Put bez povratka: Dramatična kulminacija ‘rata u sjeni’

Izrael je, u ranim jutarnjim satima 13. lipnja, pokrenuo operaciju “Uzlazeći lav” (Operation Rising Lion), masivnu i višeslojnu vojnu kampanju usmjerenu na srce iranskog nuklearnog programa, vojno-obavještajnog aparata i zapovjednog lanca. Ovaj događaj, koji je uključivao koordinirane zračne udare i operacije specijalnih snaga duboko unutar iranskog teritorija, predstavlja prekretnicu u dugogodišnjem sukobu između dviju regionalnih sila.

Međutim, ključno je ispraviti narativ koji bi ovaj napad mogao prikazati kao iznenadni čin agresije. Operacija “Uzlazeći lav” nije početak, već dramatična kulminacija “rata u sjeni” koji je eskalirao u otvoreni, izravni sukob nakon izraelskog zračnog napada na iranski konzulat u Damasku 1. travnja 2024. godine. Taj je događaj pokrenuo ciklus odmazde i protuodmazde koji je nepovratno promijenio pravila igre.

Ovaj izvještaj tvrdi da napad iz lipnja 2025. predstavlja stratešku prekretnicu s dalekosežnim posljedicama. On demonstrira fundamentalnu promjenu u izraelskoj doktrini odvraćanja, razotkriva kritične slabosti i granice iranske konvencionalne vojne moći te uvodi Bliski istok u novu, opasniju i nepredvidljiviju fazu nestabilnosti. Posljedice ovog sukoba nadilaze regionalne okvire, stvarajući udarne valove koji se osjećaju na globalnim energetskim tržištima, utječu na ishod rata u Ukrajini i testiraju temelje međunarodnog sigurnosnog poretka.

Anatomija izraelskog napada

Izraelska operacija “Uzlazeći lav” bila je pomno planirana i precizno izvedena vojna kampanja čiji su ciljevi bili daleko ambiciozniji od pukog nanošenja materijalne štete. Radilo se o strateškom pokušaju da se iranski nuklearni i vojni program unazadi godinama, ako ne i desetljećima, te da se pošalje nedvosmislena poruka o izraelskoj vojnoj i obavještajnoj superiornosti.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu definirao je operaciju kao “ciljanu vojnu operaciju za vraćanje unatrag iranske prijetnje samom opstanku Izraela”. Službeno opravdanje temeljilo se na obavještajnim procjenama da se Iran opasno približio “točki bez povratka” u razvoju nuklearnog oružja, pri čemu su izraelski dužnosnici tvrdili da Iran potajno radi na svim komponentama potrebnim za izradu bombe.

Operacija je imala tri ključna strateška cilja:

• Dekapitacija vodstva: Eliminacija ključnih zapovjednika Iranske revolucionarne garde (IRGC) i regularne vojske, kao i vodećih znanstvenika uključenih u nuklearni i raketni program. Cilj je bio paralizirati iranski zapovjedni lanac i uništiti intelektualni kapital programa.
• Fizička degradacija infrastrukture: Uništenje ili značajno oštećenje ključnih nuklearnih postrojenja kako bi se fizički onemogućila proizvodnja fisijskog materijala i drugih komponenti oružja.
• Neutralizacija sposobnosti odmazde: Suzbijanje i uništenje iranskih sustava protuzračne obrane i baza balističkih projektila kako bi se osigurala zračna nadmoć, omogućili daljnji valovi napada i, ključno, spriječio učinkovit iranski protuudar.

Operacija nije bila klasična zračna kampanja, već sofisticirana hibridna operacija koja je demonstrirala sinergiju između zračnih snaga, specijalnih operacija i obavještajnog rada. U početnim valovima sudjelovalo je više od 200 izraelskih zrakoplova koji su izbacili preko 330 komada streljiva. Operaciju su zajednički vodili Izraelske obrambene snage (IDF) i Mossad, što ukazuje na njezinu složenost.

