Šta bi se desilo da Hamas ne drži ‘zarobljenike’

Postoji jedno hipotetičko pitanje na koje treba odgovoriti ako želimo pružiti analizu koja ispituje opravdanost Hamasovog stava u vezi s trenutno posrnulim pregovorima. Također, poslužit će za razumijevanje i tumačenje značenja prostora koji se stvara između popustljivosti i zauzimanja čvrstog stava u rješenjima koja mu se nude, a posebno onima koja dolaze iz dva glavna grada odgovorna za agresiju na Gazu: Washingtona i Tel Aviva.

Antiratne demonstracije u Izraelu mogu međunarodnoj javnosti prenijeti lažnu sliku o izraelskom društvu, prikazujući ga kao podijeljeno, s etičkog aspekta, u pogledu rata ili kao društvo koje mirovne porive gaji iz humanih pobuda.

Niko nije ponudio odgovor na pitanje tih podjela – da li bi do njih uopće došlo da palestinski otpor nije zadržao izraelske zarobljenike i taoce? Drugim riječima, kakvu bismo reakciju javnosti u jevrejskoj državi mogli očekivati da palestinske frakcije otpora nisu držale ovu kartu (zarobljenika) u svojim rukama?

Vrednovanje moći

Donniel Hartman, predsjednik Instituta Shalom Hartman i voditelj podcasta „For Heaven's Sake“, jednog od najpopularnijih jevrejskih podcasta u Sjevernoj Americi, kaže: „Cionizam i jevrejska država zahtijevaju prihvatanje i vrednovanje moći. Bez moći, Izrael nikada ne bi nastao, niti bi opstao na neprijateljskom Bliskom istoku.

Izraelska moć je bila slaba u njegovim prvim godinama. Moglo bi se reći da to bile više aspiracije nego stvarnost. Međutim, nakon pobjede u ratu 1967. godine, moć nalik onoj Golijatovoj postala je sastavni dio izraelske stvarnosti.

Osim toga, moć je počela definirati izraelski nacionalni identitet. Moć Izraela bila je poput magneta, privlačila podršku iz cijelog svijeta i stavljala Izrael u središte jevrejske svijesti.

To je potaknulo novootkriveni osjećaj jevrejskog ponosa i identiteta, te repozicioniralo ne samo Izrael već i cijeli jevrejski narod kao ozbiljne aktere na svjetskoj sceni“.

Kulturni rat

Danas u Izraelu svjedočimo kulturnom ratu oko budućnosti izraelskog identiteta i jevrejskih vrijednosti koje bi on trebao utjeloviti. Pojavljuju se nove snage koje citiraju odjeljke i stihove iz Biblije, veličaju moć na neviđene načine i smatraju da su moralna načela nametnuta izraelskim vojnim snagama znak slabosti i defetizma. Oni glorificiraju moć Izraela, tumačeći je kao manifestaciju Božje volje.

Povratak „glorifikaciji moći“ u Izraelu najbolje pokazuju nedavni izbori i uspon ultranacionalističkog političara Itamara Ben-Gvira i njegove stranke Otzmah Yehudit, što doslovno znači „Jevrejska moć“. Kao što sam naziv stranke sugerira, njeni članovi smatraju da je sakralizacija moći krajnji cilj i slave njegovo ostvarenje.

Kao što je Ben-Gvir ponosno izjavio u izbornoj noći, uspjeh ostvaren na izborima vratit će Jevreje na njihov legitimni položaj „vlasnika“ zemlje. Prema njegovom mišljenju, ali i mišljenju njegovih sljedbenika, moć nad drugima – neizraelcima, te Izraelcima koji nisu Jevreji – predstavlja sveto i nacionalno pravo.

‘Bog će se boriti u ime Izraela’

Manjina iz takozvane „prosvjetiteljske“ struje unutar čvrstog bloka jevrejske zajednice, u kontekstu neizvjesnosti budućnosti Izraela kao države, vjeruje da akcije Izraela još uvijek spadaju u narativ moći spomenut u Knjizi Postanka, koji podrazumijeva da će Izrael voditi rat, ali da će se Bog boriti u njihovo ime. Zbog toga su, iako je ubijanje zabranjeno, svi ovi ratovi dopušteni.

Glorificiranje moći u Izraelu, kao kolektivna tendencija, a ne kao izuzetak na marginama izraelskog društva, testira se spontano, kroz uspon društvenih snaga koje se nametnu kroz političke koalicije i izbore. Posljednji izbori pokazali su da postoji sve veći broj Izraelaca koji smatraju da je moć države „Božji dar“, te da su neprijatelji Izraela neprijatelji Boga.

Nije slučajno da se stranka Otzmah Yehudit udružila sa strankom Vjerski cionizam, predstavljajući svoje kandidate na zajedničkim listama. “Ovaj mentalitet stvara atmosferu u kojoj se prava ‘Božjih neprijatelja’ nikada ne poštuju”, kako tvrdi predsjednik Instituta Shalom Hartman.

Prema anketi koju je 2015. godine objavio izraelski +972 pod naslovom „Izraelci razumiju samo silu“, navodi se da „jedan pogled na izbore u protekloj deceniji pokazuje da su od Druge intifade Izraelci gotovo uvijek glasali za desničarske vlade. To je neodvojivo od percepcije da političke vizije ljevice nisu relevantne u odnosu na suprotstavljanje onome što javnost doživljava kao isključivo palestinsko nasilje.”

Manipulacije demonstracijama

Mairav Zonszein, viša analitičarka za pitanja Izraela pri Međunarodnoj kriznoj grupi, upozorila je svojevremeno u članku objavljenom u časopisu Foreign Policy na manipulacije izraelskim demonstracijama u svrhu popravljanja imidža izraelskog društva kao „humanog“ društva.

U tom kontekstu, naglasila je da hiljade Izraelaca koji su izašli na ulice ne protestuju protiv rata, izuzev šačice Izraelaca i Jevreja. Oni ne traže primirje, prekid rata ili mir. Ne protestuju protiv izraelskog ubijanja nezapamćenog broja Palestinaca u Gazi ili ograničenja na dopremanje humanitarne pomoći koja su dovela do masovne gladi (pojedini izraelski desničari idu čak toliko daleko da blokiraju ulazak pomoći u Pojas).

Oni zasigurno ne traže prekid vojne okupacije, koja je ušla u 57. godinu. Oni prvenstveno protestuju zbog Netanyahuovog odbijanja da odstupi s vlasti i onoga što vide kao njegovu nevoljkost da sklopi dogovor o taocima.

Promjena u vodstvu neće nužno značiti temeljne promjene u politici. Ako Benny Gantz, bivši izraelski ministar odbrane i načelnik Generalštaba izraelskih snaga,  koji ima dobru anketnu prednost u odnosu na Netanyahua, postane premijer, mala je vjerovatnoća da će usvojiti politiku prema Palestincima koja se bitno razlikuje od Netanyahuove, procjenjuje Zonszein.

Najgora katastrofa u historiji Izraela

Prebacivanje krivice na Netanyahua – koji odbija napustiti izraelsku političku scenu bez obzira na to što mu se sudi za korupciju i što vodi zemlju u vrijeme najgore katastrofe u njenoj historiji – zasjenilo je činjenicu da mnogi Izraelci, kada je u pitanju politika prema Palestincima, a posebno prema Gazi, generalno podržavaju Netanyahua. Velika većina Izraelaca podržava trenutnu vojnu kampanju u Gazi i vladin cilj da uništi Hamas, bez obzira na broj ljudskih žrtava među Palestincima u Pojasu Gaze.

Međutim, u tajnosti, odnosno u područjima koja su izvan pažnje izraelskih medija, pojedini izraelski analitičari insistiraju na tome da Izrael nije nudio ustupke niti napredovao u mirovnim pregovorima osim nakon završetka ratova: Jomkipurski rat 1973. doveo je do prvih pregovora u Camp Davidu 1977. godine, a na kraju i do mirovnog sporazuma s Egiptom; Prva intifada navela je Yitzhaka Rabina da shvati da okupacija na kraju mora biti okončana, što je dovelo do nastojanja da se postigne sporazum u Oslu; Druga intifada natjerala je Izrael na djelomično povlačenje iz Gaze.

U najdetaljnijoj knjizi o javnom mnijenju tokom Druge intifade, palestinski stručnjak za ispitivanje javnog mnijenja Khalil Shikaki i izraelski profesor Jacob Shamir otkrivaju da je tokom najnasilnijih godina Druge intifade porasla podrška javnosti za određene ustupke, poput povlačenja iz doseljeničkih naselja. Također, plan Ariela Sharona da se povuče iz Gaze naišao je na značajnu podršku u to vrijeme.

Dakle, iskustva ukazuju na to da je veći dio izraelskog društva sklon brutalnosti i agresiji, te da razumije samo „jezik sile“. Da nije bilo zarobljenika koje Hamas drži, niko u Izraelu ne bi izašao protestovati protiv zločina koje izraelska vojska čini nad nemoćnim palestinskim narodom. To je društvo koje ne pristaje na davanje bilo kakvih ustupaka, osim ako se ne suoči s „ucjenama“ koje imaju bolne posljedice.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.