Kako je zastava s ljiljanima postala meta progona

Kada je u julu 2008. godine predsjednik Vlade bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, prilikom posjete Trebinju, sa stola opštinskog načelnika bacio zastavicu Bosne i Hercegovine, osim nekoliko verbalnih osuda, uglavnom iz medija, niko od relevantnih dužnosnika i institucija nije reagirao.

Pogotovo se „nevještim“ pravilo Državno tužiteljstvo koje je, shodno ovlastima i obavezama, moralo promptno djelovati i procesuirati tadašnjeg entitetskog premijera jer je, prema Zakonu o zastavi Bosne i Hercegovine, nepoštovanje tog simbola kažnjivo djelo.

Prolazile su godine, a mrzitelji (nije prejaka riječ, javno su to pojedinci izjavljivali, uključujući individuu iz prvog pasusa) državne zastave i svega što krasi ovu zemlju nastavljali su s kršenjem zakona i činjenjem kažnjivog djela – pogađate – bez ikakvih sankcija. I ne misle stati s tom, normalnom umu neshvatljivom praksom, ljudskim i moralnim sunovratom, a za to imaju „dozvolu“ pravosudnih tijela i, očito je, (ne)pisanu preporuku (naredbu?), ne samo entitetskih vlasti nego i (uglavnom na istok) šire. Dio je to udruženog dugoročnog projekta koji je posljednjih mjeseci sve izraženiji i otvoreniji.

Bijelo polje, plavi štit i šest zlatnih ljiljana

Kad su uvidjeli da mogu nesmetano vrijeđati i nepoštivati zastavu države (koja ih za to čak i plaća), zašto onda ne bi „trenirali strogoću“ i s prethodnim barjakom – bijelo polje, plavi štit i šest zlatnih ljiljana – s kojim je tadašnja Republike Bosna i Hercegovina 22. maja 1992. godine postala članicom Ujedinjenih naroda. Nazivajući je, potpuno pogrešno, zastavom Armije Bosne i Hercegovine (ali ne i slučajno, jer znaju šta rade, nije naivan taj sramni proces), negatori svega što ima bh. prefiks idu korak dalje i simbol odbrane zemlje pokušavaju predstaviti kao „nepristojno ponašanje“.

E sad, kako to da je posjedovanje, nošenje ili isticanje zastave koja se šest godina vihorila na East Riveru u New Yorku, dok nije usvojen novi barjak – tamnoplavo polje sa žutim trokutom i bijelim zvjezdicama – nedozvoljeno i kažnjivo zbog „nepristojnog ponašanja i isticanja simbola“ znaju, ali ne mogu razložno pojasniti i činjenično opisati oni koji se „ospu“ kad im se samo spomene ime Bosna i Hercegovina. Malo im je to bilo, pa su „nakačili“ i prefiks „takozvana“ ispred Armija Bosne i Hercegovine, oružane formacije koja nije počinila genocid i etničko čišćenje. Takav naopaki narativ postao je „sasvim normalno“ ophođenje gotovo svih političara, javnih djelatnika i medija u Republici Srpskoj i nema sumnje da neće uskoro (pre)stati.

Prva žrtva te svojevrsne hajke i bezumlja bio je predsjednik Bošnjačkog pokreta Sejfudin Tokić, koji je 22. maja 2015. (sjetit ćete se, tog je dana 23 godine ranije Bosna i Hercegovina s ljiljanima na jarbolu primljena u Svjetsku organizaciju), u centru Banje Luke, kako je tvrdilo Okružno javno tužilaštvo, „podigao ratnu zastavu takozvane Armije Bosne i Hercegovine“, čime je „kod drugog, odnosno srpskog naroda, stvorio asocijaciju na rat, stradanja i mržnju“. Pa je tako Tokić, u drugoj polovini devedesetih i početkom dvijehiljaditih najbolji (ne samo politički, reformistički) drug Milorada Dodika, zbog mahanja barjakom Republike Bosne i Hercegovine, uhapšen, pa pušten i optužen za „izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti“.

