Zašto je Netanyahu baš sad napao Iran

Izraelski napad na Iran nije predstavljao veliko iznenađenje, jer su mu prethodile prijetnje i desio se u kontekstu značajnih regionalnih promjena.

Izrael se nije upustio u ovaj sukob s uvjerenjem da će postići odlučujuću stratešku pobjedu protiv Irana. Umjesto toga, vjerojatno je prepoznao granice onoga što se može postići vojnim sredstvima i zaključio da su okolnosti u regiji sada povoljne za to, što se možda više neće ponoviti. Čak i izraelski dužnosnici i stručnjaci priznaju da potpuno uništavanje iranskog nuklearnog programa zračnim napadima nije moguće zbog geografske raštrkanost lokacija koje su duboko ukopane i teško dostupne.

Prevladava mišljenje da takav scenarij nije moguć bez američke intervencije. Drugim riječima, dok se Izrael oslanja na tehnološki razvoj i vojnu superiornost, Iran koristi prednosti svoje geografije. Obje dimenzije imaju stratešku težinu u određivanju daljeg razvoja rata.

Izrael se odlučio za eskalaciju upravo sada zbog promjene strateških uvjeta regionalnog okruženja nakon rata u Gazi 2023. godine i slabljenja utjecaja Teherana u regiji. Tokom godine koja je uslijedila nakon sukoba u Gazi, mreža „isturene odbrane“, koju čine iranski regionalni saveznici, pretrpjela je teške udarce: režim Bashara al-Assada u Siriji, Hezbollah u Libanu i Hamas u Gazi.

Izrael je pripremao teren za ove napade kroz dvije zračne akcije, u aprilu i oktobru 2024. godine, a meta su bile vitalne iranske lokacije povezane s raketnim programom.

Također, u posljednjim mjesecima izvedeni su intenzivni napadi na preostala uporišta nepokolebljive mreže saveznika u Jemenu. Što se tiče Iraka, djelovanje tamošnjih grupa odlikuje se izraženim lokalnim karakterom odnosu na ostale aktere unutar saveza.

Ovakav razvoj događaja smanjio je sposobnost Teherana da odgovori preko svojih regionalnih saveznika – bilo da je riječ o oružanim grupama ili državnim režimima poput Assadove Sirije i Husa u Jemenu.

Strategija ‘nejasnih ciljeva’

Uprkos razmjerima ovog rata, Izrael nije jasno definirao svoje krajnje ciljeve. Konačne namjere rata i dalje se mogu naslutiti samo kroz analize izraelskog političkog i vojnog diskursa. Stoga se postavljaju pitanja: Nastoji li Izrael svojim napadima srušiti iranski režim? Teži li potpunom uništenju iranskog nuklearnog programa ili samo njegovom ometanju i odgađanju?

Zvanične izraelske izjave zadržale su se na tvrdnji da je potrebno po svaku cijenu spriječiti Iran da dođe do nuklearnog oružja. Netanyahu je ovu operaciju čak opisao kao početak dugotrajne kampanje za „paraliziranje sposobnosti Teherana da proizvede atomsku bombu“.

Netanyahuovo obraćanje iranskom narodu i poziv na djelovanje ne mogu se smatrati operativnim ciljem usmjerenim na rušenje režima, već prije kao željeni ishod napada.

Shodno tome, postaje jasno da se glavni i javno obznanjen cilj sastoji u što dužem ometanju iranskog nuklearnog programa, budući da je riječ o najočitijem i najdirektnijem elementu u izraelskom diskursu. Osim toga, cilj je destabilizirati režim u Teheranu, u nadi da će unutrašnji pritisak dovesti do njegovog rušenja, ne direktno vojnim sredstvima, već kao posljedica istih.

Čini se da je nejasnoća krajnjih ciljeva lekcija iz rata u Gazi, gdje su vojne operacije započele bez jasno definiranih ciljeva, zbog čega nikad nisu privedene kraju. Nasuprot tome, vojne operacije protiv Irana počinju s realnim ciljem, a to je „odgađanje i ometanje nuklearnog programa“, dok se mogućnost ostvarivanja ambicioznijih ciljeva ostavlja otvorenom, u zavisnosti od učinaka samih vojnih djelovanja.

