Socijaldemokratski krah i nestanak ozbiljne alternative u Hrvatskoj

„SDP je izgubio Rijeku prvi put poslije 1945.“ Zajedljiva ali točna primjedba s društvenih mreža sažima svu dramatičnost izbornog poraza Socijaldemokratske partije (SDP) na proteklim lokalnim izborima u Hrvatskoj, na kojima je nekadašnja predvodnica ljevice i stranka hrvatskog premijera svedena na stranku manje važnih gradova srednje veličine. Riječ je o fijasku od kojega će se SDP i socijaldemokracija u Hrvatskoj teško oporaviti.

Posvemašnji poraz najbolje se ogleda u Rijeci. Snažan politički centar sjevernog Jadrana, Rijeka je godinama slovila kao neprikosnovena politička utvrda SDP-a, u kojoj je ta stranka iz mandata u mandat demonstrirala svoje moderno, tolerantno lice progresivne stranke koja brine o zajednici i svim njezinim građanima. A onda, na lokalnim izborima prošle nedjelje, kandidatkinja SDP-a Sandra Krpan nije ušla ni u drugi krug izbora za gradonačelnika, osvojivši 15,5 posto glasova, što je bilo dovoljno tek za treće mjesto. SDP je tako u Rijeci preko noći izgubio čak i potencijalnu mogućnost da zadrži vlast.

Riječki slučaj na više razina ilustrira političko lutanje SDP-a: u drugi krug, s osvojenih 19 posto glasova, ušao je dosadašnji SDP-ov gradonačelnik Marko Filipović, kojega je stranka bez jasnih razloga odbacila usred mandata i za gradonačelnicu kandidirala njegovu dotadašnju zamjenicu Sandru Krpan. Očekivano, to je razgnjevilo Filipovića koji je napustio stranku i kandidirao se kao nezavisni kandidat, a istodobno zbunilo birače SDP-a koji su se razdijelili u dva tabora, pa je Filipović dobio 19, a Krpan spomenutih 15,5 posto glasova. Najvažnije je, međutim, da je pobjednica izbora, nezavisna i na nacionalnoj sceni nepoznata liječnica Iva Rinčić, u prvom krugu osvojila čak 41 posto, više od Filipovića i Krpan zajedno, što govori da je riječkim biračima doslovno bila „puna kapa“ SDP-a. Tako se dugogodišnji politički stereotip o gradu lijeve alternative rasplinuo kao da ga nikada nije ni bilo.

Bez gradonačelnika u četiri velika grada

U sljedeće četiri godine SDP neće imati gradonačelnika ni u jednom od četiri velika grada. Tek u Zagrebu, na valu uspjeha zeleno-lijevog Možemo! koji je nakon dugog oklijevanja ipak pristao primiti socijaldemokrate u koaliciju, SDP će biti mlađi partner u vlasti gradonačelnika Tomislava Tomaševića. No, koliko će važan biti najbolje je ilustrirala gesta Tomaševićeva zamjenika Luke Korlaeta u izbornoj noći, koji je na pozornici, prije Tomaševićeva govora, predsjednika SDP-a Sinišu Hajdaša Dončića doslovno gurnuo u drugi red – Tomaševiću iza leđa.

U Splitu, koji se nekad dičio titulom „crvenog grada“, SDP se osramotio: njegov kandidat Davor Matijević završio je na četvrtom mjestu, s nepunih 10 posto osvojenih glasova; bio je lošiji čak i od populista Željka Keruma, za kojega glasaju birači desnice. U Osijeku, pak, četvrtom hrvatskom gradu po političkom značaju, SDP kao da ne postoji: HDZ-ov kandidat i aktualni gradonačelnik Ivan Radić osvojio je zapanjujućih – možda čak zabrinjavajućih – 71 posto, a drugoplasirani Vjeran Marijašević, kandidat SDP-a – nešto više od 18 posto.

Jedva da je nešto bolje u gradovima srednje veličine, koji u hrvatskim uvjetima imaju do pedesetak tisuća stanovnika: SDP je uspio zadržati gradonačelnika u Koprivnici i Varaždinu, dok se u Puli bivši predsjednik stranke Peđa Grbin u drugom krugu prisiljen boriti sa sadašnjim gradonačelnikom, nezavisnim Filipom Zoričićem, i to s drugog mjesta, jer je u prvome krugu osvojio 20, a Zoričić 24 posto glasova. Za političara koji je još prije godinu dana figurirao kao kandidat za premijera to zasigurno nije rezultat kojim bi se mogao ponositi.

