Propaganda koja izjeda samu sebe
Da aktuelna vlast u Srbiji osjeća kako mu prolazi rok trajanja, vidi se iz nervoznih izjava ‘glavnog šefa’ Aleksandra Vučića.

Za medijske stručnjake nema nikakve sumnje da se režimski mediji u Srbiji, odnosno propagandni politički sadržaji na njima praktično uređuju u jednom centru: vidi se to i po identičnim terminima koji se koriste i po tome kako se koja vest plasira kao i po neistinama i manipulacijama koje se simultano iznose, pa i po ličnostima koje se odjednom izaberu za dehumanizaciju i targetiranje. Dakako, i po tome što onda iste termine i iste dezinformacije, sa identičnim redosledom reči, koriste i naprednjački političari u javnim obraćanjima, osobito u parlamentu.
Ako je iko pomislio da postoje „crvene linije“ koje ti mediji neće preći kada je reč o dezinformacijama, manipulativnom sadržaju, uvredama i targetiranju političkih oponenata ili javnih ličnosti i grupacija koji su sebi dali za pravo da kritički razmišljaju i slobodno govore – baš se grdno prevario. Izgleda da nema dna ispod kojeg se ne može niže pasti, a čini se da će se konačni uspon beščašća, koje se deminutivno zove i kršenje etičkog kodeksa profesije, tek desiti u narednom periodu. Naime, režim se ponaša kao ranjena zver: što više gubi tlo pod nogama, to više ujeda.
Nastavite čitati
list of 4 items- list 1 of 4Represija u Srbiji narušava i mentalno zdravlje građana
- list 2 of 4Građani Užica danima na ulici: Blokade zbog hapšenja demonstranata
- list 3 of 4Vučić i Šešelj: Kad ti ideološki sin postane politički gazda
- list 4 of 4Pritvor za sedmoricu Užičana: Građani protestuju, advokati obustavili rad
Da režim oseća kako mu prolazi rok trajanja, vidi se iz nervoznih izjava „glavnog šefa“ Aleksandra Vučića. Dugo godina, on se bar donekle držao iznad situacije i puštao svoje medije, saradnike i bliske analitičare da koriste najteže reči i protiv „unutrašnjih neprijatelja“ i protiv susednih država i nacija, koje se – je li – ničim drugim ne bave nego pokušavaju da Srbiji i njenoj vlasti zaprže čorbu. Njima je posuđivao zube da grizu.
Sada su između Vučića i njegovih glasnogovornika izbrisane gotovo sve retoričke granice, otkako su počele višemesečne obimne demonstracije u Srbiji, a nakon pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, kojima su studenti u međuvremenu postali neprikosnoveni lideri.
Istina nije bitna
Ubedljivo najvažniji alat vladavine naprednjačke vlasti u Srbiji bili su i ostali mediji. Prema rečima njegovih bivših saradnika, Vučića je od mladih radikalskih dana interesovala politička propaganda, a navodno je posebnu energiju posvetio izučavanju Gebelsovih propagandnih metoda u nacističkoj Nemačkoj. Ništa drugo nije ni čitao. Kao Miloševićev ministar informisanja, teorijska znanja je i primenjivao u praksi, a na licu mesta se obučavao i kako medijski sistemi funkcionišu. Polako ali sigurno, od 2012. godine kada se vaspostavio, njegov režim je zaokruživao medijsku moć. Parola je – istina nije bitna već slika sveta koju mediji stvaraju. Vrlo brzo, stvorena je sveprožimajuća i potpuno dominantna medijska imperija pod kontrolom vladajuće stranke, od nacionalnih do lokalnih medija, koji stvaraju paralelnu stvarnost koristeći brahijalni pristup. Nema tu ni s od bilo kakve suptilnosti.