• Prva faza: Uspostava zračne nadmoći i prevencija odmazde. Prije nego što su glavni udari na nuklearne ciljeve započeli, prva faza bila je usmjerena na “zasljepljivanje” i “razoružavanje” Irana. Izraelski zrakoplovi ciljali su radarske instalacije i baterije protuzračne obrane, uključujući sustave SA-63, SA-68 i derivate S-300. Istovremeno, odvijao se ključni, prikriveni dio operacije: Mossadovi operativci na terenu, koristeći unaprijed prokrijumčareno oružje i dronove lansirane iz tajnih baza unutar Irana, napali su i neutralizirali lansere balističkih projektila. Ova taktika spriječila je Iran da odmah odgovori svojim najmoćnijim oružjem, dajući Izraelu ključnu prednost u prvim satima sukoba.
• Druga faza: Dekapitacija. S osiguranom zračnom nadmoći i smanjenom prijetnjom odmazde, uslijedili su precizni udari na rezidencije, urede i zapovjedne centre. U ovim napadima eliminiran je sam vrh iranskog vojnog establišmenta, uključujući načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, general-bojnika Mohammada Bagherija, i vrhovnog zapovjednika IRGC-a, generala Hosseina Salamija, kao i nekoliko vodećih nuklearnih znanstvenika. Preciznost ovih udara poslala je snažnu psihološku poruku režimu o njegovoj ranjivosti i dubini izraelske obavještajne penetracije.
• Treća faza: Napad na nuklearni program. Tek nakon što su prve dvije faze uspješno provedene, uslijedili su koncentrirani i ponovljeni udari na ključna nuklearna postrojenja diljem zemlje, s ciljem nanošenja maksimalne i dugotrajne štete.

Opseg napada bio je bez presedana, ciljajući lokacije diljem Irana.

• Natanz: Kao glavno postrojenje za obogaćivanje urana, Natanz je bio primarna meta i pretrpio je “značajnu štetu”. Prema izvješćima, uništena je cjelokupna nadzemna infrastruktura, uključujući električnu mrežu, generatore za hitne slučajeve i hale za sastavljanje centrifuga. IDF je potvrdio da su oštećeni i podzemni dijelovi postrojenja, uključujući višekatnu dvoranu za obogaćivanje s centrifugama. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) potvrdila je udar, ali je izvijestila da nije zabilježeno povišenje razine radijacije izvan lokacije.
• Fordow: Izvješća o šteti na postrojenju Fordow, koje je duboko ukopano u planinu i stoga izuzetno teško za uništiti, kontradiktorna su. Neki rani izvještaji navode da je pošteđeno u početnim valovima. Međutim, kasniji izvještaji spominju eksplozije u blizini i izravne udare. Ova nejasnoća odražava “maglu rata”, ali i stratešku važnost cilja; čak i ako nije uništeno, napad na Fordow signalizira da nijedna lokacija nije potpuno sigurna.
• Ostale lokacije: Udari su zabilježeni i na drugim ključnim točkama iranskog programa, uključujući nuklearni istraživački centar u Isfahanu, postrojenje za proizvodnju teške vode u Araku (poznato kao Khondab) te podzemne baze za skladištenje balističkih projektila u Kermanshahu. Pogođene su i vojne baze u Tabrizu i Hamadanu.
• Ljudski gubici: Osim spomenutih najviših zapovjednika, ubijeni su i istaknuti nuklearni znanstvenici poput Fereydouna Abbasija, bivšeg čelnika Iranske organizacije za atomsku energiju, i Mohammada Mehdija Tehranchija, fizičara koji je nadgledao znanstvene inicijative. Iranski izvori također su izvijestili o desecima civilnih žrtava, tvrdeći da su pogođena i stambena područja.

Put u otvoreni sukob

Napad 13. lipnja nije se dogodio u vakuumu. Bio je to vrhunac eskalacijske spirale koja je započela više od godinu dana ranije, transformirajući dugogodišnji “rat u sjeni” u izravan i otvoren sukob. Razumijevanje ovog konteksta ključno je za ispravnu analizu izraelskih motiva i širih implikacija.

Lanac događaja koji je doveo do otvorenog rata započeo je prelaskom ključnog praga u travnju 2024. godine.