Procesuiranje nekad najboljeg Dodikovog druga

Pet godina je trajalo suđenje, dva puta je Osnovni sud u Banjoj Luci donosio oslobađajuću presudu Tokiću, koji se jednom na ročištu pojavio u košulji s ljiljanima („što bi to kome smetalo, ljiljani ne šalju uvredljivu poruku…“), no „strašni bauk“ jednog običnog (evo malo ličnog) i lijepog simbola nije ostao bez odjeka. Istina, Tokić i njegov kolega Adnan Bajrić oslobođeni su teškog krimena koji im je stavljan na teret, je je sud utvrdio da „ovo krivično djelo više ne postoji u novom Krivičnom zakonu Republike Srpske“. No, političari i mediji nastavili sa svjesno s iskrivljenim terminima, pa je sada uzaludan posao nekome u Republici Srpskoj objasniti kako barjak Republike Bosne i Hercegovine nije „ratna zastava takozvane Armije Bosne i Hercegovine“.

Trebaju li ovu nepobitnu činjenicu (prepo)znati pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji sve češće zaustavljaju automobile, pješake, grupe koji se drznu na teritoriju ovog entiteta razviti legitimnu (iako bivšu) zastavu svoje zemlje? Itekako znaju, ali oni samo „postupaju po naređenju“ onih koji su im „pojasnili“ da se ne mora uvijek postupati prema zakonima, odlukama, uredbama… nego da trebaju, prije svega, biti patriote i boriti se protiv onih koji „izazivaju nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost“. A najopasniji su oni koji nose tkaninu na kojoj su bijelo polje, plavi štit i šest zlatnih ljiljana; doduše, nema ispod štita dva ukrštena mača i nad njim natpisa Armija Republike Bosne i Hercegovine, ali ako treba, „nacrtajte ih“ i, naravno, kaznite.

Mnogo je primjera brutalnog iživljavanja nad bh. građanima jer su u Republici Srpskoj na vidnom mjestu istakli svoju zastavu. Na prošlogodišnji Dan državnosti, 25. novembar, policija je uručila prekršajni nalog osobi iz Jajca koja je u Banoj Luci razvila zastavu Republike Bosne i Hercegovine (koju su oduzeli) i time izazvala „uznemirenost građana“. U prošlu subotu su dvije osobe iz Srebrenika prekršajno sankcionirane (po 100 maraka, odnosno 50 eura) na području Doboja jer su „na vozilima istakle ratne zastave takozvane Armije Bosne i Hercegovine, koje su im pritom oduzete“. „Krimen“ dvojice mladića bio je samo što su krenuli na nogometnu utakmicu u Zenicu i svoje zastave nisu krili, nego su ih jasno istakli, vjerujući da time ne čine prekršaj.

‘Mi u Republici Srpskoj nemamo šta paliti’

I nisu učinili nikakav prekršaj – prema zakonima Republike Srpske, nošenje zastave s ljiljanima nije kažnjivo novčanom kaznom niti oduzimanjem barjaka. Znaju to i policajci koji, dok ne čuvaju rušitelje ustavnog poretka i bjegunce od zakona, u međuvremenu „love“ obične ljude što nose zastave povodom praznika ili na utakmicu. Ti ljudi plate nepostojeću kaznu, ostanu bez barjaka, da ne gube vrijeme i živce i idu na sud koji bi ih, kao i u „slučaju Tokić“, na kraju oslobodio, kad već neće država da ih oslobodi od besramnih naredbodavaca i izvršitelja udara na ljudska prava i slobode.

Prema modificiranoj „doskočici“ „nema zastave – nema problema“, prvi među pljuvačima državnog simbola (prezime mu znate) javno je poručio: “Najbolje je da mi u Republici Srpskoj nemamo njihove [bh. i federalne] zastave, pa nemamo šta paliti”. Bila je ovo reakcija na paljenje zastave Republike Srpske u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, sramotni, nekulturni, nemoralni, kažnjivi i neprocesuirani čin, ali „dobrodošao“ da se još jednom dokaže nemoguće – da smo svi isti i da se može raditi kako god ko želi i hoće. Zato je najbolja, možda i jedina ispravna poruka: „Ponesi zastavu, slavi Bosnu (i Hercegovinu) – usprkos mrziteljima.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.