A nema ni s od suptilnosti kada je reč o mehanizmima pomoću kojih je medijska moć zaokružena. U pitanju je, pre svega, državni novac. On se u ogromnim količinama sliva u budžete podobnih glasila, a brojna istraživanja nevladinih organizacija odavno su to razumela i dokazala. Dakle, mediji se plaćaju direktno, ugovorima sa javnim preduzećima i institucijama, putem konkursa za finansiranje javnog interesa u sferi javnog informisanja (sistem koji je obesmišljen jer sredstva dobijaju, protivno regulama, mediji koji svakodnevno gaze Kodeks novinara Srbije), pa putem povezanih firmi, oslobađanjem od poreza… Njima odlazi i novac privatnih kompanija, koje u deregulisanom sistemu žele dobar odnos sa vlašću, te finansiraju (što bi se reklo, reklamiraju se u njima) isključivo državocentrične medije. Čak i neke kompanije koje drže do društvene odgovornosti podržavaju glasila koja, sasvim evidentno, razaraju društvo. Tek će se, uzgred, Srbija suočiti sa posledicama koje su ovakvi mediji ostavili na društvo – i to dugoročno.
Važan segment medijske razuzdanosti jeste Regulatorno telo za elektronske medije, koje se, umesto da kao nezavisno telo kontroliše sprovođenje zakona, ponaša kao malj u režimskim rukama. Ukratko rečeno, da sprovodi i poštuje Zakon o elektronskim medijima, ovo telo bi već odavno oduzelo dozvole za emitovanje svim režimskim elektronskim medijima, dakle bezmalo svima. A to je najbolji pokazatelj dokle su mediji u Srbiji dogurali.
Sve je ovo već odavno poznato, ne samo domaćim organizacijama i medijskim stručnjacima, već i međunarodnim institucijama i organizacijama. Kao što je rejting vlasti u slobodnom padu poslednjih meseci, tako je već godinama u slobodnom padu i mesto Srbije na listama koja komparativno prikazuju stanje medijskih sloboda u zemljama sveta. Taj pad bi bio i veći da, generalno, medijski profesionalizam širom sveta već neko vreme ne krizira.
Pitanje na koje će se nekada morati odgovoriti jeste i ovo: kako se to desilo da tako veliki broj novinara i medijskih radnika bez ikakve griže savesti učestvuju u ujedinjenom medijskom poduhvatu, zvanom karikaturalno razaranje profesije?
Progon nezavisnih medija i novinara
Sa druge strane, nezavisnim ili kritičkim medijima onemogućen je pristup državnim novcima ili im se daju simbolični, smešni iznosi, čisto da se zamute oči evropskim institucijama koje prate tzv. medijske reforme. Medijske reforme su proces u kojem učestvuju brojne organizacije i stručnjaci, a koje produkuju sve goru i goru medijsku scenu. Privatni oglašivači, također, pogotovo oni koji nisu dovoljno autonomni, u širokom luku obilaze nezavisne medije jer ne žele da „imaju probleme“. Inspekcijske službe ih obilaze redovito. Ali to je manji deo problema.
Naime, više od decenije nezavisni mediji i novinari nalaze se pod rafalnom paljbom režima. Sa napadima na njih pre mnogo godina vraćena je u celini retorika Miloševićevih devedesetih – oni su „strani plaćenici“, „izdajnici“, „ustaše“, „balije“, dakle vrlo opasni neprijatelji društva. U produkciji tih atributa dominirale su „kolege“ iz režimskih medija, udruženi sa nekakvim analitičarima, kao i samim predstavnicima vlasti. U jednom periodu su „nepoćudni“ medijski uposlenici bili glavna, apsolutna prevladavajuća režimska meta – i zbog toga što su otkrivali afere vlasti, i zbog toga što su pokušavali da ukažu i, uz pomoć zapadnih institucija i organizacija, spreče sunovrat profesije i monopolizaciju medijske scene. Ostali su nekako stajali sa strane.