• 1. travnja 2024. godine: Izraelski zračni napad uništio je zgradu iranskog konzulata u Damasku, ubivši nekoliko visokih zapovjednika IRGC-a, uključujući generala Mohammada Rezu Zahedija. Napad na diplomatsko predstavništvo bio je bez presedana i Teheran ga je doživio kao izravan napad na svoj suverenitet, zahtijevajući snažan odgovor.
• 13-14. travnja 2024. godine: Iran je odgovorio pokretanjem operacije “Istinsko obećanje”, masivnim napadom koji je uključivao preko 300 dronova, krstarećih i balističkih projektila usmjerenih na Izrael. Iako je napad bio spektakularan po svom opsegu, bio je vojni neuspjeh. Uz pomoć SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Jordana, Izrael je presreo gotovo 99 posto projektila, uz minimalnu štetu.
• 19. travnja 2024. godine: Izrael je uzvratio ograničenim, ali kirurški preciznim udarom, uništivši radar naprednog sustava protuzračne obrane S-300 u blizini strateški važnog grada Isfahana. Poruka je bila jasna: Izrael može prodrijeti kroz iransku obranu i pogoditi osjetljive ciljeve po volji.
• Ljeto i jesen 2024. godine: Tenzije su nastavile rasti nizom atentata. U srpnju je u Teheranu ubijen vođa Hamasa Ismail Haniyeh, a u rujnu je u zračnom napadu na Bejrut eliminiran vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah.
• 1. listopada 2024. godine: Kao odmazdu za atentate, Iran je pokrenuo drugi veliki raketni napad na Izrael, “Istinsko obećanje II”, sa 180-200 projektila. Iako je ovaj napad bio značajniji od onog u travnju, ponovno je većina projektila presretnuta.
• 26. listopada 2024. godine: Izrael je ponovno odgovorio, gađajući iranske vojne lokacije povezane s proizvodnjom projektila i dronova.

Ovaj ciklus je pokazao opasnu novu dinamiku: obje strane bile su spremne na izravne napade na teritorij one druge, napuštajući dotadašnju praksu djelovanja isključivo preko posrednika.

Napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. bio je seizmički događaj koji je fundamentalno promijenio izraelsku stratešku kulturu i percepciju prijetnji. Dugogodišnja doktrina obuzdavanja i povremenih operacija (“košenje trave”) pokazala se katastrofalno neuspješnom. Zamijenjena je novom, mnogo agresivnijom i proaktivnijom doktrinom koja zahtijeva uništavanje egzistencijalnih prijetnji prije nego što se materijaliziraju.

Iran je, kao glavni sponzor Hamasa, Hezbollaha i Hutista, u Izraelu percipiran kao stvarni izvor prijetnje. Tolerancija na rizik dramatično se smanjila, a javno mnijenje u Izraelu snažno je podržalo odlučnu vojnu akciju protiv Teherana kako bi se spriječio “drugi 7. listopad” na nuklearnoj razini.

Paralelno s vojnom eskalacijom, diplomatski napori za oživljavanje nuklearnog sporazuma doživjeli su kolaps. Pregovori između SAD-a (pod administracijom predsjednika Trumpa) i Irana, uz posredovanje Omana, zapeli su, pri čemu je Izrael stekao dojam da Iran samo “kupuje vrijeme” kako bi napredovao u svom nuklearnom programu.

Konačni okidač za izraelsku akciju došao je iz Beča.

• 12. lipnja 2025. godine: Vijeće guvernera Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), na prijedlog SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke, usvojilo je rezoluciju kojom se Iran po prvi put u 20 godina proglašava neusklađenim sa svojim obvezama iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
• Rezolucija se temeljila na sveobuhvatnom izvješću IAEA-e koje je detaljno opisalo dokaze o tajnim nuklearnim aktivnostima na neprijavljenim lokacijama (poput Varamin, Turquz-Abad) i sustavnom nedostatku suradnje i obmanjivanju od strane Teherana.
• Iranski odgovor bio je trenutan i prkosan: najavio je izgradnju trećeg, novog postrojenja za obogaćivanje urana.

Za izraelsko vodstvo, kombinacija neuspjeha diplomacije, alarmantnog izvješća IAEA-e i prkosnog iranskog odgovora bila je konačni dokaz da je vrijeme isteklo i da je vojna akcija jedina preostala opcija. Iako su SAD javno pozivale na suzdržanost, usvajanje rezolucije koju su same sponzorirale de facto je dalo međunarodni legitimitet i “zeleno svjetlo” za izraelsku operaciju.

