Izbori u oktobru 2026. kao mogući rasplet krize u BiH

Ne pristane li Klub Bošnjaka u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na izmjene Izbornog zakona koje je u proceduru uputila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, neće proći nijedan drugi zakon, uključujući ona dva „ključna“ evropska – o državnom Sudu i Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću.

Ako Bošnjaci i Srbi iz opozicije u gornjem domu državnog parlamenta ne prestanu insistirati na smjeni Nikole Špirića (Savez nezavisnih socijaldemokrata) sa funkcije predsjedavajućeg tog tijela te dvojice (stranačkih kolega) državnih ministara – Staše Košarca (vanjska trgovina i ekonomski odnosi) i Srđana Amidžića (finansije i trezor) – ne računajte da će proći ijedan drugi zakon, uključujući Izborni i dva „ključna“ evropska.

Sve to nas iz ove dvije premise dovodi do zaključka da je (svijetla i evropska) budućnost Bosne i Hercegovine u rukama Bošnjaka (dobro, plus hrvatski delegat Zlatko Miletić, do prije nekoliko dana člana stranke Za nove generacije). I upravo bi Bošnjaci – logično je, jer se (jedini?) kunu u tisućljetnu od Drine do Une i od mora do Save – trebali „progutati žabu“; pardon, prihvatiti ultimatume iz stožernih stranaka bosanskih Srba i hercegovačkih Hrvata i povesti zemlju ka Evropskoj uniji. Izgleda to sasvim jednostavno i, mnogi će reći, pragmatično – dovoljno je da na narednoj sjednici Doma naroda, zakazanoj za 29. maj, Bošnjaci (može i Miletić, ali nije pod moranje) podignu ruke za Izborni zakon i „pomiluju“ i prestanu „bez hljeba“ ostavljati trojac iz bh. entiteta Republika Srpska.

Zbog Izbornog zakona daleko je Evropa

Da, ali onda će Dragan Čović (ili koga on odredi) „zauvijek“ biti član državnog Predsjedništva, presude međunarodnih sudova za ljudska prava nikada neće biti provedene, a brojni Bosanci i Hercegovci trajno će ostati bez mogućnosti da biraju i budu izabrani. Osim toga, priznat će da de facto ipak oni nisu najvažniji te, iako su najbrojniji, ne odlučuju o sudbini zemlje (iako je najviše vole), nego je to Hrvatska demokratska zajednica (nije neophodna bh. odrednica, jer u susjedstvu postoji stranka s istim imenom, a moguće je da se više pita od ove „naše“). Čak ako i prevare i sebe i svoje birače pa prihvate, kako tvrde, neustavne izmjene Izbornog zakona, daleko je Evropa, jer ih čeka još jedna „kreketuša“.

Prekinu li, pak, bošnjački delegati (plus Miletić – bitan je on, vidjet ćemo kasnije zašto) insistirati s „nepokrivenim ustavnim i poslovničkim kapacitetom“ (Špirić) i ad acta stave „deložaciju“ iz dobro plaćenih fotelja ovoga iz posljednje zagrade, te Košarca i Amidžića, priznat će da su mjesecima „džaba krečili“, uzalud raskidali još uvijek zvaničnu, ali nefunkcionalnu i najavljivali novu koaliciju s opozicijom iz Republike Srpske. I da jeste bilo (pokušaja) državnog udara, ali on je bio „tako mali, tih, gotovo neprimjetan i bez ozbiljnije štete i posljedica“, ali može se na to malo „zažmiriti“, nije li politika umijeće mogućeg, udarci se i zadaju i primaju, a žabe (ne samo političke) ionako se gutaju. Istina, „bošnjačka kapitulacija“ u Domu naroda značila bi indirektno nepriznavanje visokog predstavnika Christiana Schmidta, ali bi i za to imali opravdanje – ako on ne radi svoj posao i ne reagira na krizu, neko mora.

Kompletna ova hipotetska očekivanja i prognoze šta bi bilo kad bi se nešto veliko i neočekivano desilo ustvari je surova i, za sada, nerješiva realnost političkog i svakog drugog života u Bosni i Hercegovini. Toliko je pitanja i kombinacija da ni oni s pozamašnim političkim iskustvom i znanjem nemaju svrsishodne odgovore i rješenja, pa se sve češće u javnosti čuje više konstatacija nego nedoumica da se ova „ni tamo – ni ovamo“ situacija neće razbistriti do oktobra iduće godine, kada će biti održani opći izbori. Iako se u 18 mjeseci može mnogo toga dogoditi (pesimisti su s boljim šansama), ne razriješi li se ova kriza u narednih pedesetak dana, odnosno do početka jula i ljetnog razdoblja, kada su aktuelni (i domaći i međunarodni) godišnji odmori, teško je očekivati da će Bosna i Hercegovina dobiti novu koaliciju, odnosno promjenu aktuelne vlasti, do jeseni 2026. godine.