Nisu se režimske „kolege“ ustručavale, do danas, da protiv novinara koji drže do etike iznose jezive neistine koje realno mogu da im ugroze život i bezbednost. Kao posledica medijskog progona, mnogi su dobili hiljade i hiljade pretnji smrću, uvreda, uglavnom putem društvenih mreža, ali i uživo. Nisu se „kolege“ potrudile ni da iznose bar neke istinite podatke, proverljive na „guglu“, pa da na osnovu njih izgrade paralelnu stvarnost. Nema se vremena za to, ionako više ništa nije važno. Sve od početka do kraja je izmišljeno.
Situacija se ponešto izmenila proteklih meseci, kada je reč o napadima na novinare i druge „protivnike“: retorika jeste pooštrena, ali su tekstovi istovremeno većinom nepotpisani. Valjda se shvatilo da „ničija nije do zore gorela“ i da će doći vreme kada će se neko morati bar pomalo postideti zbog neverovatnih neistina i difamacija.
Indikativan je, recimo, nedavno objavljen i nepotpisan tekst u Večernjim novostima pod nazivom „Raskrinkana veleizdajnička hobotnica“. U tom prilogu anonimnog autora navodi se da iza studentsko-građanskog bunta stoji grupa „srbomrzitelja, autonomaša, idolopoklonika šiptarskog terorizma, promotera kićenja Srba za genocidaše, prodate duše, izdajnici“. U njemu se zapravo poziva na linč ljudi koji su povezani jedino u glavi propagandnih aktivista: novinarski šampion primljenih pretnji Dinko Gruhonjić, borkinja za ljudska prava Nataša Kandić, advokati Zdenko Tomanović i Božo Prelević te univerzitetski profesori Jovo Bakić i Alek Kavčič.
Prije novinara – opozicija
Pre napada na novinare vrlo lagano je, medijski, uništena opozicija. Tih nekih prvih godina vučićizma. Doduše, pala je ona i jer je padu bila sklona. Po dolasku na vlast, počinje stvaranje Vučićevog „kulta ličnosti“, koje traje sve do danas. Najveći njegov politički uspon posledica je propagandne borbe protiv korupcije, sa glavnim akcentom na hapšenju tajkuna Miroslava Miškovića. Miškovićevo hapšenje pred kamerama na kraju se završilo tako što mu je država platila debelu odštetu za nezakonito pritvaranje i tako što on sada sedi u prvom redu na javnim skupovima, rame uz rame sa naprednjačkim prvacima.
U toj „borbi“ uhapšeni su i mnogi predstavnici bivše vlasti, ali i mnogi niži činovnici. Velika većina njih na kraju dugotrajnih procesa – oslobođena je. Ali to nije nikada bila vest u režimskim medijima. Mora se reći da je tu falš-borbu protiv korupcije, sa strane, relativno mirno, posmatrala celokupna javnost, valjda jer je veći deo nje odista poverovao da je Vučić „srpski Šarl de Gol“ i veliki pravednik koji je doživeo biblijsko preobraćenje.
Elem, opozicija je uništena tako što je proglašena za visokokorumpiranu, izdajničku kliku opasnu po državu i društvo. Vrlo uspešno. Sa druge strane, deo opozicionih stranaka je zaprimljen u vlast, za sitne novce. Politička teorija kaže: kada manje stranke uđu u interesnu orbitu velike, koja je sasvim drugačijeg ideološkog i, ako hoćete, civilizacijskog profila – one se dematerijalizuju. To se desilo sa strankama G17 plus (Ujedinjeni regioni Srbije), Liberalno-demokratskom partijom i Ligom socijaldemokrata Vojvodine. Možda jesu dobili nešto za napad na opozicije sleva, ali su nestali sa političke scene.
