Šta je nama genocid u Srebrenici

Kad je prije četiri godine, u drugoj polovini jula, na osnovu svojih ovlasti kao Visoki predstavnik međunarodne zajednice, Valentin Inzko nametnuo izmjene kaznenog zakona i kao krivično djelo definirao negiranje genocida u Srebrenici, malo tko je pretpostavljao da ta zakonodavna promjena neće bitno utjecati na javni diskurs – niti u Bosni i Hercegovini, niti u regiji.

U Hrvatskoj nikad nije bilo ozbiljne javne dileme o tome što se dogodilo nakon što je Mladićeva soldateska okupirala područje Srebrenice, koje je trebalo biti zona pod zaštitom UN-a. Odmah je svima bilo jasno da se dogodio nečuveni zločin, a razmjeri zločina postali su jasni i razvidni tek kad se moglo početi koliko toliko istraživati što se dogodilo u tim strašnim danima nakon okupacije Srebrenice.

Obrazac je bio poznat još od 1991. godine, nakon okupacije Vukovara, masovnih egzekucija i nakon toga stvaranja masovnih grobnica, prikrivanja zločina, premještanja tijela ubijenih i stvaranja sekundarnih i tercijarnih grobnica. Međutim, „industrijalizacija” zločina, što jest jedna od osobina genocida, u Srebrenici je dosegla nevjerojatne razmjere.

Promjena paradigme ratovanja

Atlantski saveznici su uz pomoć satelitskih snimaka počeli naslućivati razmjere zločina Mladićeve i Karadžićeve soldateske, a ono što je bilo najgore u cijeloj situaciji, bilo je to da se po obrascu Srebrenice pripremala repriza u Zapadnoj Bosni. Na sreću, odnosi Bošnjaka i Hrvata, koji su tokom 1992. i 1993. prolazili svoju najgoru povijesnu fazu, kad je kasnijim sudskim presudama nedvojbeno utvrđeno da su tadašnje hrvatske vlasti sudjelovale u zločinačkom poduhvatu u BiH, u agresiji na susjednu državu, svoje su odnose riješili Vašingtonskim sporazumom 1994. godine, a nakon toga je stvoreno i savezništvo, Splitskim sporazumom, koje je omogućilo združenu vojnu operaciju.

Srebrenica je značila preokret, promjenu paradigme ratovanja. Do tada je vojska bosanskih Srba, logistički i financijski podržana od strane Vojske Jugoslavije i režima Slobodana Miloševića, „uspješno ratovala” uglavnom protiv civilnog stanovništva i dominirala je na frontu. Stvaranjem savezništva Armije BiH, HVO-a i Hrvatske vojske, ta je paradigma promijenjena, a protiv organiziranih jedinica i suvislih vojnih operacija, kojekakvi Mladići nisu imali odgovor.

Nije čudno da u Hrvatskoj najviše razumijevanja za žrtve Srebrenice imaju u Vukovaru i da se već godinama trči simbolični ultramaraton od Vukovara do Srebrenice. Naravno, u Hrvatskoj je svjesnosti o genocidu u Srebrenici znatno doprinijela bošnjačka nacionalna zajednica, koja redovito obilježava tragediju, koja se borila za priznanje statusa genocida. Iako je u nekim razdobljima ta zajednica iznutra bila politički podijeljena, kad je riječ o svijesti o genocidu u Srebrenici – zajednica je djelovala jedinstveno.

Inzkova uloga

Također, nije ni čudno da je upravo Valentin Inzko svoj mandat u BiH završio ozakonjenjem zabrane negiranja srebreničkog genocida. Inzka su često doživljavali tek kao dobrog austrijskog diplomata, a diplomatske vještine i uvjerenje da se pregovorima, a bez nametanja zakonskih rješenja, može doprinijeti integraciji bosanskohercegovačkog društva i države, obilježilo je njegov mandat.

Međutim, Inzko je čovjek s „dva šešira” – dok je u Sarajevu sjedio kao austrijski diplomat u međunarodnoj službi, u Austriji je bio vođa slovenske manjinske zajednice, koji je postigao najveći proboj u ostvarivanju prava Koruških Slovenaca, što su bila zapisana još u Austrijskom državnom ugovoru iz 1955. Međutim, tek su tektonske promjene u Europi krajem osamdesetih i početkom devedesetih, nakon razdoblja desničarske vladavine u Koruškoj, vremena Koruškog Heimatdiensta i socijalne isključenosti Koruških Slovenaca, nakon što je Slovenija kao samostalna država priznala austrijske državne granice i odustala od rasprava o nelegitimnosti plebiscita iz 1920. kojim je Koruška pripala Austriji, počela promjena odnosa Austrije prema slovenskoj manjini. Otvaranjem istočnog tržišta, prije svega onog u bivšoj Jugoslaviji, poznavanje jezika je za Koruške Slovence postala velika „komparativna prednost”. Uostalom, i Inzko je upravo zato napredovao u diplomatskoj karijeri, jer je bio sjajan diplomatski operativac za kojeg nije bilo „jezičnih barijera”. Legendarni buzdovan iz Laktaša jednom je ovog pravnika i diplomata označio kao fašističkog sina, a otac Valentina Inzka, njegov imenjak Zdravko Inzko, bio je slovenski kulturni aktivist u Koruškoj, osoba koja je veći dio života provela pod opresijom tadašnjih vlasti.

