Opozicijski ‘BHFanaticosi’ kao neprijatelji Dodikovog režima

„U članstvu Srpske demokratske stranke ima mnogo srpskih patriota. No, struktura koja se nudi kao potencijalno rukovodstvo 100 posto je probosanska. BHFanaticosi“, pokušao je prije nekoliko dana biti duhovit državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac.

Što i nije iznenađenje, jer je u slobodno vrijeme (pre)prodavač voća, pekmeza i srodnih proizvoda poznat kao jedan od najvećih povlađivača stranačkom šefu, predsjedniku bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, koji je samo nekoliko sati ranije SDS-ovce Darka Babalja, Mladena Bosića i Marinka Božovića svrstao u „probosanski tim“.

E sad, dobra bi se studija mogla napisati o tome kako se navijačka grupa reprezentacije Bosne i Hercegovine i najveća opozicijska stranka iz Republike Srpske „ni u putu nisu sreli“, ali su poanta i cilj „duhovitih“ eskapada bjegunca od pravde i njegovog skutonoše zasigurno postigli efekt. Jer, nazvati nekog u Republici Srpskoj probosanskim i uporediti ga s BHFanaticosima gore je nego mu izreći najgrđe nadimke i uvrede. Nisu se „osnivači“ i „ustavotvorci“, sve na čelu s prvim predsjednikom i presuđenim na doživotni zatvor za počinjeni genocid i ratne zločine Radovanom Karadžićem, još od početka devedesetih ognjem i mačem borili protiv Bosne i Hercegovine da ih sad neko proziva kao Bosance i njihove najvjernije navijače.

Prijetnje, uvrede, optužbe, hapšenja

Ono što misle – a to i javno kažu, nekad čak i brutalnije – Dodik i njegovi sljedbenici o SDS-u važi i za ostale opozicijske stranke, Partiju demokratskog progresa i (posebno) Listu za pravdu i red. Ova se „trojka“ potpuno odmetnula od „matice“; zagovara evropski put Bosne i Hercegovine; bez fotelja i dobro plaćenih sinekura ostavila bi kadrove Saveza nezavisnih socijaldemokrata; protiv je „patriotskih“ zakona usvojenih u entitetskom parlamentu; proziva vlast za kriminal i korupciju; čelne ljude Republike Srpske bi poslala u zatvor; sve bi učinila da se domogne vlasti na (za sada) državnom nivou. I – šta su oni nego probosanski BHFanaticosi. Da, osim toga su i izdajnici, neprijatelji, anti-Srbi, kvislinzi, snishodljivi igrači „političkog“ Sarajeva…

Strah od gubitka vlasti (moguće i imovine i slobode) natjerala je vladajuću kastu u Republici Srpskoj da u posljednjih nekoliko mjeseci „zaigranu“ opoziciju zadrži na trenutnim položajima i eliminira je iz utrke iako je do narednih općih izbora ostalo više od petnaest mjeseci. Aparat je to koji vlada već gotovo dvadeset godina i ništa ne želi prepustiti slučaju, pogotovo što vremena koja dolaze teško da donose nešto dobro i umirujuće. Zato je hapšenje i pritvaranje predsjednika SDS-a Milana Miličevića, zbog „kriminala i korupcije“, bilo samo „pokazna vježba“ šta opoziciju očekuje u narednom periodu. Istina, nigdje se niko nije lako i bez žestoke, uglavnom prljave i nemilosrdne, borbe odrekao vlasti, ali kako se u Republici Srpskoj grčevito drže funkcija i svega onoga što one nose, viđa se samo u autokratskim i diktatorskim režimima.

Jesu li ovoga svjesni u opozicijskim redovima, znaju li da će posvađani i razjedinjeni, sebični i dvolični, ostati na marginama vlasti i u narednom četverogodišnjem ciklusu? Moguće je da znaju, ali kao da ništa ne čine da se ujedine, međusobno korektno komuniciraju i sarađuju, pokažu da im je stalo da vladajući režim sruše zato što ne valja, a ne da bi se dokopali funkcija i vlasti. Mnogo je faktora zbog kojih „trojka“ (plus članstvom i udjelom u vlasti skromni, ali zato žestoko nacionalistički Narodni front Jelene Trivić) djeluje kao skup političkih početnika i javnom poslu nedoraslih aktivista, ali to nije ni čudno kad gotovo dva desetljeća više čekaju da vlast sama padne nego da je oni svojim radom i znanjem smijene.