Sraz arsenala

Ishod operacije “Uzlazeći lav” i dinamika cjelokupnog sukoba mogu se razumjeti samo kroz detaljnu analizu vojnih i nuklearnih sposobnosti obiju strana. Sukob karakterizira izražena asimetrija: izraelska tehnološka i obavještajna kvaliteta nasuprot iranskoj strategiji masovnosti, dubine i asimetričnog ratovanja.

Izraelska vojna moć temelji se na vrhunskoj tehnologiji, velikim dijelom razvijenoj u suradnji sa SAD-om, ali i na iznimnim domaćim inovacijama i obavještajnoj superiornosti.

• Zračne snage i Stealth tehnologija: Okosnicu izraelske sposobnosti za projekciju moći čini zrakoplovstvo, a posebno flota stealth lovaca pete generacije F-35I “Adir”. Ovi zrakoplovi, prilagođeni izraelskim potrebama s jedinstvenim sustavima za elektroničko ratovanje i sposobnošću nošenja domaćeg naoružanja, ključni su za probijanje naprednih sustava protuzračne obrane. Njihova sposobnost da djeluju unutar iranskog zračnog prostora bez detekcije bila je preduvjet za uspjeh cijele operacije.
• Stand-off oružje: Izrael posjeduje napredne zrak-zemlja projektile koji se mogu lansirati s velike udaljenosti, izvan dometa neprijateljske obrane. Oružje poput projektila ROCKS, koji koristi raketni motor za postizanje velike visine i potom se obrušava na cilj nadzvučnom brzinom, izuzetno je teško presresti. Opremljen je naprednim sustavima navođenja koji funkcioniraju i u GPS-ometanom okruženju, osiguravajući preciznost od nekoliko metara.
• Višeslojna protuzračna obrana: Izrael je zaštićen najsofisticiranijim integriranim sustavom protuzračne obrane na svijetu. On uključuje sustav “Željezna kupola” (Iron Dome) za rakete kratkog dometa, “Davidovu praćku” (David's Sling) za prijetnje srednjeg dometa, te sustave Arrow 2 i Arrow 3 za presretanje balističkih projektila, uključujući i one u egz-atmosferskoj fazi leta. Učinkovitost ovog sustava, dokazana u presretanju iranskih napada u travnju i listopadu 2024., ključna je za zaštitu civilnog stanovništva i kritične infrastrukture.
• Obavještajne službe (Mossad): Možda i najvažnija izraelska prednost je superiornost obavještajnih službi. Sposobnost Mossada da regrutira agente, uspostavi sigurne kuće i tajne baze, te provodi sabotaže i ciljane atentate duboko unutar Irana, pokazala se presudnom. Operacije poput neutralizacije lansera projektila prije nego što su mogli biti upotrijebljeni demonstriraju razinu penetracije u iranski sigurnosni aparat koja je bez premca.

Suočen s tehnološkom inferiornošću, Iran je razvio strategiju koja se oslanja na geografsku dubinu, masovnost, raspršenost i asimetrične sposobnosti.

