Kako Rusija i Evropa kažnjavaju ruske disidente

Početkom augusta ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je novi zakon koji se odnosi na Ruse koji žive u inozemstvu i koji se protive njegovom režimu. Zakon ograničava pružanje konzularnih usluga ruskim državljanima koji su osuđeni u odsustvu u političkim slučajevima.

To znači da oni koji su osuđeni za niz krivičnih djela – uključujući kršenje “zakona o stranim agentima” ili “diskreditaciju” ruske vojske – neće moći obnoviti svoje ruske pasoše i dobiti druge bitne konzularne usluge. To bi moglo utjecati na hiljade ruskih građana. Pojedinaca i organizacija označenih kao “strani agenti” već ima više od 1.600 i taj broj nastavlja rasti.

Ovo se dešava u vrijeme kada evropske zemlje sve više otežavaju obnovu boravka i traženje azila ruskim državljanima koji su osudili invaziju na Ukrajinu i morali pobjeći iz svoje zemlje. Stoga su kažnjeni s obje strane zbog odluke da se suprotstave brutalnom ratu.

Znam kako je to.

U maju 2022. godine Rusija je pokrenula pravni postupak protiv mene i moje porodice. To je bio jedan od prvih poznatih slučajeva u kojima su ruske vlasti pokušale oduzeti državljanstvo nekoj osobi zbog njenih političkih uvjerenja i protivljenja ratu u Ukrajini.

Pobjegao sam iz zemlje u martu te godine nakon što sam uhapšen zbog protesta protiv rata. Nakon gotovo godinu dana postupka, konačna odluka o oduzimanju mog jedinog državljanstva praćena je pritvaranjem i zastrašivanjem članova moje porodice, kojima su data tri dana da napuste zemlju.

Bez državljanstva

Ostao sam bez državljanstva dok sam živio u egzilu u Njemačkoj, sa zabranom ulaska u Rusiju u narednih 50 godina.

Srećom, armenskog sam porijekla, tako da sam mogao podnijeti zahtjev za armensko državljanstvo. Trebalo je godinu dana da ga dobijem.

U to vrijeme još su postojali programi humanitarnih viza dostupni Rusima koji bježe od političkog progona. Ali čak su i ti programi imali značajna ograničenja. U mom slučaju, morao bih napustiti EU da bih podnio zahtjev, što nisam mogao učiniti bez važećeg pasoša.

Od tada, Rusija je sistematski proširila pravne mehanizme za kažnjavanje ljudi koji se protive režimu iz inozemstva. Novi zakon o državljanstvu je 2023. godine uveo odredbe koje omogućavaju vlastima da ukinu državljanstvo naturaliziranim građanima osuđenim za širok spektar “zločina”, uključujući prekršaje vezane za “diskreditaciju” ruskih oružanih snaga, ekstremizam i djela koja se smatraju prijetnjama nacionalnoj sigurnosti.

Kao rezultat toga, više od 4.500 ljudi izgubilo je rusko državljanstvo od oktobra 2023. godine – nešto što međunarodni mediji uglavnom nisu smatrali dovoljno vrijednim izvještavanja.

Novi zakon uvodi novi mehanizam kojim se ruski disidenti de facto čine apatridima. Oni koji su meta i dalje će biti ruski državljani na papiru, dok će efektivno biti lišeni zaštite i usluga koje bi državljanstvo trebalo pružiti. Budući da im državljanstvo nije formalno oduzeto, to znači da ti ljudi neće moći koristiti zaštitu koju predviđa Konvencija o smanjenju broja slučajeva apatridije iz 1961. godine.

Ovo nije prvi put da se Rusi suočavaju s masovnim gubitkom prava na državljanstvo. Početkom Boljševičke revolucije 1917. godine stotine hiljada Rusa pobjegle su iz zemlje, a mnogima od njih novoosnovana sovjetska država oduzela je državljanstvo. Kao odgovor na ruski izbjeglički val Liga naroda je 1922. godine uvela takozvani Nansen pasoš kao putnu ispravu za ljude kojima ga je njihova država odbila.

Sistem Nansen pasoša ukinut je 1942. godine. Danas, umjesto izgradnje novih mehanizama kako bi se osobama bez državljanstva dao siguran pravni status, vlade širom svijeta im sve više otežavaju.

Za Ruse je sve teže ostati u Evropi. U Njemačkoj, jednoj od glavnih destinacija za bijeg ruskih disidenata, putevi do humanitarne vize sada su izuzetno ograničeni. Morate biti istaknuti aktivista ili neko čije se postojanje smatra politički korisnim evropskim vladama da biste dobili značajnu zaštitu. Još gore, Njemačka vlada je počela deportirati ruske vojne dezertere u treće zemlje, usprkos rizicima s kojima se vjerovatno suočavaju ako se vrate u Rusiju. Neki od protjeranih završe u zatvoru, drugi na frontu.

U Finskoj je od invazije na Ukrajinu deportirano više od 1.000 Rusa, a odbijeno više od 1.100 zahtjeva za azil. U baltičkim državama postoje sve veća ograničenja za ruske građane, uključujući nedavnu zabranu kupovine nekretnina u Estoniji.

Rusi nemaju mnogo drugih opcija, osim Evrope. Američka vlada je u decembru prošle godine stavila neodređeno zadržavanje zahtjeva za azil i deportirala stotine ruskih tražitelja azila. U Centralnoj Aziji vlade deportiraju Ruse na zahtjev Moskve. Azijske zemlje, poput Vijetnama i Tajlanda, održavale su relativno otvorenu politiku ulaska, ali ne nude politički azil.

Razumijem zašto su vlade sumnjičave prema ruskoj državi i zašto žele spriječiti izbjegavanje sankcija, špijunažu i druge prijetnje. Ali tretiranje samog državljanstva kao zamjene za političku lojalnost stvara situaciju u kojoj se ljudi, koji se protive autoritarnoj vladi, kažnjavaju zbog bijega od nje na mjesta gdje bi trebali moći pronaći sigurnost.

Problem postaje još hitniji jer strah od novog vala mobilizacije ponovno tjera Ruse da razmotre napuštanje zemlje. Trenutno ne postoji siguran i zagarantiran put za ruske muškarce koji odbijaju služiti vojsku i žele tražiti azil u inozemstvu.

Beskrajni rat

U međuvremenu, čini se da Putin priprema rusko stanovništvo za beskrajni rat. Prošlog mjeseca je tvrdio da mu građani koje susreće govore: “Ako se specijalna vojna operacija [rat] završi, šta bismo mi mogli učiniti?”

Rusija je godinama reorganizirala svoj politički sistem, ekonomiju i društvo oko rata do te mjere da njen lider sada sugerira da ljudi ne mogu zamisliti život bez njega.

Rusi koji aktivno zamišljaju i rade na miru su oni koji su napravili opasan izbor napuštanja zemlje. Umjesto da ih za to kažnjavaju vlade koje tvrde da su protiv Putinovog režima, trebale bi im dati pravo da traže azil ili drugi pravni status kako bi mogli sigurno raditi na mirnoj budućnosti Rusije.

Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.