Ideja rušenja režima isključivo zračnim napadima nema ohrabrujuće historijske presedane na globalnom nivou. Takvi pokušaji uvijek zahtijevaju i podršku na terenu, kroz angažman kopnenih snaga (što u ovom slučaju nije ni razmatrano) ili narodni ustanak koji će iskoristiti nestabilnu političku situaciju režima tokom napada.

Ova posljednja opcija vjerovatno će ići u prilog domaćem političkom diskursu iranskog režima, a ne obrnuto. U ovakvim slučajevima, narativ nacionalnog ujedinjenja pred invazijom ili vanjskom agresijom postaje najdominantniji.

Zadržavanje krajnjih ciljeva u sivoj zoni, te početak s onim najrealnijim, omogućava Netanyahuu da u bilo kojem trenutku prekida rata proglasi pobjedu, bez stvarne mogućnosti da se ta pobjeda objektivno izmjeri, osim kroz stručne izvještaje koji su već dvadeset godina predmet rasprave. U takvoj situaciji, problem za Izrael postaje kako takvu „pobjedu“ uvjerljivo predstaviti javnosti.

Ako su ambicije zaista tako ograničene, šta onda tjera Izrael na ovu avanturu? Odgovor se krije u strateškim okolnostima koje su se oblikovale u regiji i u uvjerenju izraelskog establišmenta (a ne samo Netanyahua) da, ako Izrael ne bude u stanju da se sada oštro obračuna s iranskim nuklearnim programom, vjerovatno više nikad neće imati vojnu priliku za to.

Prema tome, izraelski napadi mogu se posmatrati kao rezultat dvadeset godina iskustva u ratu iz sjene, čija je najdublja dimenzija bila obavještajna. Tokom tog perioda, analizirani su opći uvjeti iranske moći i utjecaja u regiji, a zaključak do kojeg je Izrael došao jeste da se sada nalazi pred relativno povoljnim historijskim trenutkom za prelazak rata u jednu od njegovih mogućih konvencionalnih dimenzija (zračni prostor) zbog čega je donesena odluka o pokretanju napada.

Na temelju toga, izraelska vojna agresija na Iran djeluje kao strateška nužnost zasnovana na načelu da „ono što je danas loše, sutra neće biti bolje“. Zbog toga će se ovaj rat razlikovati od onih koji je Izrael vodio u Gazi ili Libanu, kao i od hroničnih, uzastopnih napada na iranske ciljeve u Siriji prije pada Assada, koji su se oslanjali na prekomjernu upotrebu sile u svrhu odvraćanja

Međutim, ovaj rat će vrlo vjerovatno odrediti regionalni položaj svih njegovih aktera u godinama koje dolaze. Što se tiče Irana, to znači dvije mogućnosti: ili će potpuno izgubiti svoj status regionalne sile (kroz vojni ili diplomatski poraz) ili će uspjeti obnoviti svoj imidž kao igrač kojeg je teško ignorirati.

Isto vrijedi i za Izrael, ali uz ključnu razliku: regionalna uloga Izraela ne proizlazi iz njegovih vlastitih kapaciteta, već isključivo iz neobuzdane zapadne podrške, koja i dalje ostaje ključni faktor u oblikovanju izraelske uloge u regiji.

Scenariji eskalacije i rizici

Nejasno definirani ciljevi rata otvaraju prostor za više mogućih scenarija za budući razvoj događaja, a svode se na tri mogućnosti: vojna pobjeda za jednu stranu, poraz druge strane ili neriješen rezultat (stvarni ili relativni).

Iran još uvijek posjeduje sposobnost da nanese štetu Izraelu na razne načine uprkos udarcima koje je primio. Iranski arsenal projektila i dronova još uvijek može dosegnuti duboko na teritoriju Izraela, što je i pokazao kroz intenzivne i nezapamćene napade koji su uspjeli probiti protivzračnu odbranu i prouzrokovati značajnu štetu koja je prije svega psihološke, a zatim materijalne prirode.

Iran također može aktivirati svoje preostale savezničke grupe, makar i u manjoj mjeri zbog njihove trenutne slabosti, na područjima poput Iraka ili Jemena kako bi zaokupirao pažnju izraelskih ili američkih snaga u regiji. I pored svega toga, utjecaj iranskih projektila može se upoređivati s utjecajem izraelskih udara samo u dva aspekta: psihološkom i mentalnom.

U okviru ove tri mogućnosti, čini se da je Izrael odlučan da ne izađe kao gubitnik iz ovog rata. Gubitak ovdje ne znači nužno potpuni vojni poraz, što je možda malo vjerojatno za obje strane, već je dovoljno da Izrael djeluje nemoćno u zaustavljanju iranskih prijetnji, uprkos raspadu njegove regionalne mreže.

Takav scenarij bi predstavljao političku katastrofu za Netanyahua i njegovu vladu, i ozbiljno bi uzdrmao izraelski imidž odvraćanja u regiji. Također bi poništio i psihološki efekat koji je izraelska vojska nastojala izgraditi kroz razmjere genocida u Gazi, sigurnosne prodore i strategiju žestokih zračnih napada u Libanu i Iranu.

Upravo ta slika u javnosti predstavlja glavni kapital Izraela, na kojem počiva njegova doktrina odvraćanja. Zato će Izrael učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi izbjegao bilo kakvu sliku iranske pobjede, pa čak i privid neriješenog rezultata.

Prema tome, Izrael mora postići jasan i medijski mjerljiv rezultat (a ne samo tehnički) da je iranski nuklearni projekt zaustavljen na više godina. Sve manje od toga dovelo bi do novog talasa političkih potresa unutar same izraelske scene, ali i šire u regiji, u različitim pravcima.

Iranske procjene također će se temeljit na tri scenarija: pobjedi, porazu ili relativno neriješenom rezultatu (na temelju vojnih sposobnosti i tehnologija koje posjeduje svaka strana).

U tom slučaju, čini se da Iran može podnijeti dvije trećine scenarija (pobjeda ili relativno neriješen rezultat), dok je Izrael sposoban nositi se samo s jednom trećinom tih scenarija (jasna pobjeda koja se može politički i medijski iskoristiti).

Takva percepcija može stvoriti uvjerenje u Iranu da je relativno daleko od posezanja za drastičnim mjerama, poput napada na američke baze ili zatvaranja Hormuškog moreuza. Ako se Iran odluči za takve korake, to bi poslalo negativne signale o cjelokupnom stanju režima i njegovoj sposobnosti da nastavi rat dosadašnjim intenzitetom.

Iran bi mogao biti zainteresiran za to da sukob ostane na trenutnom, uobičajenom nivou (čemu trenutno svjedočimo) pa čak i da smanji intenzitet svojih napada na Izrael kako bi smanjio izraelski motiv za odmazdu, koja bi mogla gurnuti rat u fazu eskalacije i potkopati iransku prednost u suočavanju s prethodno spomenutim scenarijima.

Postoji i četvrta mogućnost, a to je dugotrajna razmjena napada između dvije strane. No, takav ishod vjerovatno ne ide u prilog nijednoj strani. Izrael ga teško može politički opravdati pred vlastitom javnošću, a Iran ne može garantirati da će njegova društvena baza ostati stabilna i otporna na unutrašnje potrese.

Osim toga, postavlja se pitanje može li bilo koja strana podnijeti troškove, i tehničke i materijalne, takvog modela. Podaci pokazuju da svi teže tome da to bude srednjoročna faza sukoba koja bi, u najgorem slučaju, trajala nekoliko sedmica.

Ipak, historijsko iskustvo pokazuje da su katastrofe često povezane s lančanim posljedicama koje izvode analizu iz njenog konteksta, što dovodi do nelogičnih odstupanja i stvaranja tačaka bez povratka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.