• Nuklearni program: Prije napada, Iran je bio na pragu nuklearne sposobnosti. Obogaćivao je uran do 60% čistoće, što je samo tehnički korak od 90% potrebnih za oružje, i akumulirao je stotine kilograma tog materijala – dovoljno za više nuklearnih bombi. Procjene “breakout time” (vrijeme potrebno za proizvodnju dovoljno fisijskog materijala za jednu bombu) smanjile su se na svega nekoliko tjedana, a prema nekim procjenama i dana. Kako bi zaštitio program, Iran je ključna postrojenja, poput Natanza i Fordowa, izgradio duboko pod zemljom i raspršio ih po cijeloj zemlji.
• Balistički projektili: Iran posjeduje najveći i najraznovrsniji arsenal balističkih projektila na Bliskom istoku. To uključuje projektile srednjeg dometa (MRBM) poput serija Ghadr, Khorramshahr i Kheibar Shekan, koji mogu dosegnuti bilo koju točku u Izraelu. Novije verzije opremljene su manevrirajućim bojevim glavama (MaRV) koje im omogućuju promjenu putanje u terminalnoj fazi leta kako bi izbjegle presretače.
• Bespilotne letjelice (dronovi): Iran je postao svjetski lider u proizvodnji i upotrebi jeftinih, ali učinkovitih dronova-kamikaza, poput serije Shahed. Strategija se temelji na lansiranju velikog broja dronova (“rojeva”) kako bi se preopteretili i zasitili sustavi protuzračne obrane.
• Protuzračna obrana: Iranska PZO je mješavina starijih ruskih sustava (poput S-300) i sve naprednijih domaćih sustava. Vrhunac domaće tehnologije je sustav Bavar-373, za koji Iran tvrdi da je ekvivalentan ruskom S-400 i da posjeduje sposobnost detekcije i praćenja stealth zrakoplova pomoću radara dugih valnih duljina. Međutim, uspjeh izraelske operacije dovodi u pitanje učinkovitost ovih sustava kada su suočeni s koordiniranim napadom koji kombinira elektroničko ometanje, fizičko uništenje i stealth tehnologiju.

Iranski odgovor na operaciju “Uzlazeći lav” bio je brz, ali relativno ograničen u usporedbi s razmjerima izraelskog napada. U satima nakon prvih udara, Iran je lansirao oko stotinu dronova, a kasnije i oko stotinu balističkih projektila prema Izraelu.

Većina ovih projektila i dronova uspješno je presretnuta od strane izraelske i savezničke obrane. Ipak, neki projektili su probili obranu i pogodili ciljeve, uključujući i područje Tel Aviva, uzrokujući materijalnu štetu i ozljede. Ograničenost i relativna neučinkovitost ovog odgovora mogu se pripisati dvama glavnim faktorima: prvo, uspjehu izraelskih preventivnih udara koji su degradirali iranske lansirne kapacitete i zapovjednu strukturu, i drugo, strateškoj računici Teherana da izbjegne sveopći rat koji bi mogao ugroziti sam opstanak režima.

Uloga nedržavnih aktera

Nakon izravnog i ponižavajućeg udara na vlastiti teritorij, Iran se suočava s golemim pritiskom da odgovori. Tradicionalno, Teheran se oslanjao na svoju mrežu proksi snaga – “Osovinu otpora” – za vođenje asimetričnog rata protiv Izraela i SAD-a. Međutim, sposobnost i spremnost tih skupina da djeluju u lipnju 2025. značajno je promijenjena nedavnim događajima.

Hezbollah, najmoćniji iranski proksi, pretrpio je razorne udarce u razdoblju koje je prethodilo napadu na Iran. Izraelska kampanja u Libanonu kulminirala je atentatom na dugogodišnjeg vođu Hassana Nasrallaha u rujnu 2024., što je bio strateški udarac od kojeg se organizacija još nije oporavila. Posljednji veliki sukob s Izraelom završio je u studenom 2024. primirjem postignutim uz posredovanje SAD-a, ostavivši Hezbollah vojno i moralno oslabljenim.

Iako Hezbollah i dalje posjeduje ogroman arsenal od desetak tisuća raketa i projektila sposobnih dosegnuti bilo koji dio Izraela, njegova spremnost da se upusti u novi, sveopći rat je upitna. Takav sukob ne samo da bi doveo do potpunog uništenja Libanona, već bi mogao ugroziti i sam opstanak Hezbollaha kao dominantne sile u zemlji. Stoga je njihova početna reakcija na izraelski napad na Iran bila suzdržana, ograničena na izjave sućuti i osude, bez konkretnih prijetnji vojnom akcijom. Degradacija Hezbollaha kao vjerodostojne prijetnje bila je ključni faktor koji je Izraelu omogućio veći manevarski prostor za izravan napad na Iran.

Ansar Allah, pokret Hutista u Jemenu, postao je važan instrument iranske asimetrične strategije. Opremljeni iranskim protubrodskim balističkim i krstarećim projektilima, Hutisti su dokazali svoju sposobnost da ozbiljno ugroze međunarodni pomorski promet u Crvenom moru i Bab el-Mandeb tjesnacu. Njihova uloga u ovom sukobu vjerojatno bi bila usmjerena na nanošenje ekonomske boli Zapadu kroz napade na komercijalne brodove i tankere, s ciljem podizanja cijena osiguranja i transporta te stvaranja pritiska na globalnu ekonomiju. Međutim, njihova sposobnost da izravno vojno ugroze Izrael je ograničena zbog velike udaljenosti i višeslojne izraelske obrane.