Biće potrebno posebno istraživanje kako režimski tabloidi uspevaju da nametnu svoje propagandne premise i onom delu društva koje ima kritički otklon od vlasti. Ta stvar je aktuelna sve do danas. Uspeh se posebno očituje kada je reč o opozicionim strankama. Ne samo da je uništena opozicija, nego se u javnosti političko organizovanje doživljava kao nešto što je opasno i neprihvatljivo samo po sebi. Taj odijum javnosti prema političkom organizovanju na svojoj koži osetile su i stranke koje su potekle iz grupa građana koji su od opozicionih stranaka pravile žestoki otklon, a onda su ušle u političku arenu, i same postale po defaultu – omražene.
A onda su se desili studenti
Uglavnom, delovalo je da će Vučić, uz medijski mrak i primitivnu propagandu koja daje rezultate i tamo gde se ne očekuje, još dugo jahati na leđima Srbije. Naravno, tu je i važan stub – kolosalna piramida korupcije, ali i neprikrivena podrška dobrog dela zapadnih demokratija, koje očigledno imaju pametnija posla nego da se bave vladavinom zakona i ljudskim pravima u balkanskoj zemlji od koje su ionako mnogi odavno digli ruke. Svoje protivnike je razoružao, oni su omraženi u javnosti šta god radili, provučeni bezbroj puta kroz tabloidno blato. Bilo da se radi o opozicionim političarima ili aktivnim javnim ličnostima. Antivučićevski nastrojeni građani ne podnose neke javne ličnosti potpuno nesvesni da se uzrok te omraze nalazi baš u naprednjačkim strogo kontrolisanim medijima. Smeli bi se zakleti da to nije tako.
A onda su se desili studenti. Potpuno neočekivano za sve. Režim nije znao šta učiniti kada su se mladi ljudi, gotovo unisono, pobunili, i to žestoko protiv režima, njegovih afera, uništavanja institucija i primitivne propagande. Paradoksalno, svojom bahatošću režim je mlade ljude mnogo čemu naučio – kako ne treba i kako se ne sme. Na negativnim primerima učili su se političkoj i medijskoj pismenosti. Kuvalo je to dugo u dubini, nevidljivo, a onda je nakon pada nadstrešnice stvar jednostavno eksplodirala.
Režimski mediji nisu znali šta da rade s početka studentskog bunta. Izgleda da su neki spin-doktori procenili da je malo bezveze da mlade ljude – ne samo studente nego i srednjoškolce – napadaju istim oružjem kao opozicione političare i „odrasle“ javne ličnosti. Bila je to dobra procena. Pametnije bi im bilo da su bili bar malo uzdržani, a ne da krenu svim raspoloživim sredstvima na njih. Stvar je vrlo brzo počela da proizvodi ozbiljne kontraefekte, vlast je postala potpuno ogoljena. Možda su učvrstili deo svog verujućeg biračkog i interesno povezanog tela, ali su izgubili mnoge druge.
Naime, lakše je poverovati da je opozicionar Đilas „ukrao 619 miliona evra“ (nikada ga niko nije ni pokušao procesuirati zbog toga za ovih 13 godina naprednjačke vlasti, iako isto toliko dugo spominju ovu cifru), da je Zdravko Ponoš, sada lider opozicione partije SRCE, a nekada načelnik Generalštaba Vojske Srbije, „topio tenkove kako bi umanjio borbenu gotovost države“ (iste te tenkove je 2015. godine naprednjački režim prodao putem konkursa) ili da je potpisnik ovih redova „islamski fanatik koji želi da otcepi Vojvodinu“ – nego da su studenti i srednjoškolci krvožedni špijuni koji samo žele da se dokopaju vlasti.
Režimski mediji ne znaju drugačije
No, režimski mediji očigledno ne znaju drugačije nego – lopatom u glavu. Ne zna drugačije ni naprednjački politički vrh, niti druge javne ličnosti koji su abonenti vlasti, pa ni Aleksandar Vučić koji je izgleda potpuno pomahnitao.
