Izrael nije naučio nikakve lekcije iz Iraka

Odluka Tel Aviva da pokrene novi rat protiv Irana je katastrofa u nastajanju. Niko neće imati koristi od toga, uključujući Izraelsku vladu, a mnogi će patiti. Razmjena vatre već je dovela do smrti mnogo ljudi u Iranu i Izraelu. Tragično je jasno da su lekcije prošlih neuspjelih vojnih avantura u regiji potpuno ignorirane.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nazvao je rat “preventivnim”, s ciljem sprečavanja Teherana da razvije vlastito nuklearno oružje. Time je ponovio stratešku grešku posljednja dva političara koji su pokrenuli navodni “preventivni” napad u regiji – američkog predsjednika Georgea Busha i britanskog premijera Tonyja Blaira.

Dok su izraelski avioni i rakete jurili nebom Bliskog istoka i izvodili smrtonosne napade na iranske vojne položaje i vojne vođe, odmah su svijet učinili daleko opasnijim mjestom. Baš kao i američko-britanska invazija na Irak, ovaj ničim izazvani napad donijet će još više nestabilnosti već nestabilnoj regiji.

Netanyahu je tvrdio da su napadi imali za cilj da unište iranske nuklearne kapacitete. Do sada je izraelska vojska pogodila tri nuklearna postrojenja – Natanz, Isfahan i Fordow, uzrokujući različite nivoe štete. Međutim, malo je vjerovatno da će ovi napadi zaista zaustaviti iranski nuklearni program, a izraelski premijer to zna.

Iranske vlasti su namjerno izgradile postrojenje Natanz, duboko pod zemljom, kako bi bilo otporno na sve osim najjačih bombi za uništavanje bunkera. Tel Aviv nema sposobnost da ga trajno uništi jer nema bombe poput “masivnog prodornog projektila”(Massive Ordnance Penetrator) MOP ili one poznate kao “majka svih bombi”, odnosno Massive Ordnance Air Blasta (MOAB) koje proizvode Sjedinjene Američke Države.

Washington odavno odbija da isporuči to oružje, čak i s administracijom američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je tetošio izraelske dužnosnike i nastojao ih zaštititi od sankcija zbog njihovih ratnih zločina u Pojasu Gaze. Trumpov tim je nedavno ponovno naveo da neće isporučivati ​​to oružje Tel Avivu.

Američka uključenost

Prema službenim reakcijama SAD-a nakon napada, nije sasvim jasno u kojoj je mjeri Washington bio informiran. Američki State Department isprva je distancirao SAD od početnih napada, nazivajući ih “jednostranom” izraelskom operacijom. Ubrzo nakon toga, Trump je ustvrdio da je bio u potpunosti informiran.

Obim američke uključenosti – i odobrenja – za napad ostaje glavno pitanje, ali odmah je okončana svaka nada da će intenzivna diplomatija s Teheranom u vezi s njegovim nuklearnim programom vođena posljednjih sedmica rezultirati novim sporazumom, što je kratkoročna pobjeda za Netanyahua.

No, čini se da daljnje akcije protiv Irana ovise o uključivanju SAD-a u sukob. To je ogroman rizik za Tel Aviv s obzirom na broj kritičara američkog intervencionizma među najvišim redovima Trumpovih savjetnika. Sam američki predsjednik pokušao je učiniti poništavanje američkog intervencionizma ključnim dijelom svog nasljeđa.

Izraelske akcije već štete Trumpovim drugim interesima tako što podižu globalne cijene nafte i kompliciraju njegove odnose sa zalivskim državama koje imaju mnogo toga za izgubiti ako sukob poremeti plovidbu kroz Hormuški moreuz.

Ako bude izgledalo da Izrael pobjeđuje, Trump će to nesumnjivo proglasiti svojom pobjedom. No, ako Netanyahuova strategija bude sve više ovisna o pokušaju uvlačenja Washingtona u još jedan bliskoistočni rat, mogao bi se i obračunati s njim.

Kako stvari sada stoje, osim ako Izrael ne odluči prekršiti međunarodne norme i upotrijebiti nuklearno oružje, ostvarivanje daljnjih strateških postignuća u Iranu zaista bi ovisilo o SAD-u.

Rušenje režima

Netanyahuov drugi deklarirani cilj – rušenje iranskog režima – također se čini nedostižnim.

Više visokih vojnih zapovjednika je ubijeno u ciljanim napadima, dok je Tel Aviv otvoreno pozvao iranski narod da se pobuni protiv svoje vlade. No, jednostrana agresija Izraela vjerovatno će izazvati daleko više bijesa među Irancima prema Tel Avivu nego protiv vlastite vlade, bez obzira na to koliko ona nedemokratska bila.

Ustvari, tvrdnje iranskog režima da je nuklearna bomba potrebno sredstvo odvraćanja od izraelske agresije sada će se činiti logičnijima onima koji su na domaćem terenu u to sumnjali. A u drugim zemljama regije, gdje su se interesi Teherana povlačili, Netanyahuove akcije riskiraju da udahnu novi život tim savezima.

Čak i ako Izrael uspije destabilizirati Teheran, to neće donijeti regionalni mir. To je lekcija koja se trebala naučiti iz pada Saddama Husseina u Iraku. Raspad iračke države nakon toga je doveo do velikog porasta ekstremizma i na kraju do uspostave grupe ISIL, koja je terorizirala veliki dio regije 2010-ih.

Izrael nema šanse da postigne glatki prijenos vlasti na poslušniji režim u Teheranu. Okupacija Irana u tu svrhu ne dolazi u obzir s obzirom na to da dvije zemlje ne dijele granicu. Američku podršku takvom nastojanju teško je zamisliti i s Trumpovom administracijom, jer bi to sigurno povećalo rizik od napada na SAD.

Drugim riječima, Netanyahuovi napadi mogu donijeti kratkoročne taktičke dobitke za Izrael u odgađanju iranskih nuklearnih ambicija i sprečavanju razgovora sa SAD-om, ali oni obećavaju dugoročnu stratešku katastrofu.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.