No bilo je i još lošijih ishoda: u Dubrovniku, SDP-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Anita Bonačić-Obradović zaostala je čak 17 posto za prvoplasiranim HDZ-ovim kandidatom, sadašnjim gradonačelnikom Matom Frankovićem, što joj nipošto ne jamči pobjedu u drugom krugu. U Sisku, pak, SDP je doživio krah sličan onome u Rijeci: nakon tri uzastopna, po općoj ocjeni uspješna mandata, dosadašnja SDP-ova gradonačelnica Martina Ikić Baniček na opće je iznenađenje izgubila već u prvom krugu od HDZ-ova Domagoja Orlića. Relativno nepoznati političar vladajuće stranke osvojio je čak 58 posto, deklasiravši Ikić Baniček sa skromnih 35 posto.

Druge manje gradove ne vrijedi ni spominjati: u Virovitici, primjerice, HDZ-ov gradonačelnik Ivica Kirin s uvjerljivih 58 posto glasova u prvom je krugu osigurao već peti gradonačelnički mandat, osvojivši čak 34 posto glasova više od drugoplasiranog Siniše Prpića, kandidata koalicije predvođene SDP-om.

Stranka slabašne opozicije

Kad se sve zbroji, SDP ostaje stranka slabašne opozicije u Saboru i bez ozbiljnog utjecaja na lokalnoj razini. No u stranci se nimalo ne uzbuđuju, dapače. Premda su mediji već jutro nakon izbora spekulirali o potrebi da predsjednik stranke Siniša Hajdaš Dončić podnese ostavku, čelnici SDP-a požurili su se to demantirati, s argumentima koji su na trenutke zvučali bizarno.

Mišel Jakšić na primjer, zamjenik predsjednika SDP-a koji je uspio potvrditi gradonačelnički mandat u Koprivnici, u srijedu je iznio očitu neistinu, prema kojoj „SDP danas ima bolje rezultate na lokalnim izborima nego prije četiri godine“. Jedan od Jakšićevih argumenata bio je izborni rezultat Sanje Bježančević, kandidatkinje SDP-a za Osječko-baransku županicu koja je, prema Jakšiću, „ostvarila najbolji rezultat ikada u Osječko-baranjskoj županiji“. Taj „najbolji rezultat“ izgleda ovako: Bježančević je osvojila je 23 posto glasova, a njezina protukandidatkinja iz HDZ-a Nataša Tramišak pobijedila je u prvom krugu s 55,5 posto osvojenih glasova.

Takvo očigledno odbijanje suočavanja s istinom mogao bi biti simptom mnogo dublje krize političkog identiteta nego što signalizira jedan izgubljeni izborni ciklus. Tome u prilog ide i incident koji je u Vukovaru izazvao SDP-ov kandidat za gradonačelnika, politički potpuno nepoznati Kruno Raguž. Osim što je kandidiran bez ikakve stranačke organizacije jer se vukovarski SDP posljednjih godina već dva puta doslovno raspao, pa je stranka u gradu izgubila organizaciju, Raguž je završio na posljednjem, trećem mjestu s osvojenih 13 posto glasova. No to bi još ostalo u domeni politički prihvatljivoga da poslije izbora na Facebooku nije objavio nepismen i prostački post, u kojemu je novinara nazvao „homoseksualcem i pe*erčinom“; jednog političkog suparnika „seljačinom“, drugog „ugojenom srpskom seljačinom“, SDSS „srbadijom“, a svećenika „debelim klošarom“.

Kao da ne žele vlast, nego samo ugodne položaje

Godinama je SDP svojatao ugled stranke koja pred navalom HDZ-ove primitivne nacionalističke isključivosti čuva civilizirano, tolerantno i europsko lice Hrvatske. Devedesetih i dvijetisućitih takva se predodžba još i mogla braniti.

Danas, međutim, poslije lokalnih izbora u nedjelju, čini se konačno jasnim da je višegodišnja unutarstranačka kriza SDP degradirala u organizaciju bez političkoga i civilizacijskog identiteta, lišenu biračke baze i lokalne stranačke mreže, kompromitiranu politikantima poput Raguža i zarobljenu blaziranim vodstvom koje odaje snažan dojam da ne želi vlast, nego samo ugodne položaje i visoke plaće parlamentarnih zastupnika.

A zemlja? Koga briga. Ionako, kako ovih dana reče Mišel Jakšić, HDZ i nije tako loš. „Ulovio je“, kaže SDP-ov potpredsjednik, „ritam u obnovi Sisačko-moslavačke županije i Grada Siska“, pa je „ta obnova definitivno ispala prednost HDZ-a“.

Bizarno je, dakako, da čelnik suparničke stranke hvali protivnika od kojega je upravo izgubio, ali tako je to s današnjim SDP-om. Nije se onda ni čuditi da je politički analitičar Ivan Rimac poslije izbora ocijenio da „Hrvatska klizi u jednostranačje“. Jer o tome se upravo radi: u Hrvatskoj nestaje alternativa, a politika se sve više svodi na HDZ i njegove desne nijanse. Na djelu je, naprosto, propadanje ozbiljne politike u Hrvatskoj – a socijaldemokracija je propala prva.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.