Odmetnute političke vođe zaoštravaju sukobe – samo u svoju korist

Kad je krajem prošle godine postalo očito da Kamala Harris gubi predsjedničke izbore od Donalda Trumpa, neki analitičari s ljevice, kritični prema prethodnim demokratskim administracijama tvrdili su da je to za globalnu situaciju dobro, jer da Trump „nije krvoločan” i da će on, time što će se SAD dezangažirati u međunarodnim odnosima, zapravo povoljno utjecati na smanjivanje broja ratova i krvavih međunarodnih sukoba.

Iako u ovoj ciničnoj analizi nije bilo niti traga vjere u predizborna obećanja sadašnjeg američkog predsjednika, kako će on zaustaviti ratne sukobe u prvih stotinu dana svog mandata, pa niti u tvrdnju da do nekih od sukoba, na primjer ruske totalne invazije na Ukrajinu, ne bi ni došlo da je on bio predsjednik SAD-a u vrijeme kad je rat pokrenut, ovo se cinično objašnjenje, kao i drugi cinizmi koji služe prije svega dokazivanju intelektualne superiornosti takvih analitičara, pokazalo naivnim i pogrešnim.

Ti su se lijevi cinici, naime, superiorno podsmjehivali liberalima, zabrinutima za to što retorika novog američkog predsjednika dovodi u pitanje globalnu mirovnu arhitekturu, sustav međunarodnih sporazuma i pravne regulative, a prije svega europski mirovni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, i to prije svega zahvaljujući američkom političkom utjecaju i znanstvenoj ekspertizi formiranoj u američkoj akademskoj zajednici, koja je u toku Drugog svjetskog rata sustavno izučavala totalitarne poretke, njihove principe djelovanja i način destrukcije demokratskih poredaka. Tada su stvoreni principi koje Europska unija i danas smatra svojim temeljima: formiranje europskog prostora slobode kretanja ljudi, kapitala i roba, sustav međusobno kompatibilnih ekonomija, ravnopravnih država s zajedničkim demokratskim principima i granicama definiranima kao trajnima, koje je, dakle, moguće mijenjati samo bilateralnim dogovorom.

Kad se činilo da će SAD od Ukrajine tražiti da se odrekne svog svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta nad dijelom teritorija, što ga je Rusija okupirala i jednostrano anektirala, činilo se da cijeli europski mirovni poredak pada. Naravno, i američki predsjednik je shvatio da čak i takvim popuštanjem, koji se njemu, nesklonom multilateralizmu u vanjskoj politici, činilo nebitnim, ne bi dobio ono što se nadao da će dobiti od ruskog diktatora Putina – odustajanje od daljnjeg ratovanja i garanciju trajnog mira sa susjedima. Upravo suprotno, Putin i njegovi glasnogovornici, od Medvedeva pao do ruskog patrijarha, nisu skrivali da bi takav mir u Ukrajini bio samo odskočna daska za „obnavljanje Ruskog carstva”, odnosno oživotvorenje onog što nazivaju ruskim svijetom.

Principi su važniji od čelnika država

Što god cinici o o tome mislili, međunarodni mirovni poredak ne održavaju osobe na čelu država, nego principi. Neki će, možda reći da se na primjeru raspada bivše Jugoslavije, koji se odvijao u seriji okrutnih agresivnih ratova što ih je nametnuo režim Slobodana Miloševića, nasuprot disoluciji Sovjetskog saveza, koja je prošla mirno, ili Češko-slovačke, koja je završila i s ponekom suzom za negdašnjom zajedničkom državom, ali savršeno po demokratskoj proceduri, pokazuje koliko je velika uloga ličnosti. Da, Češka i Slovačka silno su sretne što su u vrijeme demokratske tranzicije imale Vaclava Havela i Aleksandra Dubčeka, ali ta sreća se prije svega očituje u tome da su neke faze demokratske konsolidacije nakon autoritarnog / totalitarnog poretka prevladale brže i lakše nego druge postkomunističke države.

Raspad Sovjetskog saveza prošao je „bez krvi” i bez rata, ali ne zbog dobrote ruskih silovika, nego zbog činjenice da se sustav kojim su oni vladali, vojska i obavještanje službe, na kraju Sovjetskog saveza bio posve razoren. Naravno, nitko ne dovodi u pitanje dobre namjere ljudi poput Mihaila Gorbačova, Edvarda Ševarnadzea, i naravno, onoga koji je porazio generala Jazova i njegove urotnike – Borisa Jeljcina. Međutim, zasluge za mirni razlaz su prije svega u tome što se represivni sustav raspao.

Agresiju Miloševićeva režima nije bilo moguće efikasno zaustaviti pregovorima s autoritarnim vladarom u Beogradu, nego jedino njegovim porazom i razbijanjem sile kojom je on ovladao. Mirovni poredak na Balkanu, pak, nije se mogao temeljiti na dobroj volji aktera koji su upravljali tim prostorom, nego na standardizaciji političkog života, unutarnjim ograničenjima što ih zadaje ustavni poredak (koji mora spriječiti pojavu jednog uzurpatora, koji će ovladati svim izvodima vlasti, baš kao što su nas učili Očevi utemeljitelji američke federacije) u unutarnjoj politici, i usvajanju načela europskog mirovnog poretka u međudržavnim odnosima.

