Trideset godina Daytona: Sve bilo je muzika

„I, šta kažete, gospodine, ovi sjajni muzičari dolaze iz iste zemlje čiji nas politički lideri danima zasipaju međusobnim optužbama i tvrdnjama da su samo oni dobri, a oni drugi ništa ne valjaju?“, upitao je u nedjelju navečer jedan visoki diplomata uniformiranog čovjeka koji je sjedio pored njega u Air Force Museumu, koji se nalazi u sklopu američke zračne baze Wright-Patterson kod Daytona, američka savezna država Ohio.

„Tako je, ovo je Sarajevska filharmonija. Dolazi iz glavnog grada Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj je prije 30 godina prestao troipogodišnji rat, nakon što je upravo na ovom mjestu postignut mirovni sporazum“, odgovorio je pukovnik američke vojske u penziji. Ne bez ponosa, dodao je kako mu je ovo četvrti put da uživo gleda koncert bosanskohercegovačkih muzičara – tri puta u Air Force Museumu te jednom u Bosni, kada je bio gost tokom susreta predstavnika dva bratimljena grada, Daytona i Sarajeva.

„Šteta što ovi umjetnici nisu pričali na panelima i skupovima proteklih nekoliko dana, sigurno bi bili uspješniji od svojih političara. Vjerovatno bi bolje obavljali i njihov posao, mada njihovi instrumenti ne proizvode zapaljivu retoriku i lažna obećanja, nego vrhunsku muziku“, kazao je diplomata, jedan od nekoliko stotina posjetitelja upravo završenog koncerta Sarajevske filharmonije, pod ravnanjem Neala Gittlemana iz Amerike i Slavena Kulenovića iz Bosne i Hercegovine.

Ni traga od najavljivanih ‘historijskih odluka’

Iako je ovaj dijalog imaginaran – koncert u Air Force Museumu bio je stvaran – nije nemoguće da se u sličnoj formi i dogodio.

Sve ono što se proteklih nekoliko dana događalo u bazi Wright-Patterson, uprkos nekim izjavama kako je došlo do „historijskih odluka“ i definitivnog stava kako američka administracija odustaje od „međunarodnog intervencionizma“, vrlo brzo će se zaboraviti. Jeste na ovom skupu bilo mnogo zanimljivih sastanaka, panela, govornika, izjava, konferencija, bilateralnih i ostalih sastanaka, ali za mnoge od više od hiljadu učesnika najbolje od svega i jedino što će im ostati u sjećanju je koncert Sarajevske filharmonije.

Proljetno zasjedanje Parlamentarne skupštine NATO-a u Daytonu iskorišteno je i kao prilika za obilježavanje 30. godišnjice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine (malo se „uranilo“, pola godine, ali godišnjica je kad kažu „veliki“, a ne kad se nešto stvarno desilo) te da se malo „prostudira“ kakva je trenutna situacija u ovoj zemlji, odakle mjesecima stižu negativne vijesti i najavljuju se mogućnost „propasti“ Dejtonskog sporazuma. A gdje će se, logično, bolje provjeriti kakvo je stanje s ovim „američkim čedom“ i je li Bosna i Hercegovina na pragu novih problema (mnogi će reći – sukoba) nego na mjestu gdje je postignut 21. novembra 1995. godine.

Washington: Dejtonski sporazum ostaje i – tačka

Ono što se u Daytonu očekivalo, to se i dogodilo – administracija novog predsjednika Donalda Trumpa ranije je najavila da će obustaviti politiku „međunarodnog intervencionizma“, što znači i drugačiji pristup prema Bosni i Hercegovini u odnosu na dosadašnju politiku Washingtona. Zamjenik američkog državnog sekretara Christopher Landau je kazao kako će novi pristup imati naglasak na „konsenzusu i kompromisu kao krajnjem cilju […] administracija je spremna pružiti podršku i pomoć samo ako su oni željeni i opravdani […] nećemo prihvatiti nerealne i nejasne prijedloge i ciljeve […] odbacujemo krajnosti: ni idealističke utopije, ni ponavljanje starih sporova“.

Jednostavno, precizno, autoritarno – tako bi se mogli formulirate poruke po rangu najvišeg američkog dužnosnika koji se ovih dana pojavio u Daytonu. Istovremeno je Landau dao savjet (nije isključen ni termin – prijetnja) svim bh. „stranama“: Dejtonski sporazum ostaje, možete ga mijenjati onako kako vi želite i hoćete, ali ne očekujte da ćemo vam „pomoći“ da ga „raspakujete“ i narušite njegove osnove – dva entiteta i tri konstitutivna naroda; naprotiv, apsolutno smo protiv toga. Ili, u slobodnom prijevodu – nema „unitarističkih“ nastojanja; zaboravite na secesiju, disoluciju, otcjepljenje; neće biti (još jedne) federalizacije, odnosno formiranja novih (?) entiteta.

Podeblja bi se knjiga mogla napisati o tome šta su sve izgovorili učesnici skupa u Daytonu, a neke izjave zaslužuju posebna poglavlja: „Ako se Bosna i Hercegovina raspadne, to vjerovatno neće biti sporazumno“ (donedavni američki ambasador u Sarajevu Michael Murphy); „Ne možemo očekivati da Bosna i Hercegovina kao građanska država bude uspješna“; „Potrebne su promjene, ali ne trebamo potpuno novi Ustav Bosne i Hercegovine“ (visoki predstavnik Christian Schmidt); „U međunarodnoj zajednici separatizam je izdvojen kao prijetnja, ali je hegemonistički unitarizam jednaka prijetnja za Bosnu i Hercegovinu“ (hrvatski šef diplomatije Goran Grlić Radman); „Bosna i Hercegovina je jedan od najuspješnijih vanjskopolitičkih projekata Amerike, iz Republike Srpske prijete tom naslijeđu“ (šef bh. diplomatije Elmedin Konaković), „Centralizacija je potencijalno destabilizirajuća, a unitarna Bosna i Hercegovina je katastrofa“ (Marko Đurić, šef diplomatije Srbije)…

NATO zabrinut zbog prijetnji Republike Srpske

Sve su te „ekskluzive“ trajale nekoliko sati, najviše par dana, i vrlo brzo su otišle u zaborav. Realno, i cilj im je bio da dnevnopolitičkim „porukama“ uglavnom više istaknu svoje prisustvo u Daytonu, nego što su očekivali da će ostaviti snažan pečat.

Kao što je, vrlo jasno, precizno i snažno, „zapečatila“ Deklaracija Parlamentarne skupštine NATO-a, u čijem je Članu 22. izražena zabrinutost zbog najnovijih zakonskih rješenja i inicijativa u bh. entitetu Republika Srpska, koje podrivaju i prijete ustavnom poretku, suverenitetu te teritorijalnom i funkcionalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Ništa novo, ali neka se zna i da se ne zaboravi.

Bosni i Hercegovini i njenim građanima i nakon „obilježavanja“ 30 godina Daytona ostaju iste brige – (pre)spor euroatlantski put, nerijetko povratak u prošlost, sve „utabaniji“ put u izoliranost, siromaštvo i neizvjesnost kojem ih vode politikanti i oni koji su najglasniji kada (isključivo verbalno) najavljuju put u bolje sutra.

Zato bi bilo najbolje da nas na svim narednim godišnjicama predstavlja samo Sarajevska filharmonija, čiji direktor Vedran Tuce kaže kako je „šezdeset ljudi proputovalo pola planete da pokažemo najljepše od onoga što Bosna i Hercegovina ima – kulturu“.

Ko zna – shvatit će. Ko ne zna i ne želi znati – njemu nema pomoći.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.