Duboka promjena u američkoj svijesti: Izostao pristanak na rat s Iranom
Amerikanci su svjesni nesigurnosti s kojom se suočavaju kod kuće, ali su i sve svjesniji utjecaja američkog imperijalnog avanturizma u inozemstvu – već 20 mjeseci gledaju genocid uživo koji sponzoriše SAD.

Kad su američki borbeni avioni prešli u iranski zračni prostor i ispustili 14 teških bombi, bio je to napad koji nije bio odgovor na provokaciju, nego je došao odmah nakon ilegalne izraelske agresije koja je oduzela živote 600 Iranca. To je bio povratak nečemu poznatom i dobro uvježbanom: imperija koja bombarduje nedužne širom orijentalističke apstrakcije zvane „Bliski istok“.
Te noći, američki predsjednik Donald Trump, okružen svojim potpredsjednikom, ministrom odbrane i državnim sekretarom rekao je svijetu: „Iran, nasilnik Bliskog istoka, sada mora sklopiti mir“.
Nastavite čitati
list of 4 itemsBloomberg: Četverostruko povećanje potražnje sistema Patriot
Majka svih bombi i očevi savremenog rata
Pentagon: Iranski nuklearni program unazađen jednu do dvije godine
Ima nešto jezivo u tome kako se bombe imenuju jezikom diplomatije, a razaranje zaodijeva u prave stabilnosti. Nazvati to mirom nije samo pogrešno u pogledu samog naziva; to je kriminalno iskrivljavanje činjenica. No, šta je mir u ovom svijetu, ako ne potčinjavanje Zapadu? Šta je diplomatija, ako ne insistiranje da napadnuti mole svoje napadače?
U 12 dana, koliko je trajao ilegalni izraelski napad na Iran, slike iranske djece izvučene iz ruševina nisu dospjele na naslovnice zapadnjačkih medija. Na njihovom mjestu bili su dugački članci o Izraelcima koji su se krili u utvrđenim bunkerima. Zapadnjački mediji, vješti u jeziku brisanja, prenose samo one priče o žrtvama koje služe ratnom narativu.
Sve osim priznanja izraelskog nasilja
To nije tako samo kada je riječ o izvještavanju o Iranu. Već 20 mjeseci narod Gaze izgladnjuju i spaljuju. Prema zvaničnim brojkama, više od 55.000 života je oduzeto; prema realističnim procjenama taj broj iznosi više stotina hiljada. Svaka bolnica u Gazi je bombardovana. Većina škola je napadnuta i razorena.
Vodeće grupe za ljudska prava kao što su Amnesty International i Human Rights Watch već su izjavile da Izrael čini genocid, ipak, većina zapadnjačkih medija ne želi izustiti tu riječ i daje razrađena pojašnjenja kada se neko usudi izreći je uživo na televiziji. Prezenteri i urednici će učiniti sve osim priznati beskrajno izraelsko nasilje dok se ono dešava.
Uprkos detaljnim dokazima o ratnim zločinima, izraelska vojska se nije suočila ni s kakvom medijskom cenzurom, kritikom ili provjerom. Njeni generali održavaju ratne sastanke u blizini civilnih zgrada, a nema medijskih poziva da se Izraelci koriste kao „živi štit“. Izraelske vojne i vladine zvaničnike redovno hvataju u laži ili kako izriču genocidne izjave, no njihove se riječi i dalje prenose kao istina.
Nedavna studija je otkrila da su na BBC-u izraelski smrtni slučajevi dobili 33 posto više prostora u izvještajima od palestinskih, iako Palestinci ginu u omjeru 34 naprema 1 u usporedbi s Izraelcima. Takva pristranost nije izuzetak nego pravilo za zapadnjačke medije.
Kao i Palestinu, Iran opisuju pažljivo odabranim jezikom. Iran nikada nije predstavljen kao nacija, samo kao režim. Iran nije vlada, nego prijetnja. Nije narod, nego problem. Riječ „islamski“ je stavljena kao uvreda u svakom izvještaju. To je ključno u tihom signaliziranju da muslimanski otpor dominaciji Zapada mora biti ugašen.
Uprkos svemu, Iran nije slomljen
Iran ne posjeduje nuklearno oružje; Izrael i Sjedinjene Američke Države ga imaju. Ipak, samo Iran predstavlja egzistencijalnu prijetnju svjetskom poretku. Jer problem nije ono što Iran zadržava, nego ono što odbija predati. Preživio je državne udare, sankcije, atentate i sabotažu. Preživio je svaki pokušaj da ga izgladne, prisile ili izolacijom navedu da se potčini. To je država koja, usprkos nasilju koje je na nju sručeno, još nije slomljena.
