, svi su saglasni da su institucije koje je osnovao opstale od njegove smrti i da su se nastavile razvijati tokom vremena.

U tome leži temeljna razlika između ta tri projekta. Tito je izgradio političko jedinstvo, ali nije uspio njegovati političku kulturu sposobnu zaštititi to jedinstvo nakon njegove smrti. Naser je izgradio snažnu državu, ali nije uspio transformirati tu moć u neovisne institucije sposobne za samoobnavljanje. Nehru je, s druge strane, izgradio institucije koje su prethodile pojedincima i uspostavio je pravila demokratske igre prije nego što je učvrstio utjecaj vođe.

Nacije se ne mjere isključivo postignućima svojih vođa tokom života, već i onim što ostaje nakon njihovog odlaska. Iz te perspektive, demokratija se ne pojavljuje samo kao mehanizam za izbor vladara, već kao sredstvo zaštite nacionalnog projekta od vezivanja za jednu osobu. Kada institucije postanu jače od pojedinaca, projekt dobiva sposobnost da izdrži, ispravi greške i obnovi svoje vodstvo. Nadalje, kulturna dimenzija bila je odlučujući faktor u različitim sudbinama tri velika projekta.

Nehru je bio načitan i kulturan čovjek koji je vjerovao u dijalog s različitim civilizacijama i da snaga Indije leži u njenoj raznolikosti, a ne u prisilnom ujedinjenju. Stoga nije pokušavao uobličiti društvo u jedan oblik, već je nastojao upravljati pluralizmom unutar ustavnog okvira.

U egipatskom i jugoslavenskom iskustvu sigurnosni i politički razlozi prevladali su nad kulturnim. Kada kultura izostane kao alat za izgradnju zajedničke svijesti, očuvanje jedinstva postaje više ovisno o državnoj vlasti nego o društvenom uvjerenju.

To ne znači da sama demokratija garantira uspjeh ili da je indijsko iskustvo oslobođeno kriza. Indija se suočavala i nastavlja se suočavati s izazovima poput siromaštva, vjerskih podjela i graničnih sukoba. Međutim, razlika leži u posjedovanju mirnih mehanizama za rješavanje tih kriza, dok su alati dostupni u drugim iskustvima bili manje efikasni u prevazilaženju kriza.

Indija je izašla iz iskustva nesvrstanosti i danas postala globalna ekonomska, tehnološka i naučna sila, dok je Jugoslavija ostala sjećanje u historijskim knjigama, a naseristički projekt pretvorio se u historijsko iskustvo iz kojeg se crpe neke ideje, a da njegovo političko stanje nije ostalo u izvornom obliku.

Pouka za budućnost

Pouka koju nam ova tri iskustva daju nije samo o prošlosti, već i o budućnosti. Nacionalni projekti ne opstaju samo na sloganima, harizmi ili privremenim pobjedama, već kada su izgrađeni na političkoj kulturi koja vjeruje u učešće, institucije sposobne za kontinuitet i demokratiju koja omogućuje obnovu vodstva i ispravljanje grešaka.

Možda je najvažnija poruka koju historija šalje našoj sadašnjosti, preko ovog drevnog mora u Crnoj Gori: izgradnja nacije počinje izgradnjom ljudskog bića, a izgradnja ljudskog bića počinje kulturom, a kultura cvjeta samo u prostoru slobode i institucija.

Stavovi izneseni u ovom članku ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.