Milanović na putu od političke dominacije do povlačenja

U političkoj javnosti, koja više drži do duhovitosti negoli „dosadnjikava” hrvatska, sigurno bi se ovih dana pojavila poruka predsjedniku Zoranu Milanoviću: „Ako si otet, trepni“. Ipak, činjenica da je u toj javnosti s olakšanjem dočekano to da je uspostavljen mir (čini se da ima razloga za ovaj optimizam i nenazivanje novog stanja tek „primirjem”) između „dva zagrebačka brda“ (Pantovčaka na kojem stoluje predsjednik i Griča na kome je sjedište Vlade) govori o tome kako je prethodno stanje sukoba, koje je trajalo zamalo pet godina, od druge polovine 2020. godine, zaokupljalo pozornost javnosti u Hrvatskoj, ali da joj takvo stanje nije bilo po volji.

Lako je vidjeti kad je napetost počela. Bilo je to nakon što je u septembru 2020, prve godine Milanovićeva prvog mandata, uhapšen Dragan Kovačević, tadašnji predsjednik uprava JANAF-a, važne hrvatske infrastrukturne energetske kompanije i jedan od tada najutjecajnijih ruskih lobista u Hrvatskoj, a interesno čvrsto povezan s unutarnjim krugom predsjednika Milanovića. Prva iskra sukoba s premijerom Andrejem Plenkovićem i Vladom za Milanovića je bila činjenica da o istrazi protiv Kovačevića, koja je dovela do njegova hapšenja i smjene s mjesta predsjednika uprave JANAF-a, niti on, niti njegov najbliži savjetnik zadužen za nacionalnu sigurnost – nisu znali ništa. Očito je da Milanović u tom trenutku nije bio siguran u to da je Kovačević pao kao kolateralna žrtva protukorupcijske istrage protiv, u odnosu na Kovačevića, marginalne skupine poslovnih ljudi i političara, a da ta istraga nije bila svojevrsna priprema Vlade i sigurnosnog sustava za suočavanje s mrežom ruskog interesa u Hrvatskoj, što je sigurnosnim prioritetom postalo tek godinu dana nakon toga.

Obaveze prema akterima iz ruskog interesnog lobija, ali i želja da se iz komotne pozicije nositelja najviše nevladavinske pozicije u zemlji, vrati na čelo izvršne vlasti, Milanovića su gurnule u sukob s Plenkovićevom administracijom. Taj je sukob doživio vrhunac prije više od godinu dana, u martu prošle godine, kad je na prvi dan parlamentarne predizborne kampanje Milanović došao na press konferenciju tadašnjeg formalnog predsjednika SDP-a, Peđe Grbina, potisnuo ga u drugi plan i objavio da on preuzima poziciju koja prirodno pripada šefu stranke – da postaje stranački kandidat za premijera. Milanović je tada pogrešno procijenio dvije stvari: vlastitu reputaciju u političkom tijelu i snagu stranke kojoj samo formalno nije bio predsjednik, ali je čvrsto nadzirao njeno djelovanje posredstvom svojih lojalista. Uz sav trud, izborna pobjeda premijera Plenkovića i HDZ-a bila je minimalna, ali neupitna. Radikalizacija političkog tijela, koju je svojom intervencijom izazvao Milanović, i pokušaj da uspostavi suradnju politički izgubljenog SDP-a sa nacionalističkim populističkim strankama koje ne spadaju u ustavni luk, smanjila je prostor liberalno-demokratskom centru u hrvatskoj političkoj areni i objektivno otežala ulogu budućeg parlamenta, kao prostora za uspostavljanje općeg interesa i stvaranje političkog konsenzusa o temeljnim javnim politikama.