Proiranske šijitske milicije u Iraku i Siriji predstavljaju izravnu prijetnju američkim vojnim bazama u regiji. Od listopada 2023., ove skupine izvele su više od 170 napada raketama i dronovima na američke snage. U kontekstu iranske odmazde, njihova primarna uloga bila bi napad na američke ciljeve, poput baza Al-Asad i Al-Tanf. Cilj takvih napada ne bi bio poraziti američku vojsku, već stvoriti politički pritisak na Washington da obuzda Izrael i spriječi daljnju eskalaciju. To bi, međutim, nosilo ogroman rizik uvlačenja SAD-a izravno u sukob, što je ishod koji Iran vjerojatno želi izbjeći.

Iran se tako našao u “zamci odmazde”. Nakon tako velikog napada na vlastiti teritorij, odgovor preko proksija mogao bi biti percipiran kao slab i nedovoljan, kako od strane domaće javnosti, tako i od strane regionalnih suparnika. S druge strane, izravan odgovor nosi rizik sveopćeg rata. Ova dilema čini iransku stratešku poziciju izuzetno teškom i opasnom za kalibraciju.

Ekonomske i geopolitičke posljedice

Posljedice izraelsko-iranskog sukoba protežu se daleko izvan Bliskog istoka, stvarajući udarne valove koji utječu na globalnu ekonomiju, preoblikuju geopolitičke saveze i izravno se odražavaju na druge velike svjetske krize, ponajprije na rat u Ukrajini.

Energetska tržišta prva su osjetila potres. Neposredno nakon vijesti o izraelskom napadu, cijene sirove nafte naglo su skočile. Cijena globalnog mjerila, nafte tipa Brent, porasla je na gotovo 75 dolara po barelu, dok je američki WTI dosegao 73 dolara, što predstavlja najveći dnevni skok u više godina.

Analitičari upozoravaju da je ovo samo početak. U slučaju daljnje eskalacije i prerastanja sukoba u sveopći regionalni rat, cijene nafte mogle bi premašiti 100 dolara po barelu, a neki scenariji predviđaju skok i na 120 do 150 dolara. Najgori scenarij uključivao bi iranski pokušaj blokade Hormuškog tjesnaca, strateški vitalnog prolaza kroz koji se transportira otprilike petina ukupne svjetske potrošnje nafte. Takav potez, iako bi naštetio i samom Iranu, imao bi katastrofalne posljedice za globalnu ekonomiju.

Naglo povećanje cijena energenata izravno bi potaknulo novu rundu globalne inflacije, ugrožavajući krhki ekonomski oporavak u Europi i Sjedinjenim Državama i stavljajući dodatni pritisak na kućanstva i poduzeća.

Dok Zapad s nelagodom promatra Bliski istok, u Moskvi se situacija prati s velikim zanimanjem, jer eskalacija izraelsko-iranskog sukoba predstavlja strateški dar za Rusiju u njezinom ratu protiv Ukrajine. Posljedice su višestruke i međusobno povezane, potvrđujući tezu o “rikošet” efektu globalnih kriza.

• Preusmjeravanje pažnje i resursa: Svaka nova kriza na Bliskom istoku neizbježno odvlači političku, diplomatsku i, što je najvažnije, vojnu pažnju Washingtona i njegovih europskih saveznika s ukrajinskog bojišta. Postoji realan rizik da će se vojna pomoć Kijevu smanjiti, jer se ključni resursi – poput naprednih sustava protuzračne obrane, presretačkih projektila i topničkog streljiva – preusmjeravaju za potrebe jačanja izraelske obrane.
• Ekonomska korist za Rusiju: Rast cijena nafte i plina izravno puni ruski ratni proračun. Veći prihodi od izvoza energenata omogućuju Kremlju da lakše financira svoju vojnu mašineriju, zaobilazi zapadne sankcije i ublažava ekonomske pritiske na domaćem terenu. Dok europske ekonomije pate zbog viših cijena energije, Rusija profitira.
• Propagandna pobjeda: Na diplomatskom i informacijskom planu, Moskva koristi krizu kako bi promovirala svoj narativ o Zapadu kao destabilizirajućem faktoru i licemjernom akteru koji primjenjuje dvostruke standarde. Oštro osuđujući izraelski napad, Rusija se pokušava pozicionirati kao branitelj međunarodnog prava i suvereniteta, unatoč vlastitoj brutalnoj agresiji na Ukrajinu.

