Imperijalistički snovi SAD-a ohrabruju utrku velikih sila

Otkako je američki predsjednik Donald Trump došao u Bijelu kuću, svijet je zabrinut. Već u prvim danima svog mandata objavio je želju da Sjedinjenim Američkim Državama pripoji Kanadu, Grenland i Panamski kanal. Povukao se iz Svjetske zdravstvene organizacije, Vijeća za ljudska prava pri UN-u i Pariškog klimatskog sporazuma. Smanjio je podršku NATO-u, programima pomoći drugim državama kao i mnogim međunarodnim organizacijama.

Objavio je globalni trgovinski rat svim prijateljskim i rivalskim državama da bi kasnije odustao od visokih carina koje je bio nametnuo – s izuzetkom Kine – nakon što je nanio astronomske ekonomske gubitke pojedinim američkim i svjetskim kompanijama.

Težio je okončanju izraelskog rata protiv Gaze i nakon što je uspio zaključiti sporazum o prekidu vatre, iznevjerio je sporazum i iznio svoju viziju prisilnog raseljavanja palestinskog naroda i stavljanja Pojasa Gaze pod američku kontrolu kako bi od njega napravio „bliskoistočnu rivijeru“ te je Netanyahuu dao zeleno svjetlo za ubijanje i izgladnjivanje Palestinaca.

Obećao je da će okončati rusko-ukrajinski rat u roku od 24 sata, ali se u Bijeloj kući verbalno sukobio s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim te je nastavio komunikaciju s Moskvom u vezi s okončanjem rata bez učešća Kijeva u početnoj fazi.

U međuvremenu, njegov državni sekretar Marco Rubio objavio je iznenada iz Pariza da će se predsjednik Trump povući iz pokušaja posredovanja u sklapanju mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine u narednim danima, osim ako se ne pojave neki jasni pokazatelji da je sklapanje sporazuma moguće postići, što je prokomentirao predsjednik Trump istog dana: „Ako neka od strana bude otežavala okončanje rata u Ukrajini, reći ćemo im: ‘Nerazumni ste i zli’.“

Neizvjesna budućnost

Ovakvo ponašanje lidera najveće svjetske sile vodi nas u neizvjesnost u pogledu budućnosti globalnog poretka ako se to nastavi.

Odsustvo ili potiskivanje međunarodnih odnosa zasnovanih na međunarodnom pravu, etičkim normama i ljudskim pravima, kao i zanemarivanje uloge UN-a i njegovih organizacija te omalovažavanje Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda pokazuje granice svijeta i ljudskih mogućnosti, čineći moć – bez obzira je li pravedna i moralna – glavnim kriterijem u međunarodnim odnosima, što vodi čovječanstvo u stanje anarhije.

Ako sirova sila ostane sveta, to bi moglo dovesti do kolapsa ideje suvereniteta i nacionalne države te nestanka malih država ili država sa slabom političkom i materijalnom strukturom u korist širenja velikih država u geopolitici, u potrazi za osiguranjem svojih vitalnih interesa kroz kontrolu minerala, voda, poljoprivrednog zemljišta i vodenih puteva. Ovo objašnjava ponašanje predsjednika Trumpa i njegovu želju da pripoji Kanadu, Grenland i Panamski kanal.

Trump je objavio svoju namjeru da iseli Palestince iz Pojasa Gaze i preuzme ga svjestan da Pojas Gaze ima izuzetne ekonomske prednosti – obale Pojasa Gaze su bogate plinom te je to područje ključna tačka u izraelskom planu za izgradnju „kanala Ben Gurion“, koji bi bio konkuretan Sueckom kanalu, dužine 250-300 kilometara i protezao bi se od Eilata na Crvenom moru do Pojasa Gaze na Sredozemnom moru.

Prisilno iseljavanje Palestinaca iz Pojasa Gaze i njegova okupacija mogli bi postati model za ono kako bi svijet mogao izgledati u budućnosti. Američko-izraelski planovi za Pojas Gaze su u suprotnosti, po formi i sadržaju, s historijskim pravima palestinskog naroda na ovu zemlju, njihovim pravom na samoopredjeljenje, međunarodnim pravom i ljudskim pravima, kao i sa savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde iz 2024. godine u vezi sa Zapadnom obalom, Pojasom Gaze i Jerusalemom, prema kojem se smatraju okupiranim teritorijama s kojih se Izrael mora povući.

Nisu to izolirani fenomeni

Ponašanje SAD-a u svijetu, ponašanje Izraela u regiji, kao i primjer Pojasa Gaze nisu izolirani fenomeni od onih kojima bi svijet i geopolitika mogli svjedočiti. Kada je predsjednik Trump upitan kojim pravom će posjedovati Pojas Gaze, odgovorio je: „Posjedovat ću ga američkim autoritetom“, odnosno, pomoću moći koju imaju Sjedinjene Američke Države.

