Šta izraelski napad na Iran znači za budućnost ratovanja

U praskozorje 13. juna Izrael je pokrenuo napad „iz predostrožnosti“ na Iran. Eksplozije su potresle različite dijelove države. Među metama su bila i nuklearna postrojenja u Natanzu i Fordowu, vojne baze, istraživačke laboratorije i rezidencije visokih vojnih zvaničnika. Do kraja operacije, Izrael je ubio najmanje 974 osobe, dok su iranski raketni napadi u znak odmazde usmrtili 28 osoba u Izraelu.

Izrael je opisao svoje postupke kao samoodbranu u iščekivanju napada, tvrdeći da je Iran na nekoliko sedmica od proizvodnje funkcionalnog nuklearnog oružja. Međutim, obavještajne procjene, uključujući i procjene izraelskog saveznika Sjedinjenih Američkih Država te izvještaji Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), nisu pokazali dokaze da Teheran nastoji proizvesti nuklearno oružje. U isto vrijeme, iranske diplomate su bile u pregovorima s američkim kolegama o mogućem novom nuklearnom sporazumu.

No, izvan vojne i geopolitičke analize, nameće se ozbiljno etičko pitanje: je li moralno opravdano pokrenuti tako razoran napad, ne na osnovu onoga što je neka država učinila, nego na osnovu onoga što bi mogla učiniti u budućnosti? Kakav presedan to postavlja za ostatak svijeta? I ko ima pravo da odluči kada je strah dovoljan da opravda rat?

Opasno moralno kockanje

Etičari i međunarodni advokati povlače granicu između rata iz predostrožnosti i preventivnog rata. Napad iz predostrožnosti predstavlja odgovor na neposrednu prijetnju – trenutni napad. Preventivni rat je napad protiv moguće buduće prijetnje.

Samo prvi ispunjava moralne kriterije ukorijenjene u filozofskim djelima mislilaca poput Augustina i Akvinskog, te potvrđene modernim teoretičarima poput Michaela Walzera – odražavajući takozvanu formulu Caroline, koja dopušta silu iz predostrožnosti samo kada je prijetnja „trenutna, ogromna i ne ostavlja nikakav izbor sredstava niti trenutak za razmatranje“.

Izraelski napad, međutim, pada na ovom testu. Iran nije bio nekoliko sedmica od upotpunjavanja nuklearne sposobnosti. Diplomatiju kao način nisu iscrpili. A rizik od razaranja – uključujući radioaktivno zagađenje iz dvorana s centrifugama – daleko je nadilazio vojnu nužnost.

Zakon odražava moralna ograničenja. Član 2(4) Povelje Ujedinjenih naroda zabranjuje upotrebu sile, s jedinom iznimkom u Članu 51, koji dopušta samoodbranu nakon oružanog napada. Izraelsko pozivanje na anticipativnu samoodbranu oslanja se na osporavani pravni običaj, a ne na prihvaćeni zakon. UN-ovi stručnjaci nazvali su izraelski napad „očiglednim činom agresije“, koji krši jus cogens norme.

Takve skupe iznimke rizikuju razbijanje međunarodnog pravnog poretka. Ako jedna država može uvjerljivo tvrditi predostrožnost, i druge će to činiti – od Kine koja reaguje na patrole blizu Tajvana, do Pakistana koji reaguje na percipirani indijski stav – potkopavajući globalnu stabilnost.

Oni koji staju u odbranu Izraela odgovaraju da egzistencijalne prijetnje opravdavaju drastične postupke. Iranski čelnici imaju historiju neprijateljske retorike prema Izraelu i dosljedno podržavaju naoružane grupe poput Hezbollaha i Hamasa. Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je tvrdila da, kada je opstanak države ugrožen, međunarodno pravo ima poteškoća u pružanju jasnih, praktičnih odgovora.

Historijski ožiljci su stvarni, ali filozofi upozoravaju da riječi, koliko god mrzilačke bile, nisu isto što i sam čin. Retorika se razlikuje od djelovanja. Ako bi govor sam po sebi opravdao rat, svaka nacija bi mogla voditi rat iz predostrožnosti na osnovu mrzilačke retorike. Rizikujemo ulazak u globalno „prirodno stanje“, gdje svaki trenutak napetosti postaje razlog za rat.

