Amerikanci se trebaju boriti protiv trampizma, a ne odlaziti

Iako je arogantan i ima mane, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posjeduje jedan nepogrešiv kvalitet: hrabrost.

To je postalo očito u jednom nezaboravnom trenutku prije tri godine kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu.

Zlosutna, beskrajna kolona ruskih tenkova i drugih oklopnih vozila probila je granicu napadajući s dvije strane istovremeno. Pred tako zastrašujućom demonstracijom velike sile, poraz se činio neminovnim.

Izgledalo je da će Kijev pasti, da će Zelenski i njegova svita biti uhapšeni ili ubijeni kao smrtonosni povik dok će ruski predsjednik Vladimir Putin postaviti marionetski režim koji će se klanjati i ispunjavati naredbe.

Primjer Ukrajine

Komičar koji je uprkos svemu postao državnik u vrijeme rata nije ni trepnuo. Stajao je čvrsto na zemlji – na svetom tlu Ukrajine.

Kako bi umirio uznemirene Ukrajince, Zelenski je postavio kratki snimak na društvene mreže na kojem je okružen nekolicinom ozbiljnih zvaničnika i ministara.

„Predsjednik je ovdje“, rekao je. „Svi smo ovdje… branimo našu nazavisnost.“

Tog izuzetnog prizora sam se sjetio dok sam čitao izvještaje u proteklih nekoliko mjeseci o različitim grupama Amerikanaca, uključujući umjetnike i akademike, koji odlaze iz svoje voljene domovine nakon uznemirujućeg povratka predsjednika Donalda Trumpa u Ovalni ured.

Prije nego što nastavim, dužan sam pojasniti dvije stvari.

Prije svega, navođenjem primjera Zelenskog koji je obećao da će ostati u Ukrajini uprkos rizicima, nisam imao namjeru reći da prosvijetljenim Amerikancima koji biraju da više ne žive i ne rade u Sjedinjenim Američkim Državama nedostaje hrabrosti. Daleko od tog.

Svako od nas se suočio ili će se suočiti sa odlučujućom dilemom: ostati ili otići.

Odgovor na to teško pitanje može izazvati sumnju ili tjeskobu. Odabrati jednu od te dvije opcije, bez obzira koju, hrabar je čin. Potrebna je odlučnost da se poznato zamijeni nepoznatim.

Zatim, izbjegavao sam riječ „pobjeći“ kada opisujem zašto neki Amerikanci biraju da emigriraju zbog Trumpovog nečuvenog načina rada. „Bježanje“ evocira impulsivnu paniku ili samoočuvanje, a ne svjesno, promišljeno donošenje odluka.

Ipak, Zelenski nudi uvjerljiv primjer zašto je potrebno ostati umjesto da se bježi u Kanadu ili Evropu kada nasilnik prijeti vrijednostima i načelima koje su vam drage – pravednosti, istini, empatiji, toleranciji, pravdi, raznolikosti i inteligenciji.

Bedem protiv strašnih oblika trampizma

Stoga vas, prosvijetljeni Amerikanci, pozivam da insistirate kao Zelenski: Svi smo tu.

Vaše prisustvo u SAD-u da se borite za njeno obećanje dužnost je i obaveza.

Zajedno, možete formirati snažni, nepokretni bedem protiv strašnih oblika trampizma –  njegovog napada na činjenice, erozije demokratskih normi, prihvatanja autoritarizma i korozivne podjele i sijanja straha.

Ova bitka se ne može dobiti na daljinu – daleko od njenog epicentra. Mora se voditi jedan na jedan protiv beskompromisnog neprijatelja i zajedno sa drugim prosvijetljenim Amerikancima, bez privilegija i resursa koji su vam omogućili da odete.

Trampizam cvjeta kada se opozicija povlači. Odsutstvo stvara prostor za ekstremizam da se još dublje i šire učvrsti u već iskrzanom i neskladnom američkom tkivu. Povlačenje samo tješi trampiste riješene da uguše neslaganje i izbrišu otpor kroz ukaze, prijetnje i prisilu.

Odlazak se, također, može smatrati priznanjem poraza – priznanjem da je ljutita, razbijena zemlja prešla prag nakon kojeg se više ne može iskupiti ili spasiti.

Dinamično upravljanje nije samoodrživo. Zahtijeva od građana da nastave borbu, posebno kada je teška. Napuštajući arenu, neki prosvijetljeni Amerikanci oduzimaju sebi sposobnost oblikovanja sadašnjosti i budućnosti.

Nasuprot tome, stajanje sa i uz prosvjetljene Amerikance koji ostaju, potvrđuje da SAD pripada svim svojim ljudima, a ne samo likovima nalik na karikature koji viču najglasnije ili zahtijevaju najviše pažnje.

Trump pozdravlja ideju o obeshrabrenim Amerikancima koji grade nove živote na novim mjestima jer je on predsjednik. To je, naslućujem, trenutak ponosa jer ukazuje na to da njegov osvetnički plan funkcioniše.

Podmukli stav da je protest oblik nelojalnosti

Za Trumpa, egzodus „liberalnih elita“ ili zabavljača koji „nisu u kontaktu sa stvarnošću“ dokaz je da stari establišment koji ne pristaje na njegovu nezrelu ideju o američkoj „veličini“ biva zamijenjen „autentičnim“ patriotama.

Ovaj odgovor, naravno, ukazuje na Trumpovu širu političku strategiju – povlačenje crte nalik na Berlinski zid između „pravih“ Amerikanaca, njegovih pristalica i svih ostalih.

Slaveći fenomen Amerikanaca koji odlaze u znak protesta, on promoviše podmukli stav da protest nije sastavni dio zrele, samouvjerene nacije, nego oblik nelojalnosti.

Trumpa ne zanimaju jedinstvo ili uvjeravanje. Stoga svoj mandat predstavlja kao test vjernosti. Ako ga ne obožavate, podstiče vas da se pridružite razočaranoj dijaspori, što je, prema njegovom iskrivljenom pogledu na svijet, dobra stvar.

Uprkos njihovim argumentima i rezervama oko preseljenja kako bi izbjegli depresivnu kapitulaciju velikih advokatskih kompanija, univerziteta i korporativnih medija, Amerikanci se suočavaju s neugodnom istinom: odlazak neće pomoći u pokretanju promjena.

Naučnici i intelektualci sa snagom i sredstvima da izazovu tvrdoglavu moć trebali bi se pridružiti borbi tamo gdje je važno: u učionicama, na radiotalasima, u gradskim vijećnicama.

Izjave iz inozemstva, koliko god da su dirljive, nisu zamjena za pojavljivanje, iznova i iznova, lično da podsjetimo SAD da su dobrota, otpornost i pristojnost važni.

Trampizam cvjeta kada je u toku spektakl, a malo ko razumije moćnost spektakla bolje od slavnih ličnosti.

Prkosni odlazak bez simbolike

Mnogi koji su se oprostili od SAD-a učinili su to prkosno, propovijedajući sa stranih obala. No, simbolika bez konkretnog dijela je prazna.

Povratak znači direktno suočavanje s neredom, kontradikcijama, ukaljanim idealima izmučene nacije koja još vrijedi mašte i truda.

Javne ličnosti trebaju iskoristiti svoje platforme ne samo da osude, nega da ojačaju, da prenesu otpor ne kao elitistički prezir nego kao zajedničku obavezu. To bi imoresioniralo veći broj ljudi nego što to mogu izazvati oštra kolumna u New York Timesu ili niz tvitova.

Zelenski zna da se naporni rad uvijek obavlja na terenu. To je mjesto gdje povratnici mogu napraviti opipljivu razliku – ne kao spasioci, nego kao saveznici istomišljenika koji obavljaju teški posao bez pompe i aplauza.

Trampizam možda jeste u porastu, ali nije nepobjediv. Najviše strahuje od solidarnosti koja premošćuje klasu, rasu i porijeklo – solidarnosti koja izjavljuje da SAD ne pripada Donaldu Trumpu koji će ga deformisati ili definisati.

Ispovređivani prognanici koji više nemaju iluzija mogu vratiti mjesto koje im u toj ozbiljnoj borbi – ako se vrate kući.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.