Valentin Inzko je kao vođa slovenske manjine ogroman iskorak u ostvarivanju prava manjinske zajednice postigao upravo oslanjajući se na Ustav i na Austrijski državni ugovor, i priznanje prava slovenske jezične manjine ostvario je uz pomoć ustavne presude. I u BiH se nadao ustavnom kompromisu, a kad je vidio da mu je mandat prošao, a da tog kompromisa nema, odlučio je nametnuti jedno zakonsko rješenje, za koje je smatrao da je ključno.

Lakonsko prepuštanje Srebrenice

I doista, kad danas promatramo što se događalo u BiH od Daytona do danas, lako je vidjeti da je jedna od ključnih dejtonskih grešaka činjenica da je Srebrenica lakonski prepuštena u onih 49 posto teritorija BiH, koji je pod većinskom vlašću srpske zajednice. Posljedice toga su katastrofalne, a ključna posljedica je opstrukcija povratka bošnjačkog stanovništva.

Ipak, još 2010. godine bilo je nade za normalizaciju, prije svega zbog činjenice da je administracija predsjednika Borisa Tadića u Srbiji kroz parlamentarnu proceduru „provukla” Rezoluciju o zločinima u Srebrenici 1995. godine, u kojoj se, doduše, genocid priznaje samo posredno, ne izrijekom, nego pozivanjem na međunarodne presude i dokumente međunarodne zajednice, u kojima je jasno definiran genocid.

Velik iskorak, koji nije nepovezan s Inzkovom promjenom kaznenoga zakonodavstva, dogodio se prošle godine, u maju, kad je Generalna skupština UN-a usvojila rezoluciju kojom je 11. jul službeno postao Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Neke od europskih država i ranije su obilježavale dan genocida u Srebrenici, ali nakon što je Međunarodni dan sjećanja postao dijelom stečevine Ujedinjenih naroda, i značenje tog obilježavanja je postalo veće.

Retrogradni procesi

Nažalost, retrogradni procesi koji se odvijaju u Srbiji i povezani su s režimom Aleksandra Vučića, od onog njegovog sramotnog performansa na dvadesetoj godišnjici genocida, otkad njegov režim broji godišnjice lažnog atentata na njega u Potočarima, pa do nacionalističkih scena što ih je izvodio u maju lani u Ujedinjenim narodima, nisu jedini.

Među one koji relativiziraju ili negiraju genocid u Srebrenici upisao se i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a to što je Milanović izvodio, vezano uz srebrenički genocid, objašnjava mnogo toga o tome tko i zašto odbacuje pravorijek međunarodnih sudišta o ovom genocidu. Povod za Milanovićevo negiranje genocida bila je odluka Visokog predstavnika Inzka, ali njegovi povijesno-revizionistički ispadi zaoštrili su se nakon Putinove opće invazije na Ukrajinu, kad je Milanović posve otvoreno počeo razlagati svoj proputinovski narativ.

Tvrdnje o tome kako u Srebrenici nije bilo genocida, prema međunarodnom pravu, nego da se radi o uroti „političkog Sarajeva” i neukosti lokalnih srebreničkih civilno-društvenih aktivista, Milanović je nesputano počeo iznositi onda kad je počeo relativizirati značenje Putinove agresije na Ukrajinu i valjanost međunarodnog mirovnog poretka uspostavljenog u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a sve u korist totalitarnog režima Vladimira Putina.

Milanović u vrhu liste negatora

Odnos prema ratu u Ukrajini na neki je način razdjelnica i kad je u pitanju odnos prema genocidu u Srebrenici. Naime, oni kojima je svejedno što Putin ruši europski mirovni poredak, u isti glas tvrde da u Srebrenici možda jest bilo zločina, ali da taj zločin nije genocid. Agilnost u negiranju genocida tokom 2023. godine Milanovića je dovela na šesto mjesto liste negatora genocida u toj godini, iza vodećeg, Milanovićeva prijatelja Dodika, ali ispred „asova” autoritarne vladavine, poput Vučića i njegove sljedbe.

Europska unija morala bi slijediti logiku koja je vodila Valentina Inzka i odnos prema genocidu u Srebrenici, koji se tiče cijele Europe i njenih zajedničkih vrijednosti, učiniti formalnim dijelom svoga acquisa, svoje pravne stečevine, koja je određena i presudom Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) i drugih međunarodnih tribunala, poput Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije  (ICTY), čime bi odnos prema genocidu u Srebrenici postao i kriterij usvajanja acquisa i mjerilo za buduće članstvo u Uniji.

I zemljama poput Hrvatske tada bi bilo lakše suprotstaviti se domaćim proruskim povijesnim revizionistima, jer bi bilo posve jasno da su stvari kakve radi Milanović izravno uperene i protiv zajedničkih europskih vrijednosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.