Geopolitički frontovi su danas neraskidivo povezani. Kriza u Teheranu i Tel Avivu izravno jača poziciju Moskve u Kijevu i Harkivu. To pokazuje da Zapad više nema luksuz rješavanja jedne po jedne krize; suočen je s mrežom međusobno povezanih izazova koje postavljaju strateški usklađeni protivnici.

Neizvjesna budućnost

Nakon operacije “Uzlazeći lav”, Bliski istok i svijet ulaze u razdoblje povišene neizvjesnosti. Dugogodišnja pravila igre su promijenjena, a buduća putanja sukoba ovisit će o nizu varijabli, uključujući odluke u Teheranu, Jeruzalemu i Washingtonu. Analiza mogućih scenarija i dugoročnih rizika ključna je za razumijevanje nove strateške realnosti.

Na temelju trenutne situacije, mogu se razmotriti tri glavna scenarija za budući razvoj događaja:

• Kontrolirana eskalacija (najvjerojatniji). Ovaj scenarij ne podrazumijeva mir, već nastavak sukoba ispod praga sveopćeg rata. Obje strane nastavljaju s ciklusom napada i protunapada, koristeći tajne operacije, cyber napade, ciljane atentate i akcije preko proksija. Povremeni izravni, ali ograničeni udari služe za slanje poruka i održavanje pritiska. Cilj nije pobjeda, već dugoročno upravljanje sukobom i iscrpljivanje protivnika. Ovo je stanje “ni rata ni mira” koje održava visoku razinu regionalne nestabilnosti.
• Regionalni rat (visok rizik, niska vjerojatnost). Jedna pogrešna procjena, prekomjerna odmazda ili neočekivani incident mogli bi pokrenuti lavinu koja vodi u sveopći rat. Takav sukob bi vjerojatno uključivao masovne raketne napade Hezbollaha na Izrael, izraelske zračne udare na Libanon i Iran, iranske napade na američke baze i zaljevske države te zatvaranje Hormuškog tjesnaca. Posljedice bi bile katastrofalne: globalna ekonomska recesija, deseci tisuća žrtava i potpuna destabilizacija Bliskog istoka. Iako obje strane trenutno žele izbjeći ovaj ishod, rizik od nenamjerne eskalacije ostaje značajan.
• Neodrživa deeskalacija. Pod snažnim pritiskom velikih sila, prvenstveno SAD-a, moglo bi doći do privremenog smirivanja tenzija. Međutim, bez rješavanja temeljnih uzroka sukoba – iranskog nuklearnog programa i izraelskih sigurnosnih zahtjeva – takva deeskalacija bila bi krhka i privremena. Obje strane bi iskoristile zatišje za obnovu vojnih kapaciteta, učenje lekcija iz prethodne runde i pripremu za sljedeću, potencijalno još opasniju fazu sukoba.

Izraelski napad stvorio je opasan paradoks u vezi s iranskim nuklearnim ambicijama i budućnošću globalnog režima neširenja oružja.

S jedne strane, napad je brutalno demonstrirao da iranska konvencionalna vojna moć i strategija raspršivanja i ukopavanja postrojenja nisu dovoljne da zaštite režim i njegov najvrjedniji strateški projekt. Ovaj zaključak neizbježno jača argumente tvrdolinijaša u Teheranu koji tvrde da je posjedovanje stvarnog, operativnog nuklearnog oružja jedino istinsko jamstvo odvraćanja i opstanka režima. U tom smislu, izraelski napad, čiji je cilj bio spriječiti iransku bombu, mogao bi paradoksalno ubrzati utrku prema njoj. Mogući iranski koraci u tom smjeru uključivali bi formalno povlačenje iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), protjerivanje inspektora IAEA-e i tajni, ubrzani “bijeg” prema izradi bombe.