Iako razočaran SDP-om, niti nakon ovog poraza Milanović se nije odrekao utjecaja na tu stranku. Težak poraz primorao je njegovog poslušnika Peđu Grbina na ostavku, ali se Milanović pobrinuo da drugi čovjek iz njegova unutarnjeg kruga, sudionik u njegovu „ustavnom udaru” iz marta prošle godine, Siniša Hajdaš Dončić, preuzme vođenje stranke. Svojoj je stranci već tada poručio da mu je potrebna još samo jednom – na predsjedničkim izborima, kao oslonac za njegovu kampanju i kao mreža koja će svojim promatračima kontrolirati provođenje izbora. U SDP-u su bili uvjereni da snažna Milanovićeva pobjeda na izborima na kojima nije imao ozbiljnog protukandidata, a na kojima su birači birali njega kao protutežu, odnosno kontrolora administraciji Andreja Plenkovića otvara prostor za njihov eksponencijalni rast, te mogućnost za prijevremene parlamentarne izbore i smjenu vlasti.

Uoči lokalnih izbora ‘nestao’ iz javnosti

Nakon inauguracije se činilo da će Milanović nastaviti strategiju koju je primjenjivao u prvom predsjedničkom mandatu. Bilo je očito da se njegova pobjeda na izborima prelila i na potporu SDP-u u političkoj areni, pa su istraživanja javnog mnijenja počela pokazivati da je razlika u rejtingu dvije najveće stranke u granicama statističke pogreške, odnosno da SDP možda čak prestiže vladajuću stranku. Počele su se pojavljivati i „analize” prema kojima je HDZ-ov poraz na lokalnim izborima neizbježan, a kako tada slijedi rat unutar stranke i Plenkovićeva „dekapitacija”, a da je onda moguće da dođe i do prijevremenih parlamentarnih izbora, na kojima bi Milanović ponovno mogao povesti SDP.

Međutim, kako su počele pripreme za lokalne izbore, Milanović je „nestao” iz javnosti. Istovremeno je svaki promatrač mogao vidjeti da od toga da bi SDP napravio preokret u političkoj areni i osvojiti lokalnu i regionalnu vlast u relevantnom dijelu Hrvatske jednostavno nema ništa, jer se toj stranci, nakon godina nerada, stranačka struktura jednostavno raspala. Oni jednostavno više nisu „nacionalna stranka”, ne pokrivaju cijelu državu i u relevantnom dijelu regija i gradova/općina nemaju ozbiljne (a ponegdje i nikakve) kandidate koje bi mogli ponuditi na izborima. Milanović je to vidio i njegov nestanak iz političke arene posljedica je (točne) procjene da SDP više ne može biti oslonac za borbu za izvršnu vlast, niti na lokalnoj i regionalnoj, a niti na nacionalnoj razini.

Težak poraz s kojim se SDP suočio 18. maja, pak, nije posljedica toga što im ovog puta Milanović nije niti „diskretno” pomagao sudjelovanjem na lokalnim skupovima, tamo gdje su kontrolirali vlast, nego je i ta diskretna potpora nestala zato što su Milanović i njegov tim ocijenili da je SDP izgubljena priča. Otud i njegova javna izjava u finalu kampanje, kako je ovaj predsjednički mandat njegova posljednja politička dužnost u životu i kako nakon njega ne namjerava sudjelovati u nekim budućim političkim izborima.

Rješavanje nesuglasica nakon četiri godine

Milanović je cijeli svoj prvi mandat figurirao kao akter koji zagovara koncept kvazisuverenizma, suprotstavlja se europeizmu i euroatlantizmu, te prilično jasno podupire narative (brbljarije) totalitarnog režima Vladimira Putina u Rusiji. Iako su mnogi bili uvjereni da povratkom administracije predsjednika Donalda Trumpa u SAD-u počinje razdoblje u kojem će taj svoj kvazisuvernizam i proputinovski diskurs Milanović moći učiniti međunarodno utjecajnim, očito je da se niti to neće dogoditi.