Tako mit o prijetnji oružjem za masovno uništenje postaje neophodan. To je isti mit koji je korišten da se opravda ilegalna invazija na Irak. Već tri decenije američki naslovi šapuću da je Iran samo na korak od bombe, tri decenije rokova koji nikad ne stižu, predviđanja koja se nikad ne ostvaruju.
No, strah, čak i kada je neutemeljen, koristan je. Ako možeš da zastrašiš ljude, možeš ih i ušutkati. Ako ponavljate riječi „nuklearna prijetnja“ dovoljno dugo niko neće ni pomisliti da pita za djecu koja su ubijena u ime „zaštite svijeta“.
To je modus operandi zapadnjačkih medija: medijska arhitektura koja nije izgrađena kako bi rasvijetlila istinu, nego da proizvede dopuštenje za nasilje, da zaodjene državnu agresiju tehničkim jezikom i animiranom grafikom, da anestezira javnost eufemizmima.
Časopis Time ne piše o polomljenim kostima nedužnih pod ruševinama u Teheranu ili Rafahu, piše o „novom Bliskom istoku“ s naslovnom stranicom koja je zapanjujuće slična onoj koju je koristio za propagandu promjene režima u Iraku prije 22 godine.
Promjena raspoloženja Amerikanaca
Međutim, ovo nije 2003. Nakon decenija rata i genocida uživo, većina Amerikanaca više ne vjeruje u stare slogane i iskrivljene slike. Kada je Izrael napao Iran, anketa je pokazala da je samo 16 posto Amerikanaca podržalo ulazak SAD-a u rat. Nakon što je Trump naredio zračne napade, druga anketa je potvrdila ovaj otpor proizvedenoj saglasnosti: samo 36 posto ispitanika podržalo je taj potez, a samo 32 posto podržalo nastavak bombardovanja.
Neuspjeh da se proizvede pristanak za rat s Iranom otkriva duboku promjenu u američkoj svijesti. Amerikanci se sjećaju invazije na Afganistan i Irak u kojima su stotine hiljada Afganistanaca i Iračana poginule, a cijela je regija bila u plamenu. Sjećaju se laži o oružju za masovno uništenje i demokratije i rezultata: hiljade američkih vojnika mrtvih i deseci hiljada osakaćenih. Sjećaju se ponižavajućeg povlačenja iz Afganistana nakon 20 godina rata i beskrajnog krvavog zapleta u Iraku.
U domovini, Amerikancima je rečeno da nema novca za stanovanje, zdravstvenu zaštitu ili obrazovanje, ali uvijek postoji novac za bombe, za strane okupacije, za dalju militarizaciju. Više od 700.000 Amerikanaca su beskućnici, više od 40 miliona živi ispod zvanične granice siromaštva, a više od 27 miliona nema zdravstveno osiguranje. Ipak, Američka vlada održava daleko najveći budžet za odbranu na svijetu.
Amerikanci su svjesni nesigurnosti s kojom se suočavaju kod kuće, ali su također sve svjesniji utjecaja američkog imperijalnog avanturizma u inozemstvu. Već 20 mjeseci gledaju genocid uživo koji sponzoriše SAD.
Nebrojeno puta su na svojim telefonima vidjeli krvavu palestinsku djecu izvučenu iz ruševina dok glavni mediji insistiraju: ovo je izraelska samoobrana. Stara alhemija dehumanizacije žrtava kako bi se opravdalo njihovo ubistvo je izgubila svoju moć. Digitalno doba razbilo je monopol na narativ koji je nekada daleke ratove činio apstraktnim i nužnim. Amerikanci sada sve više odbijaju dozvoliti da dopru do njih poznati ratni bubnjevi.
Amerikanci ne žele još jedan rat
Sve veći raskol u javnom pristanku nije prošao nezapaženo u Washingtonu. Trump, uvijek oportunist, razumije da američka javnost nema želju za još jednim ratom. Tako je na društvenim mrežama objavio: „Prekid vatre je na snazi“, rekavši Izraelu da „ne baca te bombe“ nakon što je izraelska vojska nastavila napadati Iran.
Trump, kao i mnogi drugi članovi američke i izraelske političke elite, želi da ga zovu mirotvorcem dok vodi rat. Čelnicima poput njega mir znači nešto sasvim drugo: neometanu slobodu da počine genocid i druga zvjerstva dok svijet gleda.
Međutim, nisu uspjeli proizvesti naš pristanak. Znamo šta je mir i da ne dolazi zaodjenut u rat. Ne pada s neba. Mir se može ostvariti samo tamo gdje ima slobode. Bez obzira koliko puta napadnu, ljudi ostaju, od Palestine do Irana – neuništeni, nepotkupljivi i nespremni da pokleknu pred terorom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.