‘Proći će i ovih godinu i po dana’

Iako to vrlo rijetko kao svoju agendu spominju političke partije, vidljivo je da svakodnevne aktivnosti, najave i (dešava se to, iako rijetko) projekti sve više liče na dodvoravanje biračkom tijelu. U zemlji u kojoj se izbori održavaju svake dvije godine, novi predizborni ciklus počinje čim budu proglašeni pobjednici na tek održanom glasanju, pogotovo što višeslojni ustroj (država, entiteti, kantoni, gradovi, općine / opštine) ne dozvoljavaju normalno i sistemsko provođenje volje birača. Dodaju li se tome brojne koalicije na više nivoa i miks teško objašnjivih ideoloških, političkih, pa i nacionalnih saveza te česti unutrašnji „lomovi“ između njih, onda nije čudo da se akcija „oktobar ‘26“ sve češće spominje kao mogući rasplet krize kojoj se ne vidi kraj.

„Trojka“ iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine (Socijaldemokratska partija, Narod i Pravda, Naša stranka) vjerovatno je u najdelikatnijom situaciji, jer prekid koalicije sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata nije rezultirao stvaranjem novog saveza s (opozicionom) „Trojkom“ iz Republike Srpske (Srpska demokratska stranka, Partija demokratskog progresa, Lista za pravdu i red). Ne riješi li se uskoro ova kriza, nesumnjivo je da će se naći na narednim izborima pred velikim izazovima, jer bez evropskog puta i kvalitetnog, prije svega ekonomskog, iskoraka oktobar iduće godine ne nosi pozitivne nagovještaje. Znaju to u opozicionoj Stranci demokratske akcije, čiji predsjednik Bakir Izetbegović, izbjegavajući da zamijeni „Trojku“ na vlasti na državnom i entitetskom nivou, poručuje: „Proći će i ovih godinu i po dana. Nema sa čim se mi nismo suočili. Uvijek smo našli rješenje i iduće godine ćemo se vratiti i naći rješenje i za ovo.“

„Trojka“ iz Republike Srpske nije u mnogo boljoj situaciji, ali oni su „navikli“ na opoziciono djelovanje već gotovo 20 godina. No, sada im se ukazala šansa da se, barem na državnom nivou i na 20-ak mjeseci, domognu vlasti. Ako to ne uspiju i aktuelna vladajuća koalicija „neokrznuta“ izađe iz sraza s pravom, pravdom, državnim Tužilaštvom i Sudom, nemalim brojem zapadnih zemalja… teško da će izbjeći još jedan poraz i na entitetskom, i na državnom nivou. No, to neće biti samo njihov poraz. Veći će gubitnici biti stanovnici Republike Srpske, a mogući nastavak autokratije i partokratije u ovom bh. entitetu osjetit će cijela Bosna i Hercegovina, ali i regija.

Hoće li Zlatko zamijeniti Željka?

Ne dobije li Hrvatska demokratska zajednica izmjene Izbornog zakona po svom diktatu neće se mnogo toga promijeniti, jer se „preglasani legitimni predstavnici hrvatskog naroda“ događaju već 16 godina.

Željko Komšić se više ne može kandidirati za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, ali je (ranije potencirani i najavljeni) Zlatko Miletić javno poručio da će se kandidirati za tu poziciju ako kandidat bude (i) Dragan Čović, što bi se, ako se ostvare najlošiji scenariji za državu, vrlo lako moglo dogoditi.

I nije to jedini problem za čelnika Hrvatske demokratske zajednice, jer slične (predsjedničke, ali i parlamentarne) planove ima i sve glasnija i okrupnjena opozicija u hrvatskom biračkom tijelu, što najavljuje nove momente i moguća iznenađenja.

U godini kada će biti obilježena tri desetljeća od postizanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dayton, 21. novembar) i njegovog potpisivanja (Pariz, 14. decembar) ova zemlja nikada nije bila dalje od njegove osnovne odrednice – mira. Hoće li ovu aktuelnu krizu bonskim ovlastima pokušati presjeći Christian Schmidt ili bi neke pomake mogli očekivati nakon drugostepene presude predsjedniku Republike Srpske i bjeguncu od pravde Miloradu Dodiku (kakva god bila) nezahvalno je, pa i nekorektno prognozirati, jer nije isključeno da bi mogli dodatno zaoštriti krizu. Jedino što je, bar za sada, izvjesna nedjelja – 4. oktobar 2026. godine i parlamentarni izbori.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.