Tehnologija nanovo piše pravila

Tehnologija pojačava pritisak na moralni oprez. Dronovi i avioni F-35 korišteni u operaciji Rising Lion paralizovali su iransku odbranu u roku nekoliko minuta. Države su nekada mogle računati na vrijeme za raspravu, uvjeravanje i dokumentovanje. Hipersonične rakete i dronovi vođeni vještačkom inteligencijom urušili su taj vremenski prozor – postavljajući jasnu dilemu: djeluj brzo ili gubiš šansu.

Ovi sistemi ne samo da skraćuju vrijeme donošenja odluka – nego i brišu tradicionalnu granicu između ratnog i mirnodopskog stanja. Kako nadzor dronovima i autonomni sistemi postaju sastavni dio svakodnevne geopolitike, rizikujemo da rat postane zadato stanje, a mir izuzetak.

Počinjemo živjeti ne u svijetu privremene krize, nego u onome što filozof Giorgio Agamben naziva trajnim stanjem izuzetka – stanjem u kojem vanredna situacija opravdava obustavu normi ne povremeno nego stalno.

U takvom svijetu sama ideja da države moraju javno opravdati činove nasilja počinje slabiti. Taktička prednost, nazvana „relativnom superiornošću“, koristi ovaj sažeti vremenski okvir –  ali ide naprijed uz visoku cijenu.

U eri u kojoj povjerljive obavještajne informacije izazivaju gotovo trenutnu reakciju, etička preispitivanja gube na značaju. Buduće doktrine „prvog poteza“ nagrađivat će brzinu umjesto zakona i iznenađenje umjesto proporcionalnosti. Ako izgubimo razliku između mira i rata, rizikujemo da izgubimo princip da nasilje mora uvijek biti opravdano – a ne podrazumijevano.

Put nazad ka suzdržanosti

Bez hitne korekcije kursa svijet rizikuje usvajanje nove norme: rat prije razuma, strah prije činjenica. Povelja UN-a zavisi od međusobnog povjerenja da upotreba sile ostaje izuzetak. Svaki napad koji gledamo na televiziji krnji to povjerenje, vodeći ka utrkama u naoružanju i refleksivnim napadima. Da bismo spriječili ovaj lanac sukoba vođenih strahom, neophodno je poduzeti nekoliko koraka.

Mora postojati transparentna potvrda. Tvrdnje o „neposrednoj prijetnji“ moraju procijeniti nepristrane institucije – poput IAEA-e ili nezavisnih istražnih komisija – a ne biti skrivane u tajnim dosjeima.

Diplomatija mora imati prioritet: pregovori, tajni kanali, sabotaže, sankcije – sve mora biti sasvim iscrpljeno prije napada. Ne opcionalno, ne retroaktivno.

Mora postojati javna procjena rizika za civile. Stručnjaci za okolinu i zdravlje moraju se uključiti prije nego što vojni planeri povuku okidač.

Mediji, akademija i javnost moraju insistirati da se poštuju pragovi – i moraju pozivati vlade na odgovornost.

Rat iz predostrožnosti, u rijetkim slučajevima, može biti moralno opravdan – kada naprimjer, imate rakete spremne za lansiranje, flote koje prelaze crvene linije. No, taj prag je namjerno postavljen visoko. Izraelski napad na Iran nije bio preventivan, već je pokrenut ne protiv napada koji se odvijao, nego protiv straha od mogućnosti. Institucionaliziranje tog straha kao osnove za rat poziv je na stalni sukob.

Ako ostavimo oprez po strani zbog straha, napuštamo zajedničke moralne i pravne granice koje drže čovječanstvo na okupu. Tradicija pravednog rata zahtijeva da one koji nam mogu nanijeti štetu nikada ne gledamo samo kao prijetnje – nego kao ljudska bića od kojih je svako dostojno pažljive procjene.

Rat između Irana i Izraela više je od vojne drame. To je test: hoće li svijet i dalje zadržati granicu između opravdane samoodbrane i neobuzdane agresije? Ako je odgovor ne, onda strah neće samo ubijati vojnike. Ubit će i krhku nadu da nas suzdržanost može održati na životu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.