S druge strane, uspjeh izraelske operacije postavlja presedan da se nuklearni program u nastajanju može vojno uništiti. To bi moglo ohrabriti druge zemlje da razmotre preventivne udare protiv potencijalnih nuklearnih prijetnji, potkopavajući temeljne norme međunarodnog prava. U oba slučaja, temelji globalnog režima neširenja oružja, koji se temelji na obećanju sigurnosti u zamjenu za odricanje od nuklearnog oružja, ozbiljno su uzdrmani. Svijet bi mogao ući u novu, opasniju nuklearnu eru obilježenu kaskadnom proliferacijom, prvenstveno na Bliskom istoku.

U ovom visoko zapaljivom okruženju, ključni akteri suočeni su s teškim odlukama.

• Za Sjedinjene Američke Države: Prioritet mora biti sprječavanje sveopćeg rata. To zahtijeva održavanje čvrste linije odvraćanja prema Iranu, uz jasnu komunikaciju da će svaki napad na američke snage ili saveznike naići na odlučan odgovor. Istovremeno, ključno je držati otvorenim diplomatske kanale za deeskalaciju i buduće pregovore. Povećanje vojne i obavještajne potpore Izraelu i ključnim arapskim partnerima, poput Saudijske Arabije i Jordana, ojačat će regionalnu sigurnosnu arhitekturu.
• Za Europsku uniju: S obzirom na ograničenu vojnu moć, EU bi se trebala fokusirati na svoje prednosti: ekonomiju i diplomaciju. To uključuje rad na jačanju energetske neovisnosti kako bi se smanjila ranjivost na šokove cijena, korištenje sankcija za ciljanje iranskih destabilizirajućih aktivnosti te pružanje pune podrške IAEA-i i naporima za očuvanje režima neširenja oružja.
• Za regionalne sile: Ključne arapske države, poput Saudijske Arabije, UAE i Jordana, trebale bi, uz podršku SAD-a, jačati mehanizme za komunikaciju i dekonflikciju kako bi se spriječilo da lokalni incidenti ili pogrešne procjene eskaliraju u regionalni požar.

Kraj jedne ere

Izraelska operacija “Uzlazeći lav” u lipnju 2025. nije bila samo još jedan nasilan incident u turbulentnoj povijesti Bliskog istoka. Bio je to događaj koji je fundamentalno i vjerojatno nepovratno promijenio strateški krajolik regije, označavajući kraj ere dvosmislenosti i “rata u sjeni” te početak nove faze otvorenog sukoba.

Ovaj izvještaj je pokazao kako je napad bio kulminacija eskalacijske spirale koja je započela godinu dana ranije, potaknuta promjenom izraelske sigurnosne doktrine nakon 7. listopada i kolapsom diplomatskih napora. Analiza vojnih sposobnosti otkrila je duboku asimetriju između izraelske tehnološke i obavještajne superiornosti i iranske strategije masovnosti, koja se pokazala nedostatnom za obranu od sveobuhvatnog hibridnog napada.

Globalne posljedice su duboke i dalekosežne. Sukob je razotkrio krhkost međunarodnih institucija i nemoć diplomacije kada se suoči s egzistencijalnim prijetnjama. Istovremeno je pokazao kako su regionalni sukobi danas neraskidivo povezani s globalnom sigurnošću i ekonomijom. Događaji u Teheranu i Tel Avivu izravno utječu na cijene energije u Europi, financiranje ruskog rata u Ukrajini i strateške kalkulacije u Washingtonu i Pekingu.

Svijet je ušao u opasniju fazu u kojoj nijedna kriza više nije lokalna. Svaki veliki udar, bio on vojni, ekonomski ili diplomatski, proizvodi valove koji se, kako su to slikovito primijetili analitičari, “rikošetiraju” i do najudaljenijih žarišta suvremenih sukoba. Era strateškog strpljenja je završena, a neizvjesna budućnost koja je pred nama zahtijevat će novu razinu mudrosti, odvraćanja i diplomacije kako bi se izbjegla katastrofa.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.