Koliko god odnosi SAD-a i Europske unije bili zategnuti, od uspostavljanja nove administracije predsjednika Trumpa jasno je da ono ključno što je interes zatvorenog kruga koji podupire Milanovića nije na dnevnom redu. Naime, Rusija ostaje u izolaciji, nema govora o tome da bi joj se moglo otvoriti nišu utjecaja na Europu, niti na Uniju niti na marginalne dijelove europskog prostora poput Balkana, a da ruski energetski sektor ostaje izoliran. Koliko god to zagovarali akteri pod ruskim utjecajem, poput mađarskog i slovačkog premijera Viktora Orbana i Roberta Fica (kao i nevažni ljudi poput Aleksandra Vučića), Rusija više neće biti benzinska pumpa Europe. Ako nema perspektive ruskog energetskog biznisa niti u EU niti u Hrvatskoj, niti lobi koji je podržavao Milanovića više nema razloga investirati u njegovu političku poziciji. Nije daleko od toga niti razlog zašto su utihnuli odnosi između Milanovića i Dodika, zašto akteri u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska još samo „evociraju uspomene” na vrijeme u kojem je Milanović bio prijatelj i „bolji Srbin” od njihove opozicije.

Odjednom nema niti velikih neslaganja Milanovića i administracije premijera Plenkovića o obrambenoj i sigurnosnoj strategiji, pa se nakon skoro četiri godine u „harmoničnoj atmosferi” prije nekoliko dana, i to u Uredu Predsjednika, održala sjednica Vijeća za obranu Hrvatske, na kojoj su usklađeni stavovi o strateškim obrambenim dokumentima što ih Vlada priprema za parlamentarnu proceduru. Za očekivati je i to da će u narednom razdoblju biti riješene i nesuglasice o vanjskoj politici i usuglašene promjene u diplomatskoj službi.

Najviša nacionalna nevladavinska institucija

Za Hrvatsku je silno opasno to što vladajuća stranka de facto nema relevantnu protutežu u političkoj areni, odnosno drugu stranku koja se na izborima može ravnopravno natjecati za političku većinu i izvršnu vlast. Doduše, Hrvatskoj ne prijeti jednostranačje, jer parlamentarna većina ove administracije je minimalna, a HDZ nema izvršnu vlast u dvije trećine gradova i općina, niti u dva velika grada – Zagrebu i Rijeci (kakvi će biti odnosi u Splitu, znat ćemo iduće nedjelje, nakon drugog kruga izbora).

Može li se SDP rekonsolidirati kao nacionalna stranka, sada kad je Milanović digao ruke od te stranke, koju je sustavno uništavao od 2007. godine kad ju je, nakon smrti Ivice Račana, „neprijateljski preuzeo” i iz stranke demokratske ljevice pretvorio je u autoritarnu organizaciju, pokazat će se vrlo brzo. SDP-u ne ide na ruku to što je u ovih 18 godina stranka zapuštena i iscrpljen je njen kadrovski bazen, a očito je da na ljude što ih je Milanović regrutirao, a to je i sadašnji predsjednik stranke Siniša Hajdaš Dončić, ne bi smjeli više računati. Malo je vjerojatno da ulogu ključne opozicije u narednom razdoblju može preuzeti zeleno-lijeva platforma Možemo, koja još nije izgradila nacionalnu mrežu, a malo je nade i za okupljanje liberalno-demokratskih regionalnih opcija, koje bi stvorile relevantnu nacionalnu mrežu.

Okolnosti su Zorana Milanovića svele u okvir ustavne uloge predsjednika Republike, dakle pretvorile ga u najvišu nacionalnu nevladavinsku instituciju. U takvim okolnostima nestaje prostor za njegove destrukcije državnih politika – i onih europskih i euroatlantskih, i onih prema regiji, pa i prema Bosni i Hercegovini – a Hrvatska odjednom i u obrambenom i sigurnosnim smislu „govori jednim jezikom”.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.