Ne provode u Los Angelesu zakon, nego okupaciju

Scene koje pratimo u Los Angelesu trebale bi uznemiriti svakog Amerikanca koji cijeni ustavni poredak. Savezne trupe raspoređene su u veliki američki grad ne kao odgovor na pobunu ili prirodnu katastrofu, već kako bi suzbile proteste protiv operacija provođenja imigracijskih zakona. Cijeli centar Los Angelesa proglašen je “područjem nezakonitog okupljanja”.

To predstavlja opasnu eskalaciju koja prijeti samim temeljima američkog demokratskog sistema. Ono što je započelo kao rutinske racije američke Službe za imigraciju i carine (ICE) 6. juna, brzo se pretvorilo u nešto daleko zlokobnije. Savezni agenti prohujali su Los Angelesom, pritvorivši 121 osobu iz restorana, trgovina i stambenih zgrada. Racije su provedene usred bijela dana, s proračunatom smjelošću koja je izgledala kao da je osmišljena da provocira.

Reakcija zajednice bila je brza. Do poslijepodneva, demonstranti su se okupili u centru grada – ne kao izgrednici, već kao ožalošćena zajednica, držeći transparente i skandirajući “Oslobodite ih!”. Ovo je bila javna tuga, izražena ljutnja. Ipak u današnjem SAD-u, čak ni mirni iskazi tuge i ljutnje nisu dopušteni kada su u suprotnosti s narativom koji su postavili oni na vlasti.

Policija je odgovorila silom. Suzavac je poletio. Eksplodirale su bljeskalice. Mirne demonstracije pretvorile su se u bojno polje – ne zato što su demonstranti odabrali nasilje, već zato što je to učinila Vlada. Američki predsjednik Donald Trump odlučio je dodatno eskalirati situaciju. Potpisao je memorandum o raspoređivanju 2.000 pripadnika Nacionalne garde u Los Angeles, a ministar odbrane Pete Hegseth zaprijetio je mobilizacijom aktivnih marinaca ako se protesti nastave.

Upitna legalnost akcija vlasti

Legalnost ovih akcija je u najmanju ruku upitna. Prema Zakonu o pobuni, savezne trupe mogu se rasporediti tek nakon što se javnim proglasom građani pozovu na razilaženje. Takav proglas nije objavljen, a Trump se nije pozvao na taj zakon. Guverner Gavin Newsom, koji ima ovlasti odlučivati ​​o pitanjima sigurnosti u saveznoj državi Kaliforniji, nije konsultiran – jednostavno je obaviješten.

Ne postoji raširena pobuna koja prijeti autoritetu Sjedinjenih Američkih Država. U Los Angelesu nema neprijateljskih boraca, samo ljuti i tužni ljudi koji zahtijevaju dostojanstvo za svoje zajednice. Ono čemu svjedočimo nije zakonito izvršavanje savezne vlasti, već improvizacija maskirana kao primjena zakona, spora erozija ustavnog poretka, zamijenjena deklaracijom, spektaklom i silom.

Ukoliko se bude osporavalo na sudu, ovo raspoređivanje vjerovatno bi se moglo smatrati nezakonitim. Ali to možda nije važno – i to je najjeziviji aspekt ove krize. Brzo se krećemo prema mjestu gdje nezakonitost više nije važna, gdje je sila stigla sa ili bez papirologije, a zakon je samo fasada.

Primjena zakona protiv ‘sumnjivih’ zajednica

Ovaj trenutak ne može se shvatiti izolirano. Kao što je naučnik Aime Cesaire primijetio u svojoj analizi kolonijalizma, nasilje na periferiji neizbježno se vraća u metropolu. Alati ugnjetavanja razvijeni u inozemstvu uvijek pronađu put kući.

U SAD-u je to bio proces koji je trajao decenijama. Godine 1996. je odredba Zakona o nacionalnoj odbrani omogućila Pentagonu da prenese višak oružja vojne klase lokalnim policijskim odjelima. U naredna tri desetljeća, isto oružje koje se koristilo za imperijalističko nasilje u inozemstvu prebačeno je u policijske odjele radi raspodjele u siromašnim i marginaliziranim zajednicama.

Zatim, sa početkom „rata protiv terorizma“, taktike zastrašivanja i potčinjavanja stranog stanovništva prebačene su kod kuće kako bi se koristile protiv ranjivih zajednica. Kongres je donio sveobuhvatne zakone poput Zakona USA PATRIOT i amandmane na Zakon o nadzoru stranih obavještajnih službi, omogućujući masovni nadzor i prikupljanje obavještajnih podataka na tlu SAD-a.

Ovlaštenje za upotrebu vojne sile protiv terorista iz 2001. omogućilo je neograničeno vojno pritvaranje američkih građana, dok je presuda Vrhovnog suda u predmetu Holder protiv Projekta humanitarnog prava proširila doktrinu „materijalne podrške“ kako bi kriminalizirala čak i mirno angažiranje sa grupama na crnoj listi.

Programi poput Suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu (CVE) pretvorili su škole i džamije u nadzorne centre, sa fokusom na muslimanske, arapske i južnoazijske zajednice. Dok je izvan SAD-a Vlada provodila kampanju izručenja, mučenja i ilegalnog pritvaranja u zaljevu Guantanamo, kod kuće je primjenjivala zakone protiv „sumnjivih“ zajednica.

Suđenje Fondaciji Svete Zemlje 2008. prvi je put uvelo „tajne dokaze“ na američkom kaznenom sudu, a anonimni izraelski obavještajni oficir tvrdio je da može „namirisati Hamas“ na optuženima. Progon demonstranata iz Cop Cityja u Georgiji pod optužbama za „terorizam“ direktno je izveden iz ovog priručnika, kao i zakon HB 2348 Tennesseeja, koji proširuje policijske ovlasti na suzbijanje mirnih demonstracija.

Direktno učešće u genocidu u Gazi

Nakon oktobra 2023. godine, američka Vlada prekršila je vlastite zakone kako bi direktno učestvovala u genocidu u Gazi, opskrbljujući Izrael oružjem i obavještajnim podacima. Masovna represija i uklanjanje koje su Palestinci pretrpjeli od ruku svojih kolonizatora koje su podržavale SAD preneseni su na američko tlo.

Vlada je pokrenula neviđeni napad na slobodu govora i akademsku slobodu, obračunavajući se sa studentima koji protestiraju protiv genocida i potičući odmazdu protiv propalestinskih glasova. Vidjeli smo oduzimanje stalnih radnih mjesta, nadzor demonstranata i kriminalizaciju neslaganja. Palestinci i njihovi saveznici pretrpjeli su četverostruko povećanje uznemiravanja i gubitka posla; također suočili su se s nasilnim napadima i ubistvima.

Sve je to počelo ne pod Trumpom, već pod njegovim “demokratskim” prethodnikom, bivšim američkim predsjednikom Josephom Bidenom koji je također povećao budžet policijskih odjela za 13 milijardi dolara i proširio ovlasti ICE-a. Matrica je jasna: represivne mjere razvijene za ciljanje stranog stanovništva postale su alati za suzbijanje svakog neslaganja kod kuće.

Projekcija moći

Ono što se događa u Los Angelesu i drugim gradovima nije stvar provođenja zakona; radi se o projekciji moći, o demonstraciji da će se prkos suočiti sa ogromnom silom i biti ugušen. Pravni okvir je manje važan od spektakla. Kad savezni agenti ispaljuju bljeskalice na prosvjednike ispred trgovina Home Depot, kad direktori ICE-a optužuju gradonačelnike da su na strani „haosa i bezakonja“, kad zvaničnici FBI-a tvitaju o lovu na bacače kamenja, posmatramo konstrukciju narativa koji opravdava državno nasilje.

Ovako se odvijaju blagi udari: ne tenkovima koji se kotrljaju niz Aveniju Pennsylvania, već kroz izvršne memorandume, konferencije za novinare i vojnu logistiku prikrivenu kao javna sigurnost. Zakon o pobuni postaje mrtvo slovo na papiru ne zbog ukidanja, već zbog nebitnosti.

Ako ovaj presedan ostane na snazi, savezne trupe postat će standardni odgovor na otpor. Gradovi koji ne glasaju za predsjednika suočit će se s okupacijom. Protest će se redefinirati kao pobuna. Sljedeći put kada se ljudi okupe na ulicama zahtijevajući pravdu, neće se suočiti s policajcima već s vojnicima.

Kada predsjednik može rasporediti trupe bez poštivanja zakona, a niko ga ne zaustavlja, zakon gubi svoju moć. Postaje teatar, fasada za sistem koji je napustio vlastite principe. U ovom trenutku ne trebaju nam samo pravni izazovi, potrebna nam je moralna jasnoća.

Otpor nepravdi, a ne pobuna

Ono što se događa u Los Angelesu nije provedba zakona: to je okupacija. Ono što se naziva pobunom zapravo je otpor nepravdi. Ono što se predstavlja kao javna sigurnost zapravo je političko zastrašivanje. Američki imperijalizam stvorio je infrastrukturu upravo za ovaj trenutak. Alati imperija, isprobani na narodima globalnog Juga, sada se koriste protiv američkih gradova.

Ako ne prepoznamo ovaj trenutak kao ono što jest – temeljni napad na ustavno upravljanje – probudit ćemo se u zemlji u kojoj je imperijalna vojna sila primarni jezik politike.

Ustav SAD-a jak je koliko i naša spremnost da ga branimo. U Los Angelesu ta odbrana počinje sada.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.