Uspjeh konsolidacije mirovnog poretka, ne slučajno, razmjeran je uspjehu procesa proširenja Europske unije. Nažalost, mentalitet u međunarodnim odnosima koji se zasnivao na uvjerenju da je diktatore moguće držati na uzici, da je s Miloševićem moguć dogovor, bankrotiralo je, ali mu se međunarodna zajednica, kao u farsi, nakon tragedije s Miloševićem, ponovno vratila pa autoritarni režim u Beogradu ponovno neki tretiraju kao „garant stabilnosti” na Balkanu.

Mnogo sličnosti sa balkanskom krizom

Svaka međunarodna kriza razlikuje se od drugih, ali je lako vidjeti da suvremena kriza na Bliskom Istoku ima mnogo toga zajedničkog s onim što smo vidjeli u balkanskim krizama. Najgori sukobi počinju kad se autoritarni režimi počnu osjećati nesigurnima u sebe, a krize su tim opasnije, što je u njima u većoj mjeri doveden u pitanje temelj međunarodnog poretka. U svim krizama vrijedi činjenica da u njima „nema nevinih”, ali…

Sporazum iz Osla iz 1993, koji je trebao biti okvir za međusobno priznavanje dviju država i uspostavljanje palestinske samouprave na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, trebao je biti uvod u međusobno priznanje tih dviju država, i međusobno priznavanje prava na suverenitet. Nažalost, dogodio se u nesretno vrijeme u kome se Izrael dramatično transformirao u političkom smislu. Naime, kroz veći dio svoje povijesti Izrael je bio država pod dominantnim utjecajem laburista, socijalna država, koja je njegovala dva naoko suprotstavljena načela – načelo efikasnosti i načelo socijalne pravednosti. Velikim useljavanjem Židova iz tadašnjeg Sovjetskog saveza, kad se u Izrael doselilo 1,6 milijuna (od ukupno manje od deset milijuna stanovnika) iz Rusije i drugih sovjetskih država, dramatično su se promijenile politička kultura i preferencije u Izraelu. U takvim uvjetima, administracija poput one premijera Benjamina Netanyahua postala je moguća, Izrael je izgubio status države s vrlo niskom korupcijom, a načela socijalne pravednosti i integracije društva postepeno su napuštene. Da bi takav sustav mogao funkcionirati, važan je vanjski neprijatelj. Naravno da administracije poput Netanyahuove ne poštuju obveze zaustavljanja nove izgradnje naseljeničkih naselja na Zapadnoj obali, a da im radikalizam Hamasa, kao militantnog i protudemokratskog pokreta, na Zapadu proglašenog terorističkim, u Gazi ide na ruku.

Problem se ne može rješavati konceptom da opasne ljude treba kontrolirati, nego jedino tako da se nameću međunarodni standardi zaštite ljudskih prava, da se potakne revalorizacija demokratskih vrijednosti koje su Izrael obilježavale prije devedesetih godina i da se stvore uvjeti međunarodno garantirane sigurnosti dvama političkim entitetima: izraelskom i palestinskom. Niti ideja o raseljavanju Palestinaca, te o Gazi kao turističkoj oazi bez stanovnika i o Zapadnoj obali kao prostoru za nova naselja izraelskih doseljenika, ne može funkcionirati, kao što ne može funkcionirati niti ideja o „bacanju Izraela u more”.

Rusija uživa u izraelsko-iranskom sukobu

Nekontrolirane odmetničke države, poput Irana, kojeg sada potiče Putinov totalitarni režim u Moskvi, nudeći im „novi svjetski poredak” i novu globalnu podjelu moći, unose dodatni kaos. Rusija uživa, jer dok se zaoštrava sukob Izraela i Irana, okreće se glava od Putinovih zločina u Ukrajini. Ne postoji „novi međunarodni poredak” kojeg bi mogla formirati „osovina zla” okupljena oko Putina. Postoji samo kaos koji se tako stvara, a kaos omogućuje političko preživljavanje besprizornim liderima.

Sukob u Sjevernoj Irskoj izgledao je jednako kompliciranim, a situacija duboko kontaminiranom, odnosi nepomirljivima, kao i na Bliskom Istoku. Ipak, Sporazum od Velikog petka (The Good Friday Agreement) sklopljen 10. aprila 1998. godine, koji je uključivao i Veliku Britaniju, i Republiku Irsku, i ključne stranke u Sjevernoj Irskoj, koji je bio „težak” za sve sudionike, ali koji je bio autohtono europsko rješenje (uz malo pomoći američkih prijatelja), koji funkcionira i danas, i koji je na tom prostoru omogućio eksponencijalan ekonomski razvoj, dokazuje da europska mirovna načela funkcioniraju. Dokazuje to i proces mirne reintegracije Podunavlja u Hrvatskoj ili Ohridski sporazum u Sjevernoj Makedoniji.

Preduvjeti za uspjeh su spremnost da se poštuju preuzete obveze i ograničenja, svijest da se samo ograničenjima uspostavlja mir i temeljno razumijevanje da svi entiteti upleteni u neki sukob imaju svoje legitimne interese, koje valja zaštititi do one mjere, dok oni ne počnu ugrožavati temeljne interese drugih entiteta.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.