Napadi na Iran nisu postigli ništa, samo su izazvali kontroverze

Nakon što je pokrenuo direktne napade na iranska nuklearna postrojenja, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump brzo je proglasio pobjedu. Njegova administracija tvrdila je da je „svijet daleko sigurniji“ nakon što je „kampanja bombardovanja uklonila iransku sposobnost stvaranja nuklearnog oružja“.

No, nakon napada, puno se raspravljalo o tome u kojoj je mjeri iranski nuklearni program zapravo unazađen. Kao što je istakao Rafael Grossi, šef Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), krateri malo otkrivaju o tome šta je preživjelo duboko ispod slojeva betona. Trumpova administracija je priznala da barem jedno mjesto nije bilo meta bombi za uništavanje bunkera jer je bilo previše duboko pod zemljom. Sudbina iranskih centrifuga i zaliha 60 posto obogaćenog uranija ostaje nepoznata.

Iako je obim štete koju je iranski nuklearni program pretrpio ostao nejasan, režim neširenja nuklearnog oružja koji ga je godinama održavao transparentnim, ostao je u rasulu.

Umjesto da suzbije širenje nuklearnog oružja, ova kratkovidna vojna akcija može pojačati nuklearnu prijetnju koju je nastojala obuzdati, čineći ne samo Bliski istok nego i cijeli svijet daleko opasnijim mjestom.

Dobro nadzirani nuklearni program

Do napada koji se dogodio nedavno, iranski nuklearni program ostao je uglavnom miroljubiv.

Pokrenut je 1950-ih uz pomoć američke inicijative Atomi za mir. Tokom sljedećih decenija proširio se na brojna nuklearna postrojenja.

Među njima je reaktor Arak s teškom vodom, koji je sada van funkcije; teheranski istraživački reaktor, instalacija izgrađena uz američku pomoć 1967. i korištena za proizvodnju medicinskih izotopa; kompleks za pretvaranje uranija i proizvodnju goriva u Isfahanu; nuklearno postrojenje Natanz, glavna lokacija za obogaćivanje u državi; podzemno postrojenje Fordow blizu Qoma; i nuklearno postrojenje Bushehr, koje se oslanja na rusko gorivo i jedino je koje je trenutno u funkciji u Iranu.

Osim toga, Iran gradi dvije nuklearne instalacije – projekte elektrana Darkhovin i Sirik, ali one su u ranoj fazi.

Svi aspekti iranskog nuklearnog programa bili su pod pažljivim nadzorom IAEA-e decenijama. Ta država je postala potpisnica Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) 1968. godine, zakonski se obavezujući da će se odreći potrage za nuklearnim oružjem i staviti sve nuklearne materijale pod zaštitne mjere IAEA-e.

Iran je 1974. potpisao Sveobuhvatni sporazum o zaštitnim mjerama i proglasio 18 nuklearnih postrojenja i devet lokacija izvan postrojenja (LOF) gdje je korišten nuklearni materijal. To su bila postrojenja za obogaćivanje, istraživački reaktori, postrojenja za pretvaranje i proizvodnju goriva, laboratorije i bolnice koje koriste radioizotope.

Ponekad, posebno nakon što su 2002. godine otkrivene do tada tajne lokacije, IAEA je provodila više intruzivnih mjera provjere i vršila pritisak na Iran da provede Dopunski protokol, sporazum o proširenim inspekcijama. Iran je to dobrovoljno učinio od 2003. do 2006. godine.

Iran je 2015. potpisao Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja (JCPOA) sa SAD-om, Velikom Britanijom, Kinom, Rusijom, Francuskom i Njemačkom. Prihvatio je stroge gornje granice obogaćivanja uranija i pristao je smanjiti svoje zalihe uranija za 97 posto u zamjenu za ukidanje sankcija.

IAEA-i je odobren još veći pristup iranskom programu nego prije i bilo joj je dopušteno postaviti kamere i daljinske senzore na nuklearnim lokacijama, što je omogućilo praćenje u stvarnom vremenu. Taj proširen pristup obuhvatao je sve glavne lokacije iranskog nuklearnog programa, uključujući Natanz, Fordow i Isfahan, tri postrojenja koja je nedavno napao SAD. JCPOA se pokazao veoma efikasnim dok je bio na snazi.

Potkopavanje nuklearne diplomatije

Trump se 2018. godine, tokom svog prvog predsjedničkog mandata, odlučio povući iz nuklearnog sporazuma, tvrdeći da je prema njegovim odredbama Iran „dobio previše u zamjenu za premalo“. Uprkos ponovljenim molbama evropskih saveznika da se sporazum sačuva, SAD je ponovo uveo sankcije i pokrenuo kampanju „maksimalnog pritiska“ kako bi kaznio iransku ekonomiju.

Posljedice Trumpovog povlačenja pokazale su se brzo. Oslobođen pogodbi sporazuma, Iran je počeo smanjivati svoju usklađenost sa sporazumom. U 2020. godini, nakon što je u Trumpovom zračnom napadu ubijen iranski general Qassem Soleimani, Teheran je objavio da više neće biti vezan ni za kakva operativna ograničenja u nuklearnom sporazumu.

Kao što se moglo i pretpostaviti, Trumpovi postupci su učinili bilo kakve nove pregovore s Iranom težim. Američki zvaničnici u drugoj Trumpovoj administraciji pokušali su ponovo otvoriti pregovore s Iranom i održali su nekoliko krugova indirektnih razgovora.

Iranski čelnici su zahtijevali garancije da novi sporazum neće biti potkopan ili sankcije ponovo unilateralno nametnute, a u odgovoru je Washington pokazao malo fleksibilnosti, umjesto toga postavljajući još strože zahtjeve.

Iz perspektive Irana, ono što je predloženo bio je manje povoljan dogovor od JCPOA, i to iz zemlje čija su se obećanja pokazala nepouzdanim.

Američko-izaelski napadi su gotovo ubili nastojanja da se ožive pregovori. Nekoliko sati nakon napada, Iran je otkazao još jedan krug pregovora sa SAD-om u Omanu i naredio je pregovaračima da se vrate kući.

U danima nakon bombardovanja, iranski parlament je počeo pripremati zakonski okvir da napusti NPT. Ako Iran nastavi tim kursom, povlačenje bi moglo uništiti sporazum koji je okosnica globalne kontrole oružja.

Zahvaljujući NPT-u, pola stoljeća je nuklearnu bombu imala samo šačica država. Ako bi Iran sada odustao, to bi označilo najznačajnije kršenje ugovora od 2003. godine, kada je Sjeverna Koreja odustala od NPT-a i testirala nuklearno oružje četiri godine kasnije.

Izvan NPT-a, Iran više ne bi bio vezan nikakvim ograničenjima ili inspekcijama i ne bi obavještavao svijet o svojim aktivnostima. Netransparentni iranski nuklearni program vjerovatno bi potaknuo druge regionalne sile da učine isto, uništavajući decenije suzdržanosti.

Nije zamišljeno da napuštanje NPT-a bude lako. To zahtijeva slanje obavijesti tri mjeseca ranije, javno obrazloženje, nastavak odgovornosti za prošle prekršaje i predaju ili stalnu zaštitu sve uvezene nuklearne tehnologije. To su koraci koji bi depozitarima ugovora i Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda mogli koristiti da vrate pritisak na bilo kojeg potencijalnog odlazećeg potpisnika da se vrati za sto, pod pretpostavkom da on i dalje vidi neku vrijednost u ostanku za stolom.

Diplomatija je i dalje jedini način

Iako Iran još nije objavio da napušta NPT, njegov parlament je usvojio zakon kojim se obustavlja sva saradnja s IAEA-om. To je jasan znak da su izgledi za nastavak pristupanja Irana multilateralnoj diplomatiji slabi.

Bombardovanjem objekata pod aktivnom zaštitom IAEA-e, SAD je u stvari poručio svakoj nenuklearnoj državi da saradnja donosi slabu sigurnost.

Napadi su postavili opasan presedan: zemlja koja je otvorila svoje lokacije za inspektore i ostala u pregovaračkom okviru ipak se suočila s vojnom silom. Ako države zaključe da ih pridržavanje NPT-a i omogućavanje inspekcija neće zaštititi od napada ili prisile, one mogu odlučiti da je razvoj nuklearnog odvraćanja jedina pouzdana sigurnosna garancija. Na kraju krajeva, ne vidimo da SAD razmišlja o napadima na sjevernokorejska nuklearna postrojenja nakon što je ta država jasno dala do znanja da ima nuklearno oružje.

Kakvo god privremeno unazađivanje da je ova loše osmišljena demonstracija sile trebala postići, sada rizikuje strateško napuštanje režima koji se pridržavao neširenja i narušavanje regionalne sigurnosti.

SAD još ima šansu da zaustavi utrku u nuklearnom naoružanju koja bi mogla izbiti na Bliskom istoku i u ostatku svijeta. Da bi to postigao, mora pojačati diplomatiju i suočiti se sa dubokim nepovjerenjem koje je direktno kreirao.

Dogovor je ključan, ali da bi ga sklopila, američka diplomatija se mora vratiti realizmu u pregovorima. Washington se treba odreći maksimalističkog zahtjeva „nultog obogaćivanja“.

Stručnjaci za kontrolu naoružanja su istakli da je insistiranje na tome da Iran nema sposobnost obogaćivanja nepotrebno za neširenje nuklearnog oružja i također nerealno. JCPOA je već dokazao da strogo ograničeni program obogaćivanja u kombinaciji s rigoroznim praćenjem može efikasno blokirati iranske puteve do bombe. SAD mora signalizirati da je spreman prihvatiti takav dogovor u zamjenu za sigurnosne garancije i ukidanje sankcija.

Teheran je pokazao spremnost da isporuči svoje zalihe visoko obogaćenog uranija i ograniči nivoe obogaćivanja ako mu se ponudi pošten dogovor, iako odbija potpuno odustati od svog prava na obogaćivanje.

U konačnici, diplomatija i trajni međunarodni angažman i dalje su najefikasniji alati za upravljanje rizicima širenja nuklearnog oružja, a ne rizične jednostrane akcije. Napadi su bili ozbiljna strateška greška. Popravljanje štete zahtijevat će jednako dramatičnu ponudu napornog rada diplomatije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.