Kako se došlo od ‘metar’ drva do 103,5 miliona maraka

„Znate li da u stavci budžeta ‘Nabavka energenata’ piše – drva. Na deset graničnih prijelaza se cijepaju drva kako bi se moglo raditi. Mi dobijamo 500.000 konvertibilnih maraka [250.000 eura] godišnje za održavanje graničnih prijelaza“, rezignirano je članove Komisije za finansije i budžet Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nedavno informirao Zoran Tegeltija, predsjedavajući Upravnog odbora te direktor Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine.

E sad, zašto se trebaju „cijepati drva“ na graničnim prijelazima, prvi čovjek državne institucije koja kroz svoje ruke – pardon, račune – godišnje „propusti“ milijarde maraka (ili eura, svejedno) nije u detalje pojašnjavao parlamentarcima, ali nije propustio priliku da još malo „zakuka“ na „loše stanje u Upravi za indirektno oporezivanje“, gdje se „dva i po puta manje ljudi prijavljuje na konkurse […] nisu zainteresovani za rad u Upravi […] prijavljuju se profili osoba s fakulteta i univerziteta, a kad provjerite neku diplomu, vidite da taj fakultet više ne postoji, nema ga“.

Kad smo već kod fakulteta / univerziteta koji „više ne postoje“, možda bi se i Tegeltija mogao naći „u sukobu interesa“, jer ni Fakultet za trgovinu i bankarstvo „Janićije i Danica Karić”, u sastavu Univerzitet „Braća Karić” iz Beograda, ne postoji više u izvornom obliku. Od školske 2008/2009. godine promijenio je vlasnika i dobio novo ime – Alfa univerzitet. Samo nekoliko mjeseci nakon što je Tegeltija za nepune dvije godine (2007 – 2008) kod „Braće Karić“ magistrirao i doktorirao, ali ko zna – a to i nije poenta ove priče – možda je sve to završeno na korektan način i na visokoškolskoj ustanovi kojoj se nema šta prigovoriti.

Tegeltija ‘zaplakao’ zbog teške situacije

Dešava se, ali ne baš tako često, da direktori, rukovodioci, čelnici upravnih odbora javno „zaplaču“ nad sudbinom institucija ili (javnih) kompanija i požale se nad teškom sudbinom koja ih je zadesila.

Evo, naprimjer, slučaj Zorana Tegeltije, koji gotovo 40 godina obavlja visokopozicionirane poslove – savjetnik direktora, šef carinske ispostave, načelnik Sektora za carinsko-pravne poslove, šef Odsjeka za naplatu prihoda i statističke analize, opštinski odbornik i načelnik (rodni Mrkonjić-Grad), poslanik i ministar finansija (bh. entitet Republika Srpska), ministar finansija i predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine – nije se čestito nasekirao sve dok prije dvije godine nije postao direktor Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine.

Kako to, zapitat ćete se, da niko s normalnim školovanjem i diplomom s kvalitetnog fakulteta ne želi raditi u instituciji koja je na korak da kupi dva objekta (ili jedan iz dva dijela) za smještaj zaposlenih i opreme Glavnog ureda i Regionalnog centra Banja Luka za 103,5 miliona maraka (53 miliona eura)? Valjda su tamo visoke plate i dobri uvjeti rada, mogućnost napredovanja – evo (opet) primjer Tegeltija: kao državni ministar finansija mjesečno je inkasirao 3.300 „gole“ plate; valjda je logično da na novom poslu ima veća primanja. Ili je riječ o drugoj opciji – „obični“ zaposlenici baš i nisu tako dobro plaćeni, pogotovo ako im se kaže da će dio poslova obavljati na graničnim prijelazima gdje se kao energent koristi cijepana bukovina ili grabovina.

Kada gazda naredi, tender se odmah raspisuje

Zaposleni i predstavnici (starog i novog) sindikata u Upravi za indirektno oporezivanje tvrde kako se menadžment (i stari i novi) ne može oteti od utjecaja politike, pojedinaca i krugova koji nemaju veze s ovim poslom, da se zapošljavaju nestručni i nekompetentni ljudi na vrlo bitnim pozicijama, a kupovinu novih objekata u Banjoj Luci otvoreno nazivaju kriminalnom i korupcionaškom rabotom, koja traje već 12 godina. U nekoliko navrata su iz Ureda visokog predstavnika i drugih međunarodnih organizacija, uključujući ambasade najjačih zapadnih zemalja, upozoravali na netransparentan proces nabavke – kupovine zgrade/a i moguću korupciju, no Vijeće ministara i Državni parlament su izglasali nabavku, a Tegeltija 1. aprila hitro raspisao tender za kupovinu.

Hoće li, kada i za koju sumu Uprava za indirektno oporezivanje kupiti u centru Banje Luke već (za tu namjenu, kažu upućeni) izgrađeni objekt u vlasništvu Mile Radišića, moglo bi se znati čim prođe žalbeni postupak, moguće već u prvoj polovini maja. Nakon trogodišnjeg zatvorskog „angažmana“, na koji je presuđen zbog privrednog kriminala, „kontroverzni biznismen“ nastavio je s „uspješnim poslovanjem“, pa je tako 2018. godine, sa samo sedmero zaposlenih u porodičnoj firmi „Grand Trade“, zaradio petnaestak miliona eura. No, Radišić koji, kako pišu banjalučki mediji, bez problema izgradi stambeno-poslovni kompleks mimo regulacionih planova i „nadogradi“ 15.000 kvadratnih metara, vrijednih dvadesetak miliona eura, poznat je i kao kum Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske i bjegunca od pravde.

Na ono osnovno pitanje – može li Uprava za indirektno oporezivanje (Tegeltija), na sugestiju da se taj proces ubrza i odmah raspiše tender (Dodik), kupiti zgradu koju je, za sada, ponudio samo jedan zainteresirani („Grand Trade“, Radišić) – jednostavno je odgovoriti: može. Druga nepoznanica – hoće li to biti „po zakonu“ i ako nije da li će neko za to krivično odgovarati – zavisi iz kojeg se ugla gleda (entitetske, političke, interesne opcije). Državni zastupnici su zatražili da se tender poništi, da se stavi izvan snage posljednja javna nabavka koja je, kao i pet prethodnih, išla ka tome da se kupi gotov objekt, nego da se izgradi nova zgrada, budući da je Grad Banja Luka spreman pronaći adekvatan prostor za izgradnju. Tako bi, umjesto projiciranih i odobrenih 53 miliona eura, cijena bila dvostruko manja, a kad se na „useljenje“ čekalo 12 godina, mogu se zaposlenici u Banjoj Luci strpjeti još nekoliko godina; tamo se (još) ne cijepaju drva.

Otiđi na Šćepan-Polje da vidiš muku i sramotu

„Niko nije rekao da se mora kupiti određena zgrada i pozivam Tegeltiju, medije, javnost, vlast… da reagiraju ako prepoznaju korupciju i kriminal. Ako Tegeltija to uradi nabrzinu, to bi ga moglo odvesti tamo gdje se ide nabrzinu“, poručio je, vjerovatno podrazumijevajući da termin „nabrzinu“ znači zatvor, državni ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković.

Pridružili su mu se i zastupnici u Parlamentarnoj skupštini, koji su najavili da će tražiti reakciju Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koje se do sada nije bavilo ovim slučajem. No, ako pravosudni organi i utvrde da je u ovom predmetu bilo kriminala, korupcije, pogodovanja, ako zgrada „Grand Tradea“ bude i zvanično kupljena / isplaćena, ko će to, kada i kako kazniti kupca (Tegeltiju?) i, što je važnije, hoće li se ta transakcija moći raskinuti?

Već 25 godina je Zoran Tegeltija član Glavnog odbora ili Predsjedništva Saveza nezavisnih socijaldemokrata i zvuči apsurdno, pa i ponižavajuće, kada se on žali na tešku situaciju u instituciji na čijem je čelu, a njegova stranka na vlasti je gotovo 20 godina. Šta su (u)radili dva desetljeća da se privatni fakulteti otvaraju na autobuskim stajalištima, u tržnim centrima, domovima kulture… i „štancaju“ visokoškolske kadrove u roku nekoliko mjeseci, a oni se sada prijavljuju za posao u Upravi za indirektno oporezivanje?

Ako mu je baš toliko teško, neka ode na jedan od deset graničnih prijelaza na granici s Crnom Gorom (moj „favorit“ je Šćepan-Polje) i vidi kako žive i rade granični policajci i carinici kojima je osnovni energent iscijepana bukovina i spozna šta je muka i sramota.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.