Ovo bi se kasnije moglo primijeniti i na širenje Izraela u Siriju, Liban, Jordan, Sinaj i drugdje pod izgovorom zaštite Izraela i njegovog teritorijalnog širenja, u čemu ima podršku predsjednika Trumpa, koji je rekao da je Izrael mala zemlja na karti, ukazujući na svoju naklonost prema proširenju Izraela na račun susjednih arapskih zemalja.

U obraćanju izraelskoj javnosti, Netanyahu je nedavno potvrdio ostanak u Libanu i Siriji pod izgovorom zaštite izraelskih državljana, što je jasan signal za moguću promjenu u geografiji regije – promjenu koja može nastati i održati se upotrebom sile.

To objašnjava ponašanje Izraela i njegove napade na sve vojne komponente koje mogu predstavljati jezgro nove sirijske vojske kako bi Sirija ostala vojno slaba i kako bi se Izrael mogao proširiti.

Rusija, Kina i Bliski istok

Ponašanje SAD-a ohrabruje velike sile poput Kine i Rusije da idu ka ostvarenju svojih imperijalističkih ili ekspanzionističkih snova. Rusija, kao što je poznato, može se osloniti na historiju kako bi opravdala pripajanje teritorija. Pripojila je Krim 2014. godine i nastoji pripojiti istočne oblasti Ukrajine. Hoće li se situacija razviti dotle da Rusija pokuša pripojiti Kijev, koji je u prošlosti bio njena prijestolnica umjesto današnje Moskve? Zbog navedenog, evropske države su sve opreznije pred mogućnošću ruske ekspanzije i njene kontrole nad istočnim dijelom evropskog kontinenta.

Kina bi, također, mogla – i to u ključnom trenutku – poduzeti korak pripajanja Tajvana, koji je uspostavljen kao država nakon Kineskog građanskog rata 1949. godine.

Ponašanje Trumpove administracije ohrabruje ekstremističku religijsku cionističku desnicu u Izraelu da krene u realizaciju biblijskih proročanstava na tlu Palestine aneksijom Zapadne obale, okupacijom Pojasa Gaze, judaizacijom Jerusalema i rušenjem džamije Al-Aksa kako bi se izgradio njihov navodni hram, dok je arapsko-islamska javnost uspavana, a zvanična politika arapskih država slaba.

Izraelsko širenje na sirijsku teritoriju moglo bi izazvati sukob sa Sirijom u nadolazećem periodu i dodatno poremetiti odnose s Turskom, koja Siriju vidi kao saveznika i stratešku dubinu njene južne granice. Zbog toga Turska vidi stabilnost u Siriji i njen teritorijalni integritet kao dio njene nacionalne sigurnosti i ključnog okruženja, za razliku od Izraela, koji u slabosti i podijeljenosti Sirije vidi ključni interes jer mu to otvara prostor za širenje granica izvan Palestine.

Uspon Turske i tendencija Izraela dešavaju se paralelno s padom iranskog utjecaja usljed gubitka Sirije i slabljenja moći Hezbollaha u Libanu, dok u isto vrijeme arapske države nemaju ni političku strategiju ni regionalno liderstvo, rastrgane između zaštite vlastitih interesa i udovoljavanja Washingtonu, koji ne odustaje od isisavanja bogatstava regije i učvršćivanja svoje dominacije nad njom u savezu s okupatorskim Izraelom.

Ravnoteža u haosu

Takmičenje između velikih sila za bogatu geopolitičku poziciju pokreće utrku i nemilosrdnu želju za kontrolom nad prirodnim resursima putem vojne sile, čime se potkopava legitimitet međunarodnog prava i slabi međunarodni poredak zasnovan na poštivanju ljudskih prava i suvereniteta država.

Sukob interesa i oslanjanje na silu nagovještavaju dalja previranja i sukobe među jednim državama nauštrb drugih država, uranjaju svijet u stanje nestabilnosti koje preoblikuje geopolitičku kartu i sfere utjecaja, prije nego što se postigne stabilnost zasnovana na ravnoteži snaga.

Postizanje ravnoteže snaga zahtijeva prijelazni period koji može biti obilježen vojnim i ekonomskim sukobima te pojavom novih blokova okupljenih oko Kine i Rusije naspram SAD-a, pored nastojanja Evropske unije da istakne svoj kontinentalni identitet i snagu usljed nesigurnosti oko budućnosti NATO-a.

Predsjednik Trump je počeo utrku, ušao je u arenu bez rukavica i diplomatije do te mjere da je svijet pogođen promjenama koje nikoga nisu zaobišle. Ovo zahtijeva od onoga što je preostalo u arapskim državama da preispitaju svoju unutrašnju i vanjsku politiku, u skladu s promjenama koje dolaze.

Arapski svijet koji je na meti bogat je resursima i međunarodnim trgovinskim koridorima, posjeduje mlad i ambiciozan ljudski potencijal. Međutim, nedostaje mu sloboda, liderstvo i sistemi koji štite i brane svoj narod kako ne bi bio zbrisan nadolazećim promjenama poput cunamija.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.