‘Dva papka’ kao recept da se osvoji vlast

Deseci, pa i stotine nekadašnjih kadrova iz ovih stranaka su, idući linijom manjeg otpora, prihvatali pozive i uhljebljavanje (direktorske funkcije, mjesta u upravnim i nadzornim odborima, solidno plaćene položaje, odbornička i poslanička mjesta) iz SNSD-a i satelitskih partija. Kupovina opozicijska „dva papka“ (Vojin Mitrović i Ilija Stevančević) iz 2017. godine školski je primjer bahatosti, korupcije i beskrupuloznosti Dodikovog režima, ali i „provjerena“ taktika kako obezglaviti političke oponente i “smiriti“ suparničke partije. Ako ih ne može međusobno zavaditi i posvađati, direktno će „baciti udicu“ unutar stranke koja je postala potentna da joj ugrozi vlast.

Ne znači da je aktuelno „rovarenje“ u SDS-u i ultimativno traženje smjene Miličevića sa predsjedničke funkcije „djelo“ SNSD-a, ali ni ta opcija nije isključena. Možda je po najveću opozicijsku stranku čak gora solucija da je to isključivo „unutrašnje“ pitanje, da je borba za čelnu poziciju i organe koji odlučuju pojedincima (ili grupama, svejedno) važnije od same partije i njene uloge u pokušaju da konačno prestane biti gubitnička. Nije mnogo bolja situacija ni u PDP-u, gdje se predsjednik (Draško Stanivuković) i potpredsjednik (Igor Crnadak) stranke ne mogu dogovoriti ni o najbanalnijim pitanjima. Stanivuković, iako verbalno često i snažno „udara“ na Dodika i njegove koalicijske partnere, nerijetko daje podršku vladajućim strukturama, pravdajući to „patriotskim“ i „vitalnim nacionalnim interesima“ Republike Srpske.

Kakvo savezništvo i koordinacija vladaju između dvije najjače opozicijske partije najbolje se vidjelo prije tri mjeseca, kada je potpredsjednica SDS-a i poslanica u entitetskom parlamentu Maja Dragojević Stojić „preletjela“ u PDP, što se okarakteriziralo kao „politička korupcija, krađa mandata i kršenje volje birača“. Istovremeno, svaka od ovih stranaka najavljuje da će na narednim općim izborima imati svoje kandidate za predsjednika Republike Srpske i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda. Kako se sada dogovaraju i planiraju zajedno izaći „na crtu“ aktuelnoj vlasti, Dodik i vladajuća koalicija, bar kada je o izborima u oktobru iduće godine riječ, ne trebaju brinuti.

Ko se (ne) boji Vučićevog režima u Srbiji?

Podrška režimu Aleksandra Vučića ili studentima u blokadi u susjednoj Srbiji je, također, razjedinila opoziciju. Predsjednik Liste za pravdu i red, najglasniji opozicionar i (za sada) nesuđeni državni ministar sigurnosti Nebojša Vukanović prvi je stao na stranu studenata i bezrezervno osudio politiku Vučića („najboljeg Dodikovog druga“). Jedini koji mu se nedavno pridružio u tom izboru između mladih ljudi koji žele živjeti u normalnom okruženju i korumpiranog nacionalističkog režima bio je Milan Miličević, koji je nedugo zatim završio (u jednodnevnom) pritvoru. Draško Stanivuković i Jelena Trivić, nekadašnji nerazdvojni saveznici i istomišljenici, a sadašnji ljuti neprijatelji, utrkuju se ko će se više „približiti“ Vučiću i dati mu što snažniju podršku, dok ostali opozicionari „mudro“ šute i lihvarski „čekaju pobjednika“ u Srbiji.

Prije samo nekoliko mjeseci opozicijska „trojka“ bila je na korak da žestoko uzdrma vladajuću ekipu iz Republike Srpske u institucijama na nivou Bosne i Hercegovine i napravi iskorak za izbore i na entitetskom, i na državnom nivou. Lažna obećanja Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine koja, bar za sada, ne namjerava raskidati bratski (ili sestrinski?) odnos sa SNSD-om vratila su ih na početne položaje, pa čak i unazadila. Nastave li se u narednih nekoliko mjeseci urušavati unutar svojih stranaka i međusobno, ovogodišnje obećavajuće proljeće ostat će samo neuspio pokušaj „probosanskih BHFanaticosa“ iz Republike Srpske.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.