Novosadski portal FakeNews tragač radi monitoring režimskih medija i njihovog izveštavanja o studentskim protestima i blokada. Samo tri vodeća vučićevska tabloida (Informer, Alo i Večernje novosti) u periodu od 23. januara do 8. juna objavila su bezmalo 3.800 manipulativnih vesti o studentima, nazivajući ih valjda svim pogrdnim imenima koje su pronašli na internetu. Oni su „teroristi“, „nasilnici“, „gejevi“, „NATO blokaderi“, „studenti foteljaši“, imaju „kanibalske i maroderske pobude“, oni su „lešinari“, „sektaši“, „separatisti“, „crikuzanti“… Dopišite sami, sigurno nećete smisliti reč koje tabloidi već nisu iskoristili kada je reč o studentima.
Prema režimskim medijima, nema nikakve sumnje da su studenti plaćeni da rade protiv Srbije i njene vlasti. U „obojenu revoluciju“ – tvrde to i mediji, ali i sam predsednik – slilo se više od 300 miliona evra neprijateljskog novca. A „obojenom revolucijom“ se upravlja, ako se dobro može razumeti, iz Prištine, Zagreba, Brisela, Vašingtona i Rejkjavika. Ne zna se da li su se vanzemaljci takođe urotili protiv srpstva.
Ali, što je previše – previše je. Imaju ti studenti i srednjoškolci i svoje majke i očeve, dede i bake, rodbinu, ipak oni više vole svoju decu nego Vučića. Ne mogu baš lako da poveruju da se njihov sin preko noći pretvorio u reinkarnaciju Ante Pavelića ili ćerka u Lukreciju Bordžiju. Nema nikakve sumnje da rejting vlasti pada upravo zbog načina na koji se obračunava sa „decom“.
Šta će biti sa ‘studentskom listom’?
Studenti su početkom maja izašli sa zahtevom da se raspišu vanredni parlamentarni izbori. Ranije su, kao što je poznato, imali konkretne zahteve koji su se odnosili na pad nadstrešnice, odnosno odgovornost za tragediju i sa tim povezanim zloupotrebama vlasti. Analitičari uglavnom tvrde da će Vučić morati da raspiše vanredne izbore, te da samo čeka pogodan trenutak za to, nadajući se da će se politička situacija u zemlji stabilizovati.
Kako bilo, studenti već uveliko rade, odnosno privode kraju formiranje izborne liste koju će potom i podržati. Koliko god to bilo paradoksalno, zapravo je njihovu listu u određenoj meri sastavila režimska propaganda. Naime, na listi definitivno neće biti oni koje su režimski mediji proteklih godina uspešno satanizovali, recimo lideri stranaka (biće navodno članova stranaka koji nisu vidljivi stranački ljudi, odnosno funkcioneri), ali i neke druge uspešno proskribovane javne ličnosti. Ne treba zamerati studentima zbog toga, tragaju kroz grupnu inteligenciju za najučinkovitijim rešenjem.
Imena ljudi na listi se čuvaju u tajnosti, kupuje se vreme. Naime, studenti ne žele da režimski mediji odmah krenu u akciju i počnu da izmišljaju najrazličitije gadosti o kandidatima. A to će se desiti – i biće toga mnogo. U oštroj konkurenciji, verovatno će ovo biti najprljavija vučićevska izborna kampanja do sada jer se, kako rekosmo, režim prvi put suočava sa protivnikom koji ima šanse da ga pobedi uprkos svim izbornim neregularnostima i medijskom mraku.
Još jedna stvar je jasna. Kao i opozicija donedavno, studentska lista će biti napadana i sleva i zdesna. Nacionalistički mediji će upozoravati da su ljudi sa studentske liste zastupnici stranih interesa i neprijatelji pravoslavlja, a neki drugi će ih prozivati da nisu dovoljno građanski orijentisani i da recimo ne prave dovoljno snažan otklon od Moskve.
Sve u svemu, biće to dodatni uspon medijskog i političkog beščašća, nema sumnje. Biće baš žestoko. Ipak se može ispostaviti da, što žešće udara, režim ima sve veće šanse da potone i nikada više ne izroni.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.
