Hoće li rat u Ukrajini završiti kao i Korejski – bez pobjednika

Već neko vrijeme, rat između Ukrajine i Rusije uspoređuju s Korejskim ratom s početka 1950-ih. Taj sukob, koji je podijelio Korejski poluotok na dva dijela, završio je bez jasnog pobjednika. Neprijateljstva su prestala potpisivanjem primirja 1953. godine, ali nikada nije uslijedio formalni mirovni sporazum. Korejski poluotok je tehnički i dalje u ratu, obustavljenom u nelagodnom primirju, i podijeljen je duž 38. paralele.

Je li moguće da se Ukrajina kreće prema sličnom ishodu? U mnogim aspektima, današnji zastoj odjek je dinamike Korejskog rata. Sjeverna Koreja se oslanjala na podršku Kine i Sovjetskog Saveza, dok je Južnu Koreju podržavala koalicija pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država. Nakon niza ofanziva i kontrofanziva, sukob se usporio u rat iscrpljivanja, što je odugovlačilo pregovore o prekidu vatre dvije godine.

Danas se Rusija, osnažena podrškom Kine, bori u Ukrajini, čiju vojsku podržavaju njeni zapadnjački saveznici. U toku prošle godine, sukob je usporio i na mapi prve linije više se ne vide dramatične promjene.

No, za razliku od Korejskog rata, izgledi za mir čine se tankima nakon tri godine borbi. Ofanziva diplomatskog pritiska američkog predsjednika Donalda Trumpa da prisili dvije strane da polože oružje nije urodila plodom.

Dolijevanje ulja na vatru

Obje strane pričaju o prekidu vatre, ali se ponašaju kao da žele da se rat nastavi. U međuvremenu je na vatru dolivena svježa doza ulja.

Ukrajina je pokrenula niz preciznih, destruktivnih i strateški bolnih napada na ruske vojne aerodrome. Prema procjenama, nanesena je šteta u iznosu od sedam milijardi dolara. Pogođen je 41 avion, što je otprilike trećina ruske strateške flote bombardera. Uporedo su srušena dva mosta u dvije ruske regije koje graniče s Ukrajinom, što je izazvalo izbacivanje vozova iz šina. Lokalne vlasti kažu da sumnjaju na sabotažu.

Sedmicu prije toga, Rusija je poslala roj od više od 900 dronova i desetke projektila – usmrtivši najmanje 16 civila, među kojima i troje djece – širom Ukrajine. Ruska vojska je potom poslala niz projektila duboko u ukrajinsku teritoriju, pogodivši kamp za obuku za vojnike i usmrtivši 12 osoba.

Čini se da je vrijeme ovih napada bilo ciljano. Dogodili su se uoči najnovije faze mirovnih pregovora, što je dovelo do pitanja da li su takve geste upotrijebljene da osnaže pregovaračku poziciju obiju strana ili da sasvim ometu proces.

Ovo nije prvi put da su obje strane pojačale napade kada su došli na red pregovori. Prošle godine, baš u vrijeme kada su Moskva i Kijev trebali početi pregovarati o djelomičnom prekidu vatre, Ukrajina je pokrenula napad na Kursk. Napori da se ove dvije strane dovedu za pregovarački sto tada su propali.

Ovaj put, Rusija je odlučila da umanji značaj eksplozija duboko unutar svoje teritorije. Rusko ministarstvo odbrane nevoljko je priznalo da se „nekoliko aviona zapalilo“, ali nije otvoreno prijetilo osvetom. Umjesto formalnog protesta, članovi ruske delegacije krenuli su u Istanbul na pregovore s ukrajinskim kolegama.

U ponedjeljak su se dvije strane sastale i uspjele su postići dogovor o dva pitanja: razmjeni najmanje po 1.000 zarobljenika i mogućem vraćanju desetero otete ukrajinske djece. Nije bilo napretka u vezi sporazuma o prekidu vatre. Bilo je jasno da ni Moskva ni Kijev nisu spremni za ozbiljne pregovore. Vodstvo u obje prijestolnice ima svoje razloge zbog kojih izbjegava položiti oružje.

Iščekivanje ruskog odgovora

Ruski predsjednik Vladimir Putin pokazao je, više puta, da neće dopustiti drugima da mu diktiraju uvjete – on ih radije postavlja sam. Kao glavni arhitekta ovog rata, dobiva sve što želi: proširuje politički utjecaj, dobija teritorijalne prednosti i dugotrajan sukob koji jača njegov imidž kod kuće. Čini se da je spreman mučiti Ukrajinu sve dok ona, ili on, uspijevaju preživjeti.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, s druge strane, nije čovjek koji popušta ili se povlači. Ako ostavimo po strani njegovu hrabrost i tvrdoglavost, jasno je da mu je rat donio ono što mir nikada ne bi mogao: dugotrajnu popularnost, stalan dotok međunarodne pomoći i snažan pritisak na vlast. Ako Ukrajinci dožive primirje sklopljeno s Rusijom kao oblik kapitulacije, Zelenski na vlasti neće izdržati ni nekoliko mjeseci, možda čak ni sedmica. Situacija je opasna po njega.

Čini se da je Zapad, u međuvremenu, voljan isporučivati resurse za nastavak rata, što daje Kijevu više samopouzdanja. Ukrajinska vojska je 3. juna pogodila Krimski most, koji je Rusija izgradila nakon ilegalnog pripajanja ovog ukrajinskog poluotoka. Most je simbol Putinovih imperijalnih ambicija i strateška arterija koja povezuje Rusiju s okupiranim Krimom. Napad na njega sigurno će izazvati odgovor.

Podignuti ulozi

Ukrajinsko kockanje uz podršku Zapada podiglo je uloge. Rat sada možda ulazi u novu, opasniju fazu – onu koju ne definišu prve linije, nego simbolički napadi i sveobuhvatna odmazda.

Za mnoge Ukrajince, krhka nada da će se borbe zaustaviti ustupila je mjesto tmurnom osjećaju da će se rat razvlačiti mjesecima, ako ne i godinama. Među nama su optimisti koji čvrsto vjeruju da će Ukrajina u konačnici prevladati. Na drugoj strani su pesimisti koji tvrde da je jednostavno nemoguće poraziti neprijatelja koji je znatno veći, ima brojniju vojsku i ogromne prihode od prodaje nafte i plina.

U politici i ratu nije riječ o poštenju, pravdi ili moralnosti. Rat se hrani ljudskim životima. Traje sve dok čelnici okreću glavu pred patnjom svog naroda.

Trenutno nema naznaka da su ukrajinsko i rusko vodstvo spremni na kompromis. To nije dobro za Ukrajince